Kako li samo vrijeme leti….
Ne zamjerite mi što sam vas napustila na par tjedana, no, obaveze me stižu jedna za drugom, taman se jedne riješim, a druga dođe i tako ukrug…
Ali ne bunim se previše zbog toga, sve je to normalno…
Ono o čemu danas želim pisati jest knjiga Paola Coelha «Hodočašće». Još ju nisam pročitala do kraja, no to me nije spriječilo da vam ju preporučim i iznesem svoje impresije. No, prije nego uopće počnem citirati, želim vas nešto upitati…
( u pozadini mi svira Janisina «Summertime», njen glas mi para srce poput tanke oštrice noža, a to je ono što najviše volim kod bluesa… glazba vapi, uzdiže se, zavija, baš onako kako se ja sad osjećam….)
No, da, da vam postavim pitanje:
Koliko su vam važni vlastiti snovi/želje u životu?
Već sam pisala o tome, o snovima i kako ih ispuniti, no sad ću pisati o tome kako to uopće nije lagan zadatak… E, pa u takvim trenucima se pojavljuju Dobre Bitke:
Dobra Bitka je ona koja se vodi u ime naših snova. Kad se oni u nama rasprsnu svom silinom – u mladosti – vrlo smo hrabri, ali još se ne znamo boriti. Nakon mnogo napora, naučimo kako se boriti, ali onda više nemamo istu hrabrost. Zato se okrećemo protiv sebe samih i borimo se sami sa sobom, postajući sebi najgori neprijatelj. Govorimo da su naši snovi bili djetinjasti, teški za ostvarivanje ili plod našeg nepoznavanja stvarnosti života. Ubijamo svoje snove jer nas je strah voditi svoju Dobru Bitku.
A sad vam želim ispričati jednu priču…
Riječ je o djevojci mojih godina, dakle navršila je punu 17., u školi prolazi sa čvrstom četvorkom, druželjubljiva je i izrazito naivna, koliko god ona to nijekala. Živi u mojoj okolini. Promatram ju zadnjih par mjeseci, kako je započela svoju Dobru Bitku, ali i borbu protiv surovog svijeta.
I u njezinim očima vidim sebe. I ja sam prolazila isto to što ona prolazi danas: osuđivanje okoline, ogovaranja, tračeve, ružne riječi, nepravdu, pokušaj promjene, duboku konfuziju i mnogo suza… Kad se okolina jednom navikne na pojedinca, teško im je prihvatiti njegovu promjenu. Ali teško je i pojedincu slijediti svoj san, svoj Put, teško se oduprijeti negativnim vibracijama…
Ne želim joj reći što ju još čeka, jer, tek je na početku Puta. Da ne mislite da sam popila svu pamet svijeta, ja nisam odmakla daleko od nje. Ali ja sam svoj težak početak započela, no, život je jedna velika borba, svaki dan se borimo za svoja uvjerenja, da ostanemo ono što jesmo, a u isto vrijeme se i mijenjamo, postajemo fleksibilniji, mijenjamo razmišljanja i prilagođavamo se situacijama. Najgore je dok ne shvatite da se morate mijenjati, jer, ostajući pri svome, vrijeme će vas pregaziti. To ne znači da mijenjate svoj stav i uvjerenja, no treba držati korak s vremenom. I to je ono što smatram najtežim.
I tako gledam tu djevojku kako se koprca, kako pokušava shvatiti tko joj je pravi prijatelj, kako upoznaje taj svijet oko sebe. Vremenom joj pružam svoju ruku, navodim ju razgovorima na pravi Put, navodim ju da «progleda». I sve mi se više čini da napreduje, sporo, ali sigurno, sve dok ne postaje podložna svojim strahovima i vraća se na staro.
A ja se pitam čemu svi oni razgovori, čemu, ako se ona vraća na staro?
Čemu sve to?
A onda shvaćam da sam nesvjesno ja počela voditi njezinu bitku. Čim sam joj pružila ruku, pridružila sam joj se u toj bitci. A svoju sam zanemarila, gotovo zapustila. I zapitah se još, gdje je ona bila kad sam ja bila na početku svog Puta? Tko je mene ohrabrivao da idem dalje, da se ne vraćam starim grijesima i greškama? Nitko.
I onda napokon, dođe mi iz guzice u glavu, kak se veli, da sam okrutna prema sebi.
Da nisam velikodušna.
Jedini način da spasimo svoje snove jest da budemo velikodušni prema sebi samima. Da bismo znali kad smo okrutni prema sebi, moramo svaki pokušaj duhovne boli pretvoriti u fizičku bol, kao što je krivica, grižnja savjest, neodlučnosti ili kukavličuk…
I shvatih što je velikodušnost. Nije to ona sebičnost, već način da ne zanemarite sami sebe.
I zato ju od danas puštam neka sama vodi svoju bitku. Neka sama osjeti kako život može boljeti. Smatrajte me okrutnom, ali ja želim slijediti svoj san, a ne tuđe, jer….
Čovjek nikada ne smije prestati sanjati. San je hrana duše, kao što je jelo hrana tijela. Često u svome životu vidimo svoje snove uništene i želje neispunjene, ali potrebno je nastaviti sanjati inače naša duša umire i Agape ne prodire u nju.
Prvi znak da ubijamo svoje snove je nedostatak vremena. Najzaposleniji ljudi koje sam upoznao u svome životu uvijek su imali vremena za sve. Oni koji nisu ništa radili bili su uvijek umorni, nisu primjećivali posao što ga moraju obaviti i stalno su se žalili da im je dan prekratak.
Drugi znak smrti naših snova su naša uvjerenja. Zato što ne želimo život gledati kao pustolovinu koju treba proživjeti, počinjemo se smatrati mudrima i ispravnima u onome malo što od života tražimo.
I naposljetku, treći znak smrti naših snova je Mir. Život postaje nedjeljno poslijepodne, od nas se ne traže velike stvari i ne traži se više no što želimo dati. Tada mislimo da smo zreli, ostavljamo po strani dječje fantazije i osjećamo se osobno i stručno ispunjeni. Iznenađeni smo kad netko naše dobi kaže da još uvijek želi nešto od života. No zapravo, u dnu našega srca, znamo da smo odustali od borbe za snove.
Vaš Rider...