i'm dying slowly, slowly but seafty...and you are dying with me....

subota, 19.01.2008.

treba li pustiti ili se treba boriti?

Kako bi se covjek trebao osjecati ako voli nekoga a ne moze ga imati? Kreni dalje. Zaboravi to. Mlada si ima jos vremena. On nije bio pravi. Nije vam sudeno. I takve stvari. Ali ti u sebi osjecas sve suprotno. On je pravi, bilo nam je sudeno, nema vremena. Kak se onda treba osjecati? Treba li stvarno krenuti dalje ili se treba probati ponovo izboriti za tu osobu? Treba li ju pustit? Treba li pustiti ljubav svog zivota i dati vremenu da izljeci sve rane? Treba li zaboraviti sve to i pustiti da bude samo uspomena? Svi kazu znam kako ti je, proci ce to,vrijeme ljeci sve rane. Nemoj zivjeti u proslosti. Ali kako da ne zivim u njoj? Proslost mi je bila sve. Sve sto sam ja ikad bila je u toj proslosti. Sve sto sam ikad htjela je u toj proslosti. I trebam li stvarno to sve pustiti? Pustiti vrijeme da radi svoje? Zaboraviti i preci preko svega? Napraviti samo jos jednu uspomenu? Izgraditi novu sebe i biti ono sto nikada bila nisam? Treba li se smjeskati samo da bi zadovoljio druge? Treba li se prilagodavati drugima i osjecati lazan osjecaj srece? Ili se treba boriti? Boriti za ono sto je nekada bilo i sto moze ponovo biti. Treba li se boriti za tu ljubav? Za tu srecu? Za to savrsenstvo koje ne postoji? Treba li? Ili samo treba pricekati da smrt dode i odvede nas? I skratiti muke nama i onima koji se muce zbog nas. S tim neces nista postici. Nikome neces skratiti bol i patnju,samo ces ju povecati. Ne, sebi cu skratiti bol i patnju. Napravit cu nesto za sebe. Izaci cu iz pakla osjecaja. Prolazim gradom i gledam sve zaljubljene osobe. Sretne. Imaju nesto najljepse sto se moze imati. Osobu koja ih voli. Sretni su i nije ih briga za ono sto se desava oko njih. Zive u svom svijetu sa osobom koja ih vole i koju vole. Nekada mi nije bilo vazno imati nekoga uz sebe. Imala sam glazbu. I to mi je bilo jedino potrebno. Glazba je bila ona koja me slusala i razumjela. Glazba je utjecala na mene kao osobu. Glazba me izgradila. Na neki nacin. Imala sam i ja vezice i avanture. Znate ona prividna zaljubljenost. Svida ti se netko i budes s njim i prekines nakon tjedan dana. Ali nije mi bilo stalo do toga. Ni sad nije. To ima rok trajanja. I pokvari se. Nakon tjedan dana. Stalo mi je do njega. Do nas. Do onoga sto je bilo. Do proslosti. Predivne proslosti. Gotovo savrsene proslosti. Ali zajebah. Napravih glupost. Kao i svi. I sad zalim zbog toga. A sve je bilo savrseno,skoro savrseno. Savrsenstvo ne postoji. I jos uvijek osjecam jednako prema njemu. Sve kao i prije. Mozda cak i vise. Trebali pustiti to? Ili se treba boriti za to?

- 14:36 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.