NATURISTIČKE ZGODE I NEZGODE

Bližio se kraj turističke sezone. Već do tada, pobrao sam sve lovorike, iza mene bila je uspješna turistička sezona. Bio sam šef komercijale izleta, što bi rekli na tečnom „hrvatskom“,
Chef – excursion manager ili tako nekako. Smiješilo mi se mjesto direktora agencije, a bilo mi je tek nešto manje od 30 g. O meni su tada, u turističkim krugovima, pričane „bajke“. Mlad, poduzetan, svestran, radi 20 sati dnevno. Danas mogu priznati da je istina od svega toga bila samo da sam još stvarno bio mlad. Ostalo? Ma ostalo je čista sreća, ili još bolje foliranje. Vrlo rano sam shvatio kako funkcionira ljudski mozak. Čovjeku reci ono što on od tebe želi čuti. Nemoj biti ulizica, prikaži se kao „borac“, permanentno traži od pretpostavljenih da ti daju ono što ti, realno, u tome trenutku ne mogu ispuniti. Svako toliko, na kolegiju ih posjeti na to.
Imao sam sreću da mi, na jednom seminaru, cimer bude „stari“ turistički vuk koji je zanat ispekao u Poljskoj, u kojoj je godinama bio predstavnik naše tvrtke. Bilo je to na početku moje „turističke karijere“.
Cimer je bio pametan čovjek. Nikada neću zaboraviti njegove riječi koje su mu i kasnije puno pomogle u nekim drugim poslovima koje sam radio. – „ O svom sugovorniku moraš znati više nego što on zna o tebi. Saznaj mu ime supruge, djece, rođendane, navike, hobije. Kada to znaš on je „tvoj“. Danas mogu reći, da mi je to bio jedan od najkorisnijih savjeta koje sam ikada dobio. Na žalost, „moj cimer“ je otišao u mirovinu sa istog radnog mjesta, nikada nije napredovao, imao je jedan porok, alkohol. Pričalo se da su tri Rusa umrla pijući s njim. Ja osobno vjerujem u tu priču, naime, Dragec ( tako se zvao), bio je zagorac.. To me podsjetilo na onaj vic o Američkom biznismenu koji je, kada se vratio sa turneje kolegama pričao o svojim doživljajima na turneji. – „ U Moskvi sam se odlično proveo sa kolegama Rusima, toliko smo pili da sam skoro umro, onda sam drugi dan otišao u Hrvatsku, u njihovu regiju Zagorje, tamo sam sa kolegama toliko popio da mi je bilo žao što nisam umro u Rusiji“.
Kraj turističke sezone trebao sam začiniti nečim što još nitko u mojoj agenciji nije napravio. Treba „lansirati“ izlet „bombu“, nešto o čemu će svi pričati. Brod za Veneciju bio je još na vezu u gradskoj luci. Posljednji izlet jedva je pokrio troškove. Znao sam da će „moja zvijezda“ izgubiti dio sjaja u koliko ne osmislim nešto cool.
Vozeći se autom prolazio sam kraj poznatog nudističkog kampa, sjetio sam se jednog prijatelja da tu radi pa sam odlučio da ga posjetim. Na ulazu u kamp, primijetio sam neobičnu vrevu za to doba godine. Prijatelj mi reče da su odlično popunjeni. Odluka je pala istoga trena. „Vozimo nudo Veneciju“. Odmah sam iz njegove kancelarije poslao faxom obavijest drugim agencijama o „raspisu izleta“. Subota je dan D. Nisam puno brinuo o isplativosti, imao sam još „lufta“ da eventualni gubitak, troškove na kopnu preknjižim na druge predmete sa velikom razlikom u cijeni, a tu sam bio „mačak“.
Booking je bio odličan. Imao sam oko 450 „nudista“ na brodu. Sve je odlično krenulo. Nakon isplovljavanja, svi su se razgolitili i „uživancija“. Moja ekipa i ja, otišli smo u saloon popiti zasluženu kavicu. Ma, golotinja nas i nije toliko palila, pa mi smo ipak turistički djelatnici. Nagledali smo se mi svega i svačega. A ruku na srce nisam ni vidio nekog „komada“, sve neki „babci“.
Uživajući u kavici, prepričavali smo kako sam se ja brojeći putnike, po naređenju milicajca i carinika, dva puta vraćao na 201, 202,203. Naime, brod je bio registriran za 350 putnika, a mi smo ih imali 100 više.
Dok smo bili u veselom raspoloženju, u salon je uletio dežurni vodič, sav blijed. –„Ljudi, ovvvo mmmorrr ate vvvidjeti“. – „Što je, da nije opet neki pijani Čeh skočio s broda“?? – „Nee, ovo je strašno“. Izletjeli smo iz saloona, sa gornje palube spuštao se „momak“, u kasnim tridesetima, zgodan crne zalizane kose. Do tada sam mislio da sam vidio sve, ali pogledavajući njega, to je bilo „strašno“. „Dokoljeko“ se klatio u svoj svojoj veličini. Ženske na brodu su brisale oznojena čela, stavljale su se tamne naočale, tri „babca“ su ga pratila u stopu.
Mi muški smo se povukli na rezervne položaje. Bio je muk, obuzela nas je nelagoda. Tada je jedan kolega počeo sa teorijom, da On nije zdrav, da je to bolest, da nema on toliko krvi itd. Ma nije ga nitko ni slušao. Prvo što mi je palo na pamet, e da mi je tako nešto, pa da Ga pronosam samo par dana. Vrag mi nije dao mira, pogledao sam spisak putnika. Švabo, Englez?? Neee, bio je Talijan. Rikardo Zappatta iz San Dona Di Piave, ulice se više i ne sjećam, ali sjećam se da su njegove generalije bile adekvatne dužini (i širini) ..........
Dok sam ja proučavao njegove podatke palo mi je na pamet kako ime može predodrediti životni pravac neke osobe. Rikardoooo, kako to gordo zvuči, a ja Franjooo, pa sigurno da mu ja sa takvim imenom ne mogu parirati, šta parirati, nemogu mu ja ...... I dok sam ja tako žalio nad svojom (ne)srećom po pitanju imena začuo se strašan krik. Izletio sam na palubu. Oko Rikarda skupile su se žene. Pomislio sam, perverznjak, silovatelj i tko zna što već. Progurao sam se do njega. U sebi sam ponavljao sve pogrdne riječi koje sam znao na Talijanskom, a i Njega sam mu imao namjeru spomenuti. Kada sam se konačno „probio“ do Rikarda, primijetio sam da je problijedio, pozelenio. Nije mi odmah bilo jasno što se dešava, a onda sam primijetio jednu gospođu kako leži ispod njegove klupe na kojoj je sjedio. Već sam pomislio da su u tijeku neke „nudističke igre“ ali bilo mi je e sumnjivo Rikardovo ponašanje. Jedna gospođa mi je objasnila da su Rikardova ja.ca propala kroz prostor između dvije letve na klupi, pa su otekla, a dotična gospođa koja leži ispod njega pokušava „podmazivanjem“ da ih progura nazad. Bilo je tu svakojakih „podmazivanja“, dodavale su se razno razne kreme. Svaki pokušaj vračanja ja.aca u „normalno“ stanje proizvodilo je kod Rikarda nove i nove jauke. Mi muški smo se povukli u stranu i promatrali događanje. Likovali smo. Kolega koji je u saloonu govorio o tome kako je Rikardo zasigurno teško bolestan i dalje se trudio da nas svojim glupostima utješi.
Jadni Rikardo, toliko je počeo vrištati, nakon što se On „probudio“ u svoj svojoj veličini da je sa zapovjednog mosta sišao i kapetan broda. Kada je kapetan vidio što se dešava, naredio je jednom mornaru da „pajserom“ izvali letvu. Rikardov zadnji krik stopio se sa zvukom „brodske sirene“. Venecija na vidiku. Koga briga, moje naturistice su i dalje pokušavale da kremicama, ledom i ostalim đakonijama ublaže Rikardovu „bol“.
Rikarda više nismo vidjeli, iako je imao dvosmjernu kartu, mislim da je uhvatio prvi vlak za San Dona Di Piave.
Pouka ove priče može biti samo jedna. Pazite kakvo ime dajete svom djetetu.

GRČKA SARMA

Ratne operacije pomno se planiraju duže vrijeme, proučava se taktika „neprijatelja“, navike, običaji, „fetiši“. Uključuju se „tajne službe“, „javne službe“, prave se simulacije. Plan A, plan B, plan C. Kada dođeš do plana Ž, e onda znaj da si izgubio i bitku i rat i ostao bez ja..ca.
Pomno sam, već duže vrijeme, planirao „napad“ na izvjesnu gospođu. Svi pred uvjeti bili su zadovoljeni. Moj, dobro poznati šarm, edukacija bliskih joj tema, planiranje „napada“ na neutralnom području, podrška iz pozadine. Sve sam detaljno isplanirao.
Grčka, Atena, pet dana. Bilo je to vrijeme kada sam radio kao turistički vodič. Nije to bilo prvi puta da Njenu tvrtku vodim na izlete, ali ovaj izlet mi se činio kao idealna prilika da Ona i ja, u svojim odnosima, pređemo na višu razinu.
Ma nije da smo i do sada imali „neke odnose“, bilo je to više onako „platonski“, kao djeca u školi. Jedan od problema je bio i njen „brkati muž“. Čuvao ju je kao doberman, a imao je pogled pit bull terijera. Plan je bio proći te dvije prepreke i bingooo.
Let avionom protekao je mirno. Ona i ja izmjenjivali smo „vatrene poglede“, dok je „Brko“ bezbrižno drijemao. Moja kolegica Sanja, koju sam pomno izabrao kao pomoćnicu, zbunjeno me pogledavala. Na „brifingu“ prije polaskao dao sam joj jedan, jedini zadatak. Ti ćeš brinuti o tome, da „brki“ ništa ne nedostaje, sve ostalo je moja briga.
Sam dolazak u hotel kao i smještaj protekao je u redu, na moju radost. S tim Grcima nikada se ne zna. Rooming sam pravio sam, tako da je Ona sa svojim „brkom“ imala sobu preko puta moje. Plan je bio, držati i Nju i „Brku“ pred očima.
Njenog „Brku“ nisam baš dobro poznavao, ali sjetio sam se riječi njihovog zajedničkog prijatelja. – „Znaš Brko ti izgleda ovako „pitomo“, ali ne vjeruj izgledu, Jednom je rekao: „Kada bi uhvatio ženu sa drugim, Nju bi prebio, a njega skratio za ja.ca“.

Nakon poslijepodnevnog razgleda grada, dao sam grupi slobodan ostatak dana. Svi su se povukli u svoje sobe, pa i ja. Kolegici Sanji dao sam zadatak da bude „prikladno obučena“ (štikle, minica, tanka majica, fini mirisi itd.). Imala je drugi stupanj uzbune. Iznenada su se čula vrata na hodniku, „škicnio“ sam van. „Brko je otišao prema liftu. Telefonom pozivam Sanju. Proglašavam prvi stupanj uzbune. Čuju se njeni „sitni“ koraci u štiklama. Nadam se da je sve zapamtila. Kreće u „osvajanje“ Brke. Plan je jasan, „Brku“ treba nečim zabaviti, a to je Sanjin zadatak. Tko bi odolio njenom izgledu, dobro baš i nije bila osobito inteligentna, ali sa takvim tijelom, ma tko te pita za inteligenciju.
Sad ili nikad, treba uletiti kod Nje, znam da i Ona to očekuje od mene. Otvaram svoja vrata, kad, na hodniku stoji Ona. Minica, štikle, tanka majica, fini miris. – „Ej bog, ja krenula na piće, ideš samnom“? Samo sam klimnuo glavom. Sto misli su mi prolazile kroz glavu. Treba aktivirati plan B ili možda C. Dobro, mi smo na drugom katu, bar je na devetom. Imam sedam katova. Da možda „blokiram“ lift. Tresla me groznica, počeo sam se preznojavati. Ok, sada ili nikada. Stigao je lift, izgledala je božanstveno. Nigdje nikoga. Prsti su nam se dotakli kada smo stiskali gumb devet. Vrata lifta su se počela zatvarati, lagano sam zažmurio, pa tako to rade u ljubićima. Tada, iz vedra neba, nečija ruka zaustavlja zatvaranje vrata.-„Oprostite, mogu li i ja ući“. U lift ulazi neki tip iz naše grupe. Odmah me počeo hvaliti, kako on nikada ne ide na te „sindikalne izlete“ , da sam ja „genijalan vodič“,da mu je to prvi puta, ali od sada će uvijek ići i bla,bla,bla. Želudac mi se digao. Htjedoh mu reći. – „Da mu želim da mu ovaj bude i posljednji“, ali suzdržao sam se. Od muke, prislonio sam glavu na „zid“ lifta, da bi se rashladio. Nisam se osjećao dobro, a kako bi se trebao osjećati. Lift je umjesto gore, krenuo dolje. Kako sam ja vječiti optimist, još sam imao nadu da u prizemlju nema nikoga, pa kada iskrcamo tipa, pred nama je avantura zvana „devet katova strasti“. Lift se zaustavio, tip nas je kulturno pozdravio i izašao. Nema nikoga, ili ima? U lift ulazi „Brko“. – „Ej, bog ljudi“, veselo nas pozdravi. – „ajde vodim vas na piće na vrh hotela, kažu da je fenomenalan pogled“.-„Nego, što si se ti tako zabrinuo vozeći se prema dolje, kao da su ti sve lađe potonule“, upitao me „Brko“.-„Ma nešto me boli glava“, rekoh mu, nego, kako ti znaš da sam ja „hladio“ glavu u liftu. –„Pa vidiš ovu kameru, ona snima lift, a na ulazu, dolje je jedan port tabl televozor, pa vidiš sve što se zbiva u liftu“.
Tada su mi se tek počele tresti noge. O Bože, hvala ti na onom tipu, želim mu još puno lijepih putovanja. Hvala Ti što sam bio kukavica. Hvala ti, hvala i na sačuvanim jajcima.
Bar „na krovu“ hotela bio je predivan. Sjeli smo za stol. Ona je prebacila nogu preko noge kao u filmu s Sheron Stone „Sirove strasti“. Ma mislim si, možeš ti prebacivati noge koliko te volja, ja sam aktivirao plan O „odustajem“ od Tebe.
Moje misli prekinula je Sanja. – „A tu si“. Ne gledajući s kim sam u društvu.- „ Slušaj, ja sam izgubila onog tvog „Brku“. Taj tvoj plan mi se baš i ne sviđa. Nađi ti nekog drugog da ga „bari“. Mene je pozvao onaj tip sa recepcije na večeru. Idemo jesti „sarme u listu vinove loze“, kažu da je to super“.
Kada je Sanja odlazila, pogledao sam za njom, koliko su samo slične Ona i Sanja. Isto se i oblače, a Sanja je i mlađa, dobro ne jako pametna ali očito pametnija od mene. Mogao sam i ja da ju odvedem na „Grčku sarmu“. Iz misli me prekinuo „Brko“. – „Ej, a kojeg je to brku Sanja trebala „zbariti“?
Pogledao sam Nju, samo se kiselo nasmijala. Tada sam odlučio. Za sljedeći izlet moram osmisliti bolji „ratni plan“.

DALI SAM JA DOVOLJNO (NE)KULTURAN

Što sam stariji sve više sam u uvjerenju da su mnoge stvari negdje zapisane, pretpostavljam u nekom kodu, dali DNK ili nekom drugom, pojma nemam. Nakon što, u životu, ispucaš određenu „djelatnost“ to više ne radiš.
Svoje razmišljanje mogu potkrijepiti i činjenicama. Npr., u mladosti sam radio nekoliko godina kao konobar, turistički vodič, šetač djevojaka, dakle, našetao sam se u životu do mile volje, zato valjda danas ne volim šetati. Kao klinac „volio“ sam cugati, zato valjda danas ne cugam. Volio sam i puno putovati, hvala Bogu proputovao sam dobar dio svijeta, zato danas ne putujem, dobro, ne putujem i zato što nemam novaca za putovanja. Valjda je On ostavio još koje prije onog zadnjeg.
Ima tu stvari koje bi još mogao nabrajati, a koje sam redovno radio, a sada više ne radim, ali bilo bi to previše detalja, a i urednik bi bacio cenzuru na to.
Dakle, spisak postoji u nekom obliku, samo kako doći do njega. E, kada bi mogao da ga „škicnem“, a još da bude u wordu, pa da mogu malo da ga prepravim, to bi bilo idealno. Neke radnje bi drastično smanjio, a neke povećao, neke dodao, a neke potpuno izbrisao.
Jedna od njih bi bila odlazak u kazalište. Pitate se zašto? Zato što sam u kazalištu doživio jednu veliku blamažu, ni kriv ni dužan.
Davala se jedna poznata predstava, mislim da se zvala „Brat magarac“. Moja supruga i kći su navalile na mene da idem s njima, argumenti su im bili da sam se kulturno potpuno zapustio. Da je za mene najveći kulturni doživljaj gledanje utakmica, kokice i češkanje ja.ca. Psovanje trenera, igrača i sudaca. Gledanje pornića, ma daj molim te, nitko me nikada nije uhvatio na djelu. A što se kazališta tiče, kada sam ja pohodio kazališta, njen (suprugin) krajnji domet je bio odlazak na „vatrogasnu zabavu“ u susjedno mjesto s obzirom da je njihov vatrogasni dom izgorio u požaru.
Uvrede su bile preteške i ja sam pristao otići na predstavu. Dobili smo odlična mjesta, šesti sedmi red. Sve se vidi, dobro se čuje, a svijetla sa pozornice dosežu najdalje do četvrtog reda. Idealno za mene. Sreo sam neke ljude koje godinama nisam vidio, malo popričao sa njima. Škicnuo sam tu i tamo ima li koja minica ili utegnute rifle. Zapravo bio sam zadovoljan. Te večeri „prošetao“ sam svoje novo odijelo i nove cipele. Bio sam neizmjerno sretan što sam u kazalištu. Cipele su me nažuljale već od parkinga do dvorane. Želio sam samo jedno, što prije sjesti i izuti cipele. Nemam problema sa „mirisnim“ nogama i znao sam da će to ostati neopaženo.
Predstava je počela, ooo kakvo olakšanje, izuo sam cipele, uživanje može početi. Glumci su hodali po sceni s nekim vrećama na glavi. Svi šute, nitko ništa ne priča. Htio sam pitati „ovlaštenu“ osobu za objašnjenja, moju kćer, što se dešava. Još nisam ni „zinio“, sa deset strana začulo se pssst. Pa šta bi se desilo da sam ju uspio pitati, valjda bi me linčovali. Odustao sam od pitanja, Ma svi su mi bili nešto „nabrušeni“. Uhvatila me dosada, počeo sam zijevati, pretrpio sam dva tri udarca u pleksus, od supruge. Odustao sam od predstave, bila mi je dosadna. Bacio sam se na „osvajanje“ naslona za ruke. Suprugu sam brzo izbacio iz igre, osvojio sam desnu stranu, ali frajer na lijevoj, sigurno je bio neki bauštelac, taj je bio žilav, nije se dao. Njega sam uhvatio na staru fintu. Ponudio sam ga bombonom, kada je pružio ruku, ja sam, na naslon postavio moju ruku. Eeee lafe, ti bi samnom igrao igre koje sam ja apsolvirao davnih godina gledajući u kinu „špageti westerne“. Sada kada sam „obilježio“ i zauzeo svoj teritorij ostalo mi je samo da se vratim uživanju u predstavi. Glumci su i dalje nosali vreće na glavi, svi šute, nitko ništa ne priča. Već sam se uplašio da sam postao gluh u međuvremenu, ali tip kojem sam dao bombon počeo ih je grickati. Dobio sam novi udarac u pleksus. – „Cuclaj, ne griclkaj“, obrecnula se supruga na mene. Taman joj htjedoh reći da to gricka „bauštelac“, a ja da cuclam. Opet se sa svih strana čulo PSSSST. Bio je to znak da ova večer neće baš dobro završiti.
Nakon dvadesetak minuta, glumci su i dalje nosali vreće na glavi i dalje su šutili. Pogledah ljude oko sebe. Svi pažljivo gledaju. Pogledam i ja, tražim nešto zanimljivo, ništa se ne događa. Stavio sam mudro prst na sljepoćnicu, kao razmišljam o kulturnim aspektima predstave. Što je redatelj htio publici poručiti ovom predstavom, osim da mu je „brat magarac“. Pa ja da mom bratu kažem da sam napravio predstavu „brat magarac“, on bi odmah napravio poveznicu i prepoznao sebe u naslovu i evo ti „belaja“.
Tako, dok sam o tome razmišljao, ja sam i zaspao. Dvorana fina, topla, mir tišina, „rođeno“ za „baciti oko“. Moje teško disanje bilo je znak za uzbunu kod moje supruge. Novi udarac u pleksus vratio me u stvarnost. – „Spavaš“? –„Ma neee, razmišljam“. – „Ako ti se spava idi kući“, supruga je bila ljuta. Psssstttt. Opet se čulo sa svih strana. Odlučio sam ostati budan. Izdržao sam pet minuta. Sljedeći udarac bi srušio i CroCopa. Bio sam u knockdownu. Udarac je bio snažan. Ima tvrd lakat. Kada sam primio udarac, nogom sam šutnuo moju novu cipelu koja je odletjela do prvih redova. Supruga je naredila, - „Idi kući i nemoj nas sramotit“. Psssst. Opet prosvjedi sa svih strana. Publika se uskomešala. Tražio sam cipelu u mraku da napustim ovo „mučilište“. - „Što se komešate, ako vam se ne gleda, izađite“, javila se i supruga „bauštelca“. Ma htjedoh joj reći, - „Reci ti svom „bauštelcu“ da cucla bombone, a ne grize“. Tada je stigao i drugi žuti karton. – „Molim te izađi“, rekla je supruga. Pssstttt. Opet pobuna. Bilo je krajnje vrijeme da napustim ovo „mučenje“. Prestao sam tražiti cipelu, obukao sam onu jednu koja je preostala i izašao. Prolazeći pored „bauštelca“ i njegove supruge, njoj sam, namjerno, stao na nogu, vrisnula je, jedan od glumaca, podigao je vreću sa glave da bi vidio što se dešava u publici. Dobacio sam suprugi da pokupi negdje moju cipelu, gledala me kao da je upravo popila gemišt od „cvičeka“. Imao sam osjećaj da me svi mrze, nisam shvaćao zašto? Možda zato što oni moraju ostati.
Kada sam izašao, prva želja mi je bila „zapaliti“ jednu. Ruka prema džepu, nema cigareta, a ni ključeva od auta. Koji peh, predao sam ih supruzi da ne „rastegnem“ džepove na novom odijelu. Vani je bilo hladno. Cupkao sam na mjestu u jednoj cipeli. O.k. , brzo će završiti predstava. Naišao je domar. Upitah ga koliko traje predstava? – „Još, oko dva sata“ reče on.
Od tada više ne idem u kazalište, idem samo na mjesta na kojima se mogu naspavati do mile volje, a valjda mi je tako i zapisano u mojim „životnim kodovima“.