Dnevnik jedne freakushe

13.10.2004., srijeda


Soul food
Danas sam rano ustala zbog neodgodivih obaveza. Kiša je polako padala. Iako sam neispavana, super sam se osjećala. Laganim korakom i velikim smješkom ( od uha do uha ) otpratila sam malenu u školu i krenula u nove radne pobjede. Brzo i bez ikakvih problema obavila sam radne zadatke i požurila se doma jer sam za danas naručila majstora da mi očisti bojler. Sezona grijanja nam je počela prije par dana, tako da je čišćenje istoga bilo neminovno. Dođe majstor obavi za sat vremena posao, uzme lovu i ide dalje. Malena se javlja da danas ima malo sati i dolazi doma. Mačak i ja se dogovorimo da idemo u nabavu hrane i ostaloga potrebnog za normalno funkcionirane moždanih stanica, a malena ostaje kući čuvati životinje i gledati film. Usput smo se zaletili u famozni Baumax po tepih za Ponga i sada je napokon bez brige jer mu posudice ne bježe po stanu. Pošto smo se nešto duže zadržali u nabavi, zvala je malena i u čudu pita dobro di ste vi, kaj ste zaboravili doma doći.

Sada smo mi tu genijalno odglumili kako smo u njenom omiljenom dućanu i gledamo kaj novoga ima. Sigurno nije pala na foru. Odmah umiljatim glasićem daje do znanja neka se mi ništa ne žurimo da je njima ok doma samima. Požurili smo se u taj dućan, hvala Bogu pa nam je baš bio usput, uletili unutra bacili brzi pogled i kupili joj jednu pidžamicu kao dokaz stvarnog prebivanja u shopu. Koje jeftine fore bacamo. Jebaj ga, moraš se snaći, nema druge. Dočekala nas je dobre volje i pogledom uprtim u vrećice koje nosimo. Odmah je prepoznala vrećicu svojega dućana. Hvala tata, hvala mama. Pidžama je baš cool, onako za curice. Ona zadovoljna, mi još više.

Kupili smo i čevape za nabrzinu ispeći tako da se odmah najedemo, pa smo bez brige sa nakuhavanjem. Vadimo mi stvari iz vrećica, ali gle vraga nema čevapa. Mačak me začuđeno pogleda i nasmije se. Pitam ga kaj se smješiš. On meni ajde, ajde znam da si ih sakrila, pošto inače imam običaj zezati se na taj način. Gledam ja njega mrtva ozbiljna i kažem jebaj me, ali stvarno ovaj puta nisam ništa sakrila. Vražićak mi ne vjeruje. Nakon par minuta skonta da fakat nisam skrivala hranu. Uslijedi standardna izjava, pa ti nisi normalna , ostavila si čevapčiće u dućanu. O jebote. Ja sam ih zaboravila? Da nisi ti? Ne, nije on. Znam da sam čevapčiće stavila u auto i to pokraj par kanta koje sam isto tako kupila u Baumaxu, a on je uzimao kante i naravno nije vidio čevape. Spremio se on i trk u garažu. Meni je bilo toliko smiješno da mi se skoro pupak razvezao, a on ljut. Nakon par sekundi mojeg luđačkog smijanja, shvati da je stvar smiješna i pobjegne mu lagani smješak. Skočim na njega svom snagom i kažem ajde nasmij se slobodno. Glumi coolera i neće, obuje patike i pravac garaža. Kada se vratio još uvijek sam se previjala na podu od smijeha. Nije mogao izdržati prasne u smijeh i ufura časna riječ ako si ti normalna. Pih, kao da mi je rekao nešto novo. Ispekao je čevape, najeli smo se ko pajceki. Napila sam se Cole toliko da mi je postalo zlo. Morala sam leći. Tako smo Pongo i ja odspavali neko vrijeme u toplom krevetu sa smiješkom na licima.
Probudio me nježno pokazujući mi Mikado čokoladu. Bila sam budna u sekundi i evo još me održava budnom.


- 19:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>