NAŠIM HRABRIM BRANITELJIMA
I MORE JE GORJELO TOG JUTRA U GRADU...'91.
I more je gorjelo tog jutra, te beskonačne noći,
a bezbroj, bezbroj mržnje iz teških granata
sijale su gromove nemoćnog neba u smrtnoj samoći.
U duhu i tijelu vatra je ispisala...prokletsvo rata.
Kugle su bijesa parale zidine moje,
sa sinom pod njedrima i njih dvije male,
srce je žene jednog bojovnika molilo za svoje,
za majke što sinove su gubile, očeve i sve pale.
Te noći sveti Nikola nije darivao djecu već plakao,
a suze su njegove dugo bolno i krvavo kapile,
(znajući da to je osmišljen... odavno stvoren Pakao),
za svjetlom u mraku i vjekovnom slobodom vapile.
Svugdje se, čak za sliku momenta ginulo,
al' se u skloništima nije samo plakalo, več pjevalo,
a to se daleko, daleko do dušmana vinulo,
umjesto mržnje srce je hrabrosti branitelja sijevalo.
Dok su nam krali ravnicu, gorio je moj Grad voljeni.
Plamteća mržnja rušila je sva djetinjstva, sreće. tuge,
dok gledali smo nijemi, ljuti ali ne slomljeni,
znajuć' da osvete mogu biti, gore, jače i jako, jako...duge.
A njima, njima dušmanima nije bilo spasa,
podigla se opet zastava od Libertasa,
zaorila naša himna o slobodi,
jer se svoja zemlja hrabrošću brani... i ljubavlju vodi.
Franka Fani Kohn
Iz zbornika domoljubne poezije "Pjesmom protiv zaborava"
Udruge braniteljica domovinskog rata Vukovarsko- Srijemske županije
VJETAR JE ŠAPTAO SVE ŠTO SAM ZNALA
fotografija Pavela Medak
Što da ti pričam o sebi
i kakav mi je život bio,
tebi, kojeg mi je Bog podario,
tebi, koji si tako mi mio?
Nektar si taknuo,
ispio u zadnji tren,
a zvijezde spavahu u mračnom vrtu
tajnom zakopavši moj pogled snen.
Tek ponekom suzom
sad zalijevam vlastiti skut
i ponosno, a pognute glave
još jednom se vratih na uhaban put.
Pogleda ledena i goruće duše
vjetar je šaptao sve što sam znala
k'o sjena zastadoh,
željeh te ljubit, al' nisam,
samo sam bez riječi pred tebe stala.
Rekao nisi ništa, već osjetih pokajanje,
zar sve što cvate u polju mog srca
bijaše sjena i zaludne sanje?
Što da ti pričam o sebi
kad nije ti važno to,
sa tobom sam mogla dotaknut visine
za uzvrat propadoh na čvrsto tlo?
ŽENA NIKADA NE PADA - Franka Fani Kohn
Koliko god krhka da sam sada
u trenu k'o lavica jaka
kad k meni poleti šaka,
branim se, jer ... Žena nikada ne pada.
Sokoliće svoje krilima grijem,
ljubavlju ih hranim, iz ljubavi nadu pijem
i ne bih ponos izgubila rada,
jer…Žena nikada ne pada
Grli me nježno i beskraj ću dati,
miluj mi tijelo, poji mi dušu kada pati
bit' ću baš sve…sestra, ljubavnica, mati.
Umorna od svega,
sretna il' bolna od istina, laži, teškoga rada,
opet sam žena,
a ona...ona NIKADA NE PADA!
I ponavljam:
Iz dna se krhka uzdižem
prkoseći nemiru života,
u šumi beznađa se njišem,
stablo koje ruše
zalijevam i vidam...
JA SAM UDARCU SRAMOTA!
Pokorno i vjerno
kao plijen i gonič,
pritajeni vodič,
pobjednik i mamac,
Božjem licu sjena...
Ja sam samo, samo jedna žena.
