Zasvirale strune zbora violina,
vinula se pjesma skladno, a visoko,
po stazama zemlje gdje god daha ima,
zagrijala dušu, zasuzila oko.

Napadala nije, već branila svoje
da bi bila ponos sveg' hrabroga roda
pa su lijepe naše sklopile se boje
crven, bijeli, plavi u sred srca moga.

Teški su joj bili puti ka slobodi,
zato počast svima što su za nju pali,
domovina nije ono što rodi,
već vjekovna borba... s time se ne šali.

Dostojna je nisu sva pogana djela,
niti lažne riječi slučajnih pijuna,
voli se i štuje ova zemlja cijela,
ponosito, tiho ko kraljeva kruna.

Jer napadala nije, već branila svoje
da bi bila ponos sveg' hrabroga roda
pa su skladne sklopile se boje...
crven, bijeli , plavi u sred srca moga.

FFK

Još jedan moj skromni doprinos u zajedničkoj zbirci
(pjesma posvećena žrtvama teške pomorske nesreće kod nas)


Ne mogu sada gledati more
i divit se svakom njegovom valu,
drugačije ja ću opisati zore,
sa grčem i bolom hodat po žalu.

Okrutno, okrutno postade ono,
od suza slanih satkano… i naše tuge,
zazvonit će posvud pretužno zvono,
na posljednje zbogom hodat će nijemo...
kolone jecaja, kolone duge.

O MORE, MORE, TKO ĆE TE SADA SREĆOM OPISAT,
KAD NESREĆU NEĆE NI VRIJEME IZBRISAT?

Neka vam Bog podari Raj
jer okrutnoj sudbi razloga nema.

Zar takav je morao postati kraj,
zar takva je tvoja nemila pjena?!

Zbogom uz svijeće sve ljubavi, nade,
u ruci stoji najdraža slika,
dok život nam voljene bez pitanja krade...
snivajte, snivajte bez...galeba krika.

Vijenac ću suzama i stihom splesti,
na sivu hrid pognuto sjesti
i bacit bez riječi jer zamro je glas,
a Anđele molit da bdiju za vas.

Franka Fani Kohn

(Posvećeno žrtvama teške pomorske nesreće u Koločepskom zaljevu, Dubrovnik)