|
Umjesto dosadašnjih, vrlo izravnih razmišljanja, ova zadnja Prilika kojom smo zakoračili u Veliki tjedan donosi stranice dnevnika suvremenog Jone (preuzete iz knjige Mladi u hodu s Biblijom).
STR. 1
Hladno je, još uvijek ne uspijevam shvatiti koja je to vrsta ribe i kako me uspjela progutati, nakon onog silnog vala, a da me nije ni okrznula zubima. . Kao da je sve ovo samo san, kakav besmisao! U 21. st. da te proguta velika riba; ne želim umrijeti, nemam vremena, moram učiniti još mnogo toga prije smrti, imam posla u uredu. Tko zna što li će misliti moja tajnica kada vidi da nisam došao na posao? O Bože, kuća! Još nisam završio s uređenjem, moram k tomu platiti račune, telefon…
Ponovno razmišljam o brodolomu, još uvijek mi se sve to čini nekako čudno; nebo se najednom smračilo, kao da je neka velika sila odozgor odlučila podići oluju u kojoj su se dizali i do dvadeset metara visoki valovi. Pa dobro! Treba reći da je, ako je ovo bila njegova namjera, u potpunosti uspio.
STR. 2
Ne znam dobro koliko je prošlo od nesreće, možda tek jedan dan. Razmišljam o jahti na koju sam se ukrcao. „Miran kraj tjedna na pučini“, reče kapetan Renzulli.
How yes no! Možda bi bilo bolje da sam otišao s Martom u Terni, u planine, na one dane molitve, premda to nije u mom stilu (molitva, mislim). Jedino što se tamo moglo dogoditi je jedan od bezbrojnih uobičajenih potresa, ali me sigurno ne bi progutao kit ili koja je to već morska neman!
Kad malo bolje razmislim o tajnici i računima koje treba platiti, ma dobro! Ako ćemo pravo, nije me ni briga, vjerujem da ima važnijih stvari za učiniti i na koje valja misliti. Mislim na oca, majku, brata, prijatelje, rođake… Ako trebam umrijeti daleko od njih malo bi me to SMETALO, shvatio sam da im imam još mnogo toga za reći i da bih se trebao ispričati za mnogo toga. U međuvremenu, osjećam užasan smrad želučanih sokova.
STR. 3
Tko zna hoću li se spasiti, sigurno osjećam, i to mi je gotovo dosadno i govoriti, da će me ovo promijeniti, ili bolje, nadam se da ću se sjećati ovog… nazovimo to GASTRO-ISKUSTVA.
Htio bih se spasiti i biti svjestan onoga što sam proživio, i živjeti sve ono što imam u izvanjskome svijetu na drugačiji način: PROMIJENITI SE, RAZGOVARATI S DRUGIMA. O Bože, što to govorim, možda su mi želučani sokovi Moby Dicka udarili u glavu. Ma baš me briga. dolazi mi da tako kažem i to ću i reći! Da, želim živjeti, na posve drugačiji način. Užurbani, uzrujani svijet kojem se uvijek nekamo žuri, mene više ne zanima. STANIMO. Razgovarajmo o tome. Osjećam da sam napravio neke korake naprijed, gotovo da sam sretan što me ovaj Moby Dick progutao. Tko zna bih li se u drugim prilikama ovako osjećao.
Najprije sam otkrio da mobitel ima signal, četiri crtice: ugasio sam ga. Nije mi se dalo nikoga zvati, želim još razmišljati, želim ovo iskustvo DOBRO ZAPAMTITI. Kada izađem odavde, ako to ikada uspijem, želio bih intenzivno iznova razmotriti postupke mojih roditelja i moga brata i reći hvala. Hvala (premda ne znam komu, ali to kažem) onomu koji to omogućuje proći kroz ovo iskustvo i jedno „oprosti“ Marti jer nisam s njom otišao na duhovnu obnovu (do čega joj je bilo stalo).
Četvrtoga dana nije nikada ni bilo. Jona se probudio iz dubokog sna, spavao je puna tri dana i probudio se s velikim osmijehom na licu. Dobro odmoren obratio se Bogu, pozdravio svoje roditelje i brata te ih snažno zagrlio. Za doručak je pojeo ribu iz konzerve, a zatim odjurio na (isti, ali drugačiji) posao.
Ova metafora, u kojoj našu korizmu možemo poistovjetiti s ribom (Moby Dickom  ), još nas jednom upućuje da uklonimo suvišne i prepoznamo važne stvari u životu te tako spremni dočekamo Uskrs.
|
