|
 Potaknuti temom Fra Popa, kao poticaj za tjedan koji je pred nama donosimo razmišljanje o franjevačkim obilježjima korizme kako ih vidi Ludovico Profili.
Mrtvenje
Franjin je pojam mrtvenja u bitnome biblijski, a oslanja se na odlomak Poslanice Rimljanima 8,3-4: „(Bog) poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu.“
Franjo je uočio da je Gospodin Isus uzevši „obličje grešnoga tijela“, tj. tijela koje može trpjeti i umrijeti kao i naše, smrću i uskrsnućem pobijedio grijeh osudivši ga „u tijelu“, tj. tamo gdje se ugnijezdio. Po toj pobjedi „stari čovjek“, u tjelesnom stanju, postaje „novi čovjek“, ponovno stvoren i oživljen. Obnoviteljsko djelo koje je započelo krštenjem mora biti dovedeno do svog završetka kroz borbu koja traje čitav život, a koja nije protiv tijela, nego protiv grijeha koji se ugnijezdio u njemu. Tako, brat Franjo koji mrtvi svoje tijelo, ne čini to iz mržnje, nego iz ljubavi. Podići svoju narav oštrim postovima i dugim bdijenjima iz životinjstva u duhovnost, znači ljubiti ju na najistinskiji način. Evanđeoska je riječ za našeg sveca neosporiva: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ (Iv 12,25) Ova je Franjina vizija mrtvenja/ljubavi toliko istinska, da je Siromašak, postavši svjestan da je cilj postignut, sklopio mir sa svojim tijelom: „Raduj se, brate tijelo, i oprosti mi, jer evo rado izvršavam sve što ti je drago. Žurim se rado priskočiti upomoć tvojim bolnim uzdisajima!“ Ali svjedočenje evanđeoskog čovjeka ide i dalje: uči nas da i psihosomatska sastavnica vlastite osobnosti može biti stečena dvojnošću mrtvenje/ljubav. „Dajem mu (tijelu) svjedočanstvo - priznao je jednom svom učeniku - da je uvijek bilo poslušno, ni u čemu nije samo sebe štedjelo, nego se brzo pokoravalo svim nalozima. Nije se ugibalo nikakvu naporu, nije se klonilo nikakve neugodnosti da bi samo moglo izvršavati naloge. U ovome se posve slažemo ja i tijelo, da bez ikakva otpora služimo Kristu Gospodinu.“ (2Čel 210:800)
Pustinja
Marljivi čitatelj i pažljivi slušatelj Svetoga pisma, asiški pokornik, shvatio je da Bog, kada želi s nekim razgovarati nasamo i objaviti mu se na poseban način, takvoga poziva u pustinju. Zbog toga se za vrijeme Korizmi udaljavao od svega i svakoga, sklanjao u šume, rasjekline, brda, u nedostupna mjesta, da bi se bavio Bogom, a vrijeme je trošio na gotovo neprekidnu molitvu. Udaljavao se i od svoje braće koju je ljubio više nego samoga sebe i s kojom mu je razgovor uvijek bio ugodan. Bog ga je svojim najvišim zahtjevima privlačio k sebi, učinivši da zaboravi svaku vezu s ljudima. Bio je svjestan da je onda, kada odlazi moliti, poput Mojsija, pomoć pružena njegovoj braći i narodu Božjem, djelotvornija no ikada.
Siromaštvo
Odijeljen od ljudi, Kristov je Siromašak htio biti odijeljen i od svakog posjedovanja stvari. U mjestima gdje je obdržavao svoje Korizme, više negoli u drugim prebivalištima, htio je da gospodari najviša gospodarica Siromaština. Htio je da ga nijedna zemaljska misao, nijedna briga ne zadržava u njegovu kontemplativnom poletu prema Gospodinu.
„Neki je brat veoma žive pobožnosti i veoma blizak prijatelj Franje dao napraviti u samotištu gdje je boravio malo odvojenu ćeliju gdje bi se Franjo mogao sabrati u molitvi kada bi tamo došao. To se uistinu dogodilo i brat ga odvede u ćelijicu. Franjo se pobunio: ‚Ova je odviše lijepa.‘ Bila je napravljena od otesanih komada drveta bradvom i hoblićem. Nastavio je: ‚Ako hoćeš da u njoj ostanem, pokrij je izvana i iznutra vrbovim prućem i granama drveća.‘ Što su kuće i ćelije bile siromašnije, to je radije u njima boravio. Brat je tako napravio, i Franjo se tamo zadržao nekoliko dana. Ali, jednom zgodom kada je Franjo izašao iz ćelije, neki je brat ušao u nju i zatim došao na mjesto gdje je bio Franjo. Vidjevši ga upita: ‚Odakle dolaziš?‘ Ovaj odgovori: ‚Dolazim iz tvoje ćelije.‘ A Franjo će: ‚Budući da si rekao da je moja, odsada nadalje u njoj će biti netko drugi, a ne ja‘“ (SP 9:1689).
Ljepota i radost stvorova
Ljubav sv. Franje prema siromaštvu nije ga sprječavala da se divi i ljubi sve stvoreno, da kuša dobrotu i ljepotu što ih razglašava sklad svijeta. Nije htio posjedovati nijednu stvar, jer se želio slobodno radovati svima. Lišen svake pohlepe bio je u najprikladnijem stanju da čuje glas stvorova, da se obogati ljubavlju i da s Kristom i po Kristu taj glas uzdigne Bogu Ocu. Zbog toga je pri obdržavanju svojih Korizmi odabirao mjesta u kojima su zelenilo šuma, istina trave i cvijeća, pjev ptica i širina pogleda olakšavale njegove kontemplativne zamahe i okvirivale krugom radosti njegove postove i njegova mrtvenja.
|
