Frama Zagreb-Sveti Duh

Kao što već znate proteklog se kraja tjedna održao susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru. Na njemu smo naravno i mi sudjelovali (još smo uvik mladi ) pa vi koji niste bili pročitajte i pogledajte kako nam je bilo.
Pod vodstvom fra Vlade krenuo je u subotu bus, napunjen s 50-ak mladih, sa Sv. Duha u 6 sati i nešto sitno minuta. Začas smo došli do autoceste na kojoj smo ostatak puta provodili uglavnom na traci za pretjecanje pa smo već do kraja puta pozdravili stotine mladih koji su ostajali iza nas u svojim krnt...UPS autobusima. U Lici smo sišli s autoceste te se uputili prema Memorijalnom centru Nikole Tesle. Iako smo uranili, vrijedne gospođe koje su došle ranije na posao otvorile su nam vrata i obilazak je mogao započeti. U narednih sat i nešto saznali smo puno toga o tom neobičnom čovjeku koji je jedan od najzaslužnijih da vam mi na ovaj način možemo opisivati ove događaje. Nakon toga nastavili smo po starom; došli na AC i stigli u Zadar oko podneva. A tamo se imalo što za viditi. Stotine autobusa i tisuće mladih zakrčili su taj grad, a mi smo zahvaljujući rukama i nogama našeg vozača s(p)retno pronašli svoje mjesto pod Suncem koje je baš u tim trenucima probijalo oblake i odagnalo kišu koja nas je cijelim putem blagoslivljala. Ubrzo smo se u moru različitih boja, zastava i transparenata našli s našim voditeljicama (dvije pozitivno lude gospođe ). One su nas odvele u Muzej stakla gdje smo vidjeli i hrvatskog apoksiomena. Nakon toga iskoristili smo malo slobodnog vremena te nakon toga krenuli u procesiji iz starog dijela grada u novi, na Višnjik gdje je biskup Želimir Puljić održao misno slavlje. Još pod dojmom zajedništva otišli smo u katedralnu župu sv. Stošije gdje su nas preuzeli naši domaćini. Već pomalo iscrpljeni nismo mogli propustiti vidjeti Orgulje i Pozdrav Suncu, ali nas je umor na kraju svladao pa smo snom pravednika dočekali Dan Gospodnji. Oprostili smo se od svojih domaćina i sudjelovali na misi u katedrali zajedno s mladima iz Međimurja, Istre, Konavala, Karlovca, Švicarske i Mađarske. Nakon toga pred sv. Stošijom smo se raspjevani i rasplesani oprostili od domaćina s tugom u srcu i kruljenjem u želucu pa smo krenuli na ručak . Od tada smo hvatajući boju još jednom prodefilirali gradom i u 17 sati krenuli nazad u svoj Zagreb u kolotečinu naših života. Ipak i u toj kolotečini zvonit će nam misli i sjećanja o ovom susretu nadajući se da će jednoga dana naša radost biti potpuna .