FRAMA KAPTOL
nedjelja, 13.04.2008.
Dojmovi iz Međugorja
 Ovo je bilo moje prvo,ali zasigurno ne i posljednje putovanje u Međugorje sa Framašima.Pokušat ću s vama podijeliti iskustvo i doživljaje sa hodočašća e ovog vikenda (5. i 6. travnja) i nadam se da ću potaknuti nekoga da sljedeće godine krene s nama. Nakon što smo dočekali Busha okupili smo se ispred katedrale,nas 50-ak i krenuli na duuug put, otišli smo čak u drugu državu i našli se u MEĐUGORJU. Nakon 7 sati putovanja,posve odmoreni ( ;) ) stigli smo na mjesto molitve, tišine, razmatranja....Odmah smo se uputili na brdo Križevac. Nakon 14 postaja otajstava svijetla,kroz molitvu i pjesmu svi smo zajedno stigli na brdo. Za mene je to bilo predivno iskustvo. Ljudi iz svih krajeva Lijepe naše pa i šire,puno šire došli su tamo samo zbog Isusa. Tamo smo zajedno zapjevali i pomolili se a kasnije je svatko našao svoj kutak tišine ...sabranosti...Osijetila sam toplinu (ne samo onu sunčevu ) i smirenost. Jednostavno,preplavio me osijećaj sigurnosti,zaštite...nešto što se ne događa svaki dan ! Nakon što smo sišli i vratili se u dvoranu koja je bila predviđena za noćenje nas framaša , fino i obilno smo se najeli (baš onak kak to framaši znaju). Neki su nakon ručka odmarali a neki zaigrali nogomet u kojem su cure ipak bile nepobijedive usprkos ozljedama!!! Krenuli smo i na Podbrdo,mjesto ukazanja.Tamo također prekrasno....Kroz brdovitu i kamenitu stazu stigli smo na cilj! Veliki kip Gospe pred kojim smo se pomolili. Zadivilo me zajedništvo svih koji su se tamo nalazili.Tišina i sabranost povezivala je sve prisutne. Svaki je molio za svoje potrebe a ipak smo svi molili istog Gospodina. Nakon molitve, razgovora, vrhunac hodočašća zbio se u crkvi gdje smo proslavili Euharistiju nakon koje je bilo prekrasno klanjanje. Mnoštvo ljudi skupilo se iz svih krajeva Europe. Dijelovi mise bili su na različitim jezicima a Prikazanje na latinskom.To mi je bilo preeedobro. Nakon klanjanja krenuli smo u dvoranu gdje smo ubrzo zaspali. Drugi dan,nedjelja ! Buđenje uz pjesmu «Milana» u izvedbi: Antun-Ivan-Lovro...pre pre dobro. Nakon što smo se razbudili i oraspoložili,krenuli smo do Mostara.Tamo smo se divili rijeci Neretvi.... stvarno je lijepa,dečki samo šta nisu skakali s mosta! Nakon toga sv. Misa.Poslije Mise fra. Sretan nas je ukratko upoznao s Mostarom a mi smo se bacili na degustaciju bureka i sirnica. Pošto nismo mogli sve pojesti ,degustacija se nastavila i u busu. Iako je Domac reko da u par rečenica napišem doživljaje s hodočašća to se MALO odužilo ali opet nisam usjela sve prenjet na papir. BILO JE PREDOBRO,NEPONOVLJIVO- ALI IPAK IDEM I SLJEDEĆE GODINE !!!! MOŽDA BUDE JOŠ BOLJE ?! Mir i dobro ! Tomislava Hodalić Nije jednostavno opisati osječaj koji sam imao uoči svog hodočašća u Međugorje. Uglavnom bio sam uzbuđen i nestrpljivo sam čekao da dođem na to sveto tlo gdje se ukazala Gospa. Zahvalan sam što sam mogao ići sa svojom braćom s Frame, iako još nisam službeno primljen u Framu. Neću opisivati detalje jer ih ima puno, a i ne mogu se sjetiti svega što nam se dogodilo na tom prekrasnom hodočašću. Dojmila me se toplina i srdačnost mnogih od moje braće Framaša, posebno našeg Duhovnog asistenta. Naše zajedničke molitve su bile jako lijepe i osjećajne, ali uz malo više koncentracije i mira bi nam bile još ljepše. Naš posjet Mostaru je bio jako poučan i produhovljen. Svi smo htjeli još malo duže ostati, ali nije bilo dovoljno vremena. Nakon dva dana uz molitvu i pjesmu, vratio sam se u običajeno okruženje u kojem živim i sam se molim i slavim Boga. Molitva može biti osobna stvar, ali je puno jača i milosrdnija kada nas je više u molitvi i slavi Boga. Anto Jukić Moje prvo hodočašće u Međugorje se zbilo sa framom Kaptol i jednostavno sam oduševljena! Krenuli smo iz Zagreba busom u 23 h, a vratili se u nedjelju oko 21 h. Putovanje je započelo molitvom , pjesmom i veseljem, a isto tako i završilo .Kad smo stigli ujutro u Međugorje bio je predivan osijećaj , unatoč tome što nam sjedala u busu nisu bila ugodna za spavanje kao naši kreveti svi smo se osjećali odmoreni i spremni na sve ”duhovne izazove” koja nas očekuju. Penjajući se na Križevac sam uvidjela koliko smo svi međusobno povezani, ako bi netko slučajno krivo stao svi su bili spremni pružiti mu ruku i oslonac, što je naravno odraz Njegove prisutnosti i najvećeg dobra kojim nas obdaruje ukoliko mu otvorimo svoje srce. Fasciniralo me kamenje kojim smo se penjali, imala sam osjećaj kao da je tamo vrijeme stalo , nema buke, nema žurbe, svi smo posvećeni molitvi i jedni drugima , što nažalost u velikom gradu često biva potisnuto. Kad smo se popeli na vrh Križevca, pomolili smo se i imali smo slobodno vrijeme za meditaciju, što mi se jako svidjelo kao i ostatku ekipe. Nakon Križevca smo otišli ručati I potom se zaputili na Podbrdo- mijesto Gospina ukazanja. Tu smo bili u tišini sa svojim mislima i molitvama, te se u cijelovitosti predali Gospi. Kažu da se na Gospinom kipu može uočiti da je nekad tužna a nekad nasmijana, ali kad smo mi došli bila je itekako nasmijana. Već pomalo fizički iscrpljeni, ali duhovno obogaćeni smo se vratili u dvoranu i u 18 h se zaputili na Sv. Misu. Nakon mise smo se upoznali sa framašima Međugorja, te zajedno s njima plesali, pijevali, a zatim krenuli na klanjanje. U nedjelju smo pospremili stvari i krenuli za Mostar. Prvo smo išli u razgledavanje grada, u kojem ima popriličan broj džamija, ali zato crkva Sv. Petra I Pavla koja je nanova sagrađena sa tornjem visine 107 m zasjenila je sve džamije u cijelom Mostaru. U 11 h je počela Sv. Misa, a nakon toga smo otišli kod franjevaca na zakusku gdje su nas počastili burecima, kolačima I pićem ( sokićima , da ne bi bilo zabune), svi smo s oduševljenjem slušali fra. Sretnog koji nam je pričao o Mostaru i suživotu sa Muslimanima. Nažalost došlo je i vrijeme našeg povratka, ali smo bili izuzetno i sretni, ne samo zbog spoznaje da ćemo iduću noć provesti u svom krevetui i imat priliku se istuširati, nego zbog toga što smo ispunjeni Božjom dobrotom uspjeli mu se u potpunosti posvetiti i približiti onako kako bi trebali svaki tren svoga života, ali nažalost danas često ljudi koriste izgovor prebrzog tempa života stavljajući Boga u drugi plan. Ali u svaku našu sekundu života bi trebali provesti u Bogu, jer jedino tako možemo shvatiti pravi smisao života I nas samih ! Irena Stojak |
