...igra...
već sam vam rekla da sam nakon onog prekida pala u depresiju iz koje sam se jedva izvukla... zamalo sam se ubila, ali sam uspjela (SAMA) prebroditi kretena i promijeniti se, nažalost u krivom pravcu...
O LJUBAVI I PRIJATELJSTVU KOJE JE MOGLO BITI NEŠTO VIŠE...
nakon što sam konačno prihvatila prekid i shvatila da je tako najbolje, krenula sam dalje živjeti... počela sam se družiti s ljudima i sklapati neka prijateljstva... bila su površinska ali ako ništa drugo bar sam imala s kime pričati...
i kako sam upoznala nove ljude, tako sam upoznala i njega... i stvarno smo se razumjeli... bili smo drugačiji od ostalih ali i jedan od drugoga... zbližili smo se... postali smo pravi prijatelji... zaljubili smo se ali nitko nije imao hrabrosti prvi priznati... i tako dvije godine... i ja sam odustala od te ljubavi i odlučila ostati samo na prijateljstvu... nedugo nakon toga priznao mi je da me voli već dvije godine... a ja sam se rasplakala kao mala beba... znala sam da ne laže... to, da me voli, se vidjelo u njegovim očima, riječima, pogledu... a moja ljubav prema njemu je slabila... kada sam se konačno odljubila od njega, on mi je priznao da me voli... i što sad?? I što sam mogla učiniti?? što drugo nego biti s njim i pokušati oživjeti ljubav... i bilo nam je lijepo, sve dok ja nisam shvatila da je to bila velika pogreška... rekla sam mu kako stvari stoje i razumno smo se rastali... ostali smo prijatelji, ali naravno ne onakvi kakvi smo bili prije veze... zapravo ostali smo u kontaktu, a životni putovi se razišli...
danas žalim zato što ta veza nije dulje trajala... i zato što nisam imala hrabrosti priznati ranije dok sam voljela... žalim zato što se ta veza nije ranije dogodila... ali u isto vrijeme se kajem zato što se uopće dogodila... da nije, mi bi i dalje bili prijatelji, najbolji prijatelji... a ne ovako, samo poznanici...
žalim...
oprostite što se nisam prije javila... škola nije dala... a i s dečkom treba biti... 
a i bio je tu i tulum od kojeg se još nisam naspavala...
