Foto i nefoto priče

Nešto iznimno zanimljivo dogodilo mi se jučer. No, da ne napišem nešto bez uvoda, slijedi pričica.
Vjerojatno se svaki pripadnik moje generacije (ja sam '79. ) sjeća kako su nas roditelji učili o poštovanju prema starijima, o tome kako se u tramvajima/busevima/vlakovima i ostalim prometalima moramo ustati sa sjedalice kako bi stariji sjeli. Moram priznati da sam se ja do neki dan točno tako i ponašala. Nije mi čak na pamet palo sjesti u tramvaju ako ima ljudi koji stoje, ne bih li bila nepristojna i podsjela nekoga kome je ta sjedalica potrebnija nego meni.
No, neki dan jedna starija gospođa napravila je prekretnicu u mojoj glavi. Unaprijed ću se ispričati svim starijim ljudima kojima je ovaj obrazac ponašanja jednako gnjusan kao i meni.
Naime, dogodilo se nešto nevjerojatno. Jedna pripadnica moje generacije ušla je u prepun tramvaj s malim djetetom. Jako malim. Mali, slatki dječačić tek je prohodao, onako slatko, kao patkica. I negdje na sredini, između dva stajališta, sa sjedala pokraj njih ustala se jedna gospođa s namjerom da izađe van. Naravno da je u toj gužvi napravljen prolaz. Svi su se maknuli da majka s malim djetetom sjedne. No, svima nama iza leđa progurala se tzv. gospođa uz riječi:
- Ja ću tamo sjesti! – i odgurala majku gotovo preko tog bebača kojem smo svi napravili mjesta da prođe do sjedala...
Majka je sjela na stolicu s koje se podigao jedan gospodin, sličnih godina kao i tzv. gospođa uzurpator.
A mene cijelo vrijeme mori pomisao na to da se cijela moja generacija ustajala sa stolica ovakvim babetinama koje samo na svoju guzicu misle. I koje se sada, kada mojoj generaciji to treba, neće žrtvovati. I to pod izlikom da su invalidi. I da stvar bude smješnija, gospe je naglas izjavila, kao odgovor na negodovanje svih nas, kako je ona invalid i kako štake nije mogla ponijeti jer nosi torbe. Na što ja nisam mogla izdržati, te sam ju upitala kako to da može hodati bez štaka i to još pod opterećenjem...
No, nije svaka ljudska priča ružna. U ponedjeljak sam išla kupiti bicikl. Super mi je, ali nije sada bicikli tema. S obzirom na to da smo neko vrijeme hodali po gradu tražeći bicikl bila sam poprilično ogladnjela. A bicikli smo našli u Konikomu, pa sam odlučila u nekoj pekarnici tamo kupiti kiflu. I jesam. U pekarnici blizu Konikoma, pokraj onog Kebapa. Kupila sam pecivo i Colu. Platila teti, ona mi vratila kusur i ja otišla. Zapravo, krenula otići. Nakon desetak metara teta iz pekarnice viče i zove. Vratila mi je sto kuna manje! I zvala me da mi da i ostatak. Nakon što sam pogledala u novčanik, shvatila sam što se dogodilo.
Eto, želim javno zahvaliti gospođi što mi je vratila barem točkicu vjere u ljusku dobrotu i poštenje! (Da se razumijemo, preživjela bih ja bez tih sto kuna... )