četvrtak, 14.08.2008.
Životna priča Twinkielittlestar prije prometne nesreće
Priča je rastavljena u 3 djela.
1. DIO - Život prije nesreće
2. DIO - Poznastvo i vjenčanje s Denisom
3. DIO - Trudnoća
1. DIO
Teško je sada nekome razumjeti kako sam sve to uspjela prebroditi i vratiti se u normalan život, ali život je takav kakav je, a čovjek je jak kao konj i ne biste vjerovali koliko je sve jednostavno riješiti znajući da niste sami. Nekada, kada razmišljam o onome prije, ne mogu sa sigurnošću reći da sam ono bila ja. Da ne biste krivo shvatili, nisam bila loša osoba, nego sam jednostavno bila mlada i nisam marila za budućnost niti školu i nisam niti sanjala da ću jednom morati sama kroz život i boriti se za ono što mi kao čovjeku pripada. Osjećala sam se potpuno bezbrižno. U toj sam svojoj nesreći koja mi je slijedila, dobila zauzvrat nešto vrijedno.
Za mene je toga dana završio jedan život i počeo jedan sasvim drugačiji. Bilo je proljeće, jedan od prvih lijepih dana nakon vrlo hladne zime. Rat je bio ne tako daleko iza nas i počele su radne akcije na terenima koji su bili okupirani. Ljudi su se vraćali svojim srušenim domovima. Tako smo i mi uredno dotjerivali okoliš bakine i dedine kuće, točnije, ono što je od svega ostalo. Bila je nedjelja i ja sam malo duže ostala u krevetu pa sam naknadno došla za mojima na biciklu. Od grada do sela je bilo 5 kilometara i to mi je zbilja bio veliki užitak proći na biciklu nakon toliko godina što nismo smjeli niti prići selima na tome području. Nije nam bilo lako sve to gledati i proživljavati. Nakon što sam napravila ono za što sam ja bila zadužena, spremila sam se na povratak kući. Pošto je bio kraj vikenda, trebalo se spremiti za novi školski dan. Na nešto manje od pola puta do grada vidjela sam gusti dim. Ljudi su palili korov na svojim zaraslim poljima nadajući se da će tako sve raskrčiti. No nitko nije ni pomišljao da će to imati kobne posljedice.
Mogla sam tada krenuti drugim putem, mogla sam stati i pričekati, ma barem razmisliti bolje! Ali bit će da me sudbina vukla dalje. Eto, sve ima svoje zašto. Nisam neki vjernik no mislim da nešto veće od nas samih postoji.
Dakle, ja sam krenula i uletjela ravno u taj dim računajući da ću ubrzo iz njega izletjeti van i udahnuti zrak. I tu je sve bilo gotovo. Nakon toga je slijedilo osvještenje u kolima hitne pomoći, pa u bolnici, zatim u bolnici u Zagrebu. To su sve bila buđenja na trenutke kada sam se borila sama sa sobom pokušavajući shvatiti šta se dogodilo. Jedan je dio mene promatrao okolinu, jedan se dio borio sa svijesti, a jedan dio kao da je sve shvaćao i pokušavao meni samoj to objasniti i utješiti me.
- 23:07 -
