...too late to find the way....

Trebala sam nekog ko će plakati samnom..trebala sam nekog da me zagrli i kaže da će sve bit u redu..trebala sam nekog ko će me tješiti cijelu noć.. trebala sam nekog...nikog nije bilo..plakala sam sama... mrzila sam se u tom trenutku... htjela sam da ga nikad nisam pogledala nit upoznala... mrzila sam se jer sam osjećala nešto prema njemu..mrzila sam se zbog svojih glupih postupaka... sad je ionako sve gotovo... reko je šta je imao... razočarana sam..u sebe..ali i u njega...nisam očekivala takvo što od njega... nisam mislila da može biti takav... i nije mi mogo reć ne, neg je još okolišao... razočarana sam jer me nije pokušao distancirati od sebe već se poigravao samnom...nadasve razočarana sam i u sebe.. svaki put dopustim dečkima da me povrijede... vežem se... a zbog ničeg..

pokušat ću promijenit neke stvari...
Moram neke stvari riješit sama sa sobom... raščistit sve... moram se promijenit... prva promijena..prestajem pisati na neko vrijeme jer svaki put dok pišem blog, analiziram svoj život i sve šta mi se događa..a to ne valja... tako da ljudi, čitat ću vas...ostavljat komentare, ali moje postove bar na neko vrijeme nećete čitati... moram to napravit radi sebe...

Voli vas i puuno pozdravlja forgotten soul...

Crying for me was never worth a tear
My lonely soul is only filled with fear.

Kao što rekoh u prethodnom postu oće li sutra bit bolje? ili prekosutra kad ga vidim... možda sve zaboravim.. možda zaboravim kako sam se danas osjećala.. možda opet padnem na njegov smajl i trudeći se ne ispast kreten pred njim, naravno ispast ću... možda me njegov pogled opet natjera na sanjarenje..
I pogodite kaj? Kada sam došla u ponedjeljak u školu, smajl se nije mico s face i bila sam hepi... kao i čitav ovaj tjedan..

Oh, kiss me beneath the milky twilight
Lead me out on the moonlit floor
Lift your open hand
Strike up the band and make the fireflies dance
Silver moon's sparkling
So kiss me...

Zašto vrijeme tak brzo prolazi?? Prije pola godine, jedan sat mi se činio kao jedan dan, a sada jedan dan prođe brzinom jednog sata... Već su prošla dva mjeseca škole... pih...prebrzo.. okej možda mrzim svoju školu jer je prepuna genijalaca što me svaki dan nanovo zbedira i možda mrzim svoju školu radi profesora koji svoju iskompleksiranost liječe na nama i možda bi se i prebacila, ali ekipa...moje društvo... ljudi s kojima se družim su fenomenalni i zbog njih sam sigurna da ostajem..Stvarno sam ih na neki jebeni način zavoljela u ova dva mjeseca... Ljudi iz osnovne? Eh.. jednostavno nemam potrebu javljanja pojedinim osobama..nemam potrebu vidjet ih... mislila sam da će mi falit..a ne fale... vjerojatno zato što nikad nismo bili u potpunosti složni... nismo bili nikad vezani... oni su bili ljudi s kojima sam provodila 6 sati dnevno 5 dana u tjednu..neki od njih bili su dragi, neki nisu...svih se sjećam po nećemu, i svako je bio poseban... ali kao što sam jednom prije, u nekom prijašnjem postu rekla:"Ovo ljeto sam shvatila da neki ljudi dolaze u tvoj život, neki odlaze, ali svi se dopunjuju... U ovom koji je došao vidiš zamjenu za onog koji je otišao... I kolko god rastanci bili bolni, upoznavanje novih ljudi puno znači.." Tako sada u novom razredu vidim neke zamjene za one iz svog bivšeg razreda.. ne baš zamjene jer niko nije sasvim nezamjenjiv ali nalazim ljude koji na neki način podsjećaju na osobe iz bivše škole..

And all the roads we have to walk along are winding
And all the lights that lead us there are blinding
There are many things that I would
Like to say to you
I don't know how..

ovaj post je totalno glup al oke ono...neznam.. imala sam potrebu pisat...

...svako se u životu sjebe...jednom, dvaput, više put... i kaj onda? kaj kad neke stvari krivo protumačimo? kad jednostavno vidimo neku situaciju drugačijim pogledom.. boljim... a ispadne drukčije.. zašto se neki ljudi poigravaju tuđim osjećajima? ni ne znaju kolko to može povrijediti.. tako nekako se i ja osjećam..povrijeđeno... možda izigrano..ili ne... neam pojma... uglavnom nije dobro.. oće li sutra bit bolje? ili prekosutra kad ga vidim... možda sve zaboravim.. možda zaboravim kako sam se danas osjećala.. možda opet padnem na njegov smajl i trudeći se ne ispast kreten pred njim, naravno ispast ću... možda me njegov pogled opet natjera na sanjarenje..

Vani je mrzlo... jučer je pado snjieg.. 1 stupanj je bio... pretvaram se u kocku leda..mrzim hladnoću i zimu..a sudeći po svemu, ova zima će bit kao i one prije.. praznici i blagdani će me samo još više zdeprimirat, vani ću se smrzavat sama i neće bit nikog da me zagrli...bit ćemo ja i šal.. šal- najbolji zimski prijatelj... hmm..mogla bi napisat knjigu naslova Ana i njezin najbolji prijatelj Šal.. ermm...neće bit nikog da se samnom smije crvenim nosevima... neće bit njega...
A kako vi preživljavate ovih dana?

Sunce jedva proviruje kroz oblake... jedva... a možda i ne, možda samo moja mašta stvara tanke zrake sunca koje bi mogle uljepšati ovaj dan... Iako ne baš previše zaokupljena vremenom gledam u nebo pitajući se oće li pasti kiša ili ću ipak završiti sa svime prije kiše... Stara stogodišnja stabla, dugih grana sa još uvijek neotpalim lišćem, se nadvijaju nad grobovima...nad nama prolaznicima... hodam..hodam ubrzano... razmišljam o današnjem danu... o onome što će bit za pedeset, šezdeset godina kada ću i ja tako negdje ležati, a moja obitelj će mi donositi cvijeće i paliti svijeće nad mojim grobom..bojim se... razmišljajući o tome, tata mi odvlači pozornist nekom od svojih glupih izjava..uspije me nasmijati.. zaboravljam... hladno mi je... kožna jakna nije bila dovoljna.... fak... uši i nos vidno crveni... čak se počinjem i trest... opet jedna od misli kolko grobova, kolko ljudi, kolko mrtvih.. napokon smo došli do groba koji nam je bio zadnji po redu... meni najvažniji..grob moje bake.. iako je umrla dok mi je bilo 4 mogu reć da mi puno znači...još uvijek sam vezana za nju makar nje više nema ovdje..kraj mene..a volim ju... u mom srcu ona uvijek i zauvijek postoji..moja bakica... zapalili smo svijeće i stavili jedan prekrasan ogroman ružičasti buket.. pomolila sam se... oči su mi se zacaklile... voljela bi da je tu sa nama... Volim groblja.. nekako su spokojna i mirna..no na današnji dan ne... ne sviđa mi se to... previše ljudi užurbano hoda i onda sreću osobe koje znaju pa brbljaju s njima..i nekako mi se čini da zaboravljaju na svoje pokojne..da više doalze tamo, zato što je 1.11. ne znam... lijepo je što postoji ovakav dan..dan mrtvih... ali ipak ja više volim u miru otić na groblje, baki i djedu, kad je oko mene neznatan broj ljudi da mogu u miru razmisliti..poželjeti... Upravo kiša pada... vani je mračno... tako se i ja nekako osjećam...