Trebala sam nekog ko će plakati samnom..trebala sam nekog da me zagrli i kaže da će sve bit u redu..trebala sam nekog ko će me tješiti cijelu noć.. trebala sam nekog...nikog nije bilo..plakala sam sama... mrzila sam se u tom trenutku... htjela sam da ga nikad nisam pogledala nit upoznala... mrzila sam se jer sam osjećala nešto prema njemu..mrzila sam se zbog svojih glupih postupaka... sad je ionako sve gotovo... reko je šta je imao... razočarana sam..u sebe..ali i u njega...nisam očekivala takvo što od njega... nisam mislila da može biti takav... i nije mi mogo reć ne, neg je još okolišao... razočarana sam jer me nije pokušao distancirati od sebe već se poigravao samnom...nadasve razočarana sam i u sebe.. svaki put dopustim dečkima da me povrijede... vežem se... a zbog ničeg.. |
Crying for me was never worth a tear |
...svako se u životu sjebe...jednom, dvaput, više put... i kaj onda? kaj kad neke stvari krivo protumačimo? kad jednostavno vidimo neku situaciju drugačijim pogledom.. boljim... a ispadne drukčije.. zašto se neki ljudi poigravaju tuđim osjećajima? ni ne znaju kolko to može povrijediti.. tako nekako se i ja osjećam..povrijeđeno... možda izigrano..ili ne... neam pojma... uglavnom nije dobro.. oće li sutra bit bolje? ili prekosutra kad ga vidim... možda sve zaboravim.. možda zaboravim kako sam se danas osjećala.. možda opet padnem na njegov smajl i trudeći se ne ispast kreten pred njim, naravno ispast ću... možda me njegov pogled opet natjera na sanjarenje.. |
Sunce jedva proviruje kroz oblake... jedva... a možda i ne, možda samo moja mašta stvara tanke zrake sunca koje bi mogle uljepšati ovaj dan... Iako ne baš previše zaokupljena vremenom gledam u nebo pitajući se oće li pasti kiša ili ću ipak završiti sa svime prije kiše... Stara stogodišnja stabla, dugih grana sa još uvijek neotpalim lišćem, se nadvijaju nad grobovima...nad nama prolaznicima... hodam..hodam ubrzano... razmišljam o današnjem danu... o onome što će bit za pedeset, šezdeset godina kada ću i ja tako negdje ležati, a moja obitelj će mi donositi cvijeće i paliti svijeće nad mojim grobom..bojim se... razmišljajući o tome, tata mi odvlači pozornist nekom od svojih glupih izjava..uspije me nasmijati.. zaboravljam... hladno mi je... kožna jakna nije bila dovoljna.... fak... uši i nos vidno crveni... čak se počinjem i trest... opet jedna od misli kolko grobova, kolko ljudi, kolko mrtvih.. napokon smo došli do groba koji nam je bio zadnji po redu... meni najvažniji..grob moje bake.. iako je umrla dok mi je bilo 4 mogu reć da mi puno znači...još uvijek sam vezana za nju makar nje više nema ovdje..kraj mene..a volim ju... u mom srcu ona uvijek i zauvijek postoji..moja bakica... zapalili smo svijeće i stavili jedan prekrasan ogroman ružičasti buket.. pomolila sam se... oči su mi se zacaklile... voljela bi da je tu sa nama... Volim groblja.. nekako su spokojna i mirna..no na današnji dan ne... ne sviđa mi se to... previše ljudi užurbano hoda i onda sreću osobe koje znaju pa brbljaju s njima..i nekako mi se čini da zaboravljaju na svoje pokojne..da više doalze tamo, zato što je 1.11. ne znam... lijepo je što postoji ovakav dan..dan mrtvih... ali ipak ja više volim u miru otić na groblje, baki i djedu, kad je oko mene neznatan broj ljudi da mogu u miru razmisliti..poželjeti... Upravo kiša pada... vani je mračno... tako se i ja nekako osjećam... |
< | studeni, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv