Užasna tjeskoba mi razara utrobu. Provlači se sumorno, sporo i bolno kroz moje tijelo.

Imam želju da nešto razbijem, da slušam onaj zvonki zvuk razbijanja, da se komadići rasipaju po drvenom podu.
Imam želju da nekoga udarim. Da nekome naudim.
Imam želju da odem. Da nestanem. Da isparim.

Nisam tvoja marioneta. Ne želim da budem.

Plače mi se.
Treba mi netko. Trebaš mi ti.
Treba mi mir.
Treba mi zrak.

Ovi zidovi me guše. Polako se zatvaraju oko mene. Nestaje mi zraka. Nemogu više ovako.

Želim da odem. Da odem na neko mijesto, sa nekim, da budem vesela. Da razbijem nešto.
Da vičem bez prestanka. Da me nitko ne čuje.

Da pjevam. Za sebe. I tebe.
Sjedim na prozoru. U mraku svoje sobe. Povjetarac mi se poigrava tek opranom kosom. Prehladit ću se.
Ne interesuje me.

Tople suze mi klize niz lice i nestaju u crnoj odjeći. Sa mobitela dopiru zvukovi.

Još sam bijesna. Još želim da nešto rabijem. Još želim da nekoga udarim.
Treba mi netko da pričamo. Da brbljamo do jutra.


But there's always someone out there who'll be there for you
there is always someone out there who'll care for you
there's always someone out there who'll be true, true, true
hold on, hold on, be strong

Eternal.

Za vas dvije. Samo jer ste tu.

Sreća dolazi u tri oblika: prijatelja, snova i uspomena.

Ovo je za uspomene. One sretne i one manje sretne.

Ovo sam uradila za nove uspomene. I one stare. One vječne. One urezane u moje pamćenje.

Uspomene zatočene u mojoj kutiji. I neću ih pustiti. Nikada.

Drago mi je što sam ovo uradila.

Osjećam se bolje.

Vrijeme će pokazati da li je to bila greška.

Nadam se da nije.

Čudne su stvari te uspomene. Zbog njih imamo ruže u prosincu. Zbog njih zimi imamo sunce. Zbog njih se osjećamo bolje. Zbog njih živimo.

Remeber to remeber.



Nemojte da me pitate ništa. Komplikovano je. Dovoljno je da vam kažem da sada jedna osoba više komentira moje posteve.

Jučer sam otkucala poduži post, ali blog.hr ga je obrisao.

Volim vas.

Eternal*