 Priznajem: djetinjasta sam! I to jako. Ali bolje i to nego da se ponašam ko neka usidjelica! Poznam jednu curu koja mi je jako bliska i jako ju volim i super smo frendice. Ona sebe zove "dobrom dušom". OK, slažem se da zna biti dobra duša - ponekad - a ponekad se ponaša kao da ima 40 godina i soli pamet svima kao da je popila svu pamet ovog svijeta. Kad joj kažem da se malo opusti, ona se sva nakostriješi kao mačka i počne mi govoriti da je opuštena. Ja kažem da nije. Da je opuštena, ponekad bi se htjela s nama ostalima cerekati bez razloga, vikala bi sa mnom i frendicama samo da drugima digne tlak, igrala bi se glupavih igrica samo zato jer joj je dosadno, trčala bi po cijeloj dvorani na tjelesnom i igrala se s nama lovice samo zato da nastavniku digne tlak... Ona ništa od toga ne radi. Uglavnom ne ne cereka bez razloga, ne viče da drugima digne tlak, ne igra se glupavih igrica, ne trči pod tjelesnim nego samo stoji i spominja se s ostalim usidjelicama... Moje frendice i ja to radimo. I neka! Baš nas briga što nas smatraju djetinjastima. Kad mi neko kaže: "Djetinjasta si!", ja umjesto da se skockam, mu se izbeljim i nastavim po svome. Osim toga, takav mi je karakter. Zašto bi se ja morala mjenjati samo da se svidim nekom drugome? Zar nije rečeno Bolje da me mrze zbog onoga što jesam nego da me vole zbog onoga što nisam? Slažem se s tim jer da sam trebala biti drukčija, zacjelo bi se i rodila drukčija. I zato živjele sve bedaste i djetinjaste osobe na ovom svijetu poput mene!  |
