... people always leave ...
Osjećam kao da polako tonem. Kao da me nešto vuče prema dole, ne da mi disati. Gušim se u ovom svom svijetu punom dvoličnosti i želje za osvetom. Najradije bih da me nema, doslovno. Sve bi bilo lakše i meni i drugima. Možda je to samo stanje koje će nestati, možda su to samo trenutni osjećaji koji će splasnuti, ali u ovom trenutku mi je jedina želja da nestanem. Ima ljudi koji su me povrijedili u bližoj budučnosti. Nisam još spremna to preboljeti, preći preko toga kao da se niš nije dogodilo. Nemrem. Pogodilo me to duboko. Ali to je samo jedan razlog moje nesreće. Ima tu još, puno, ali to bi radije zadržala za sebe. Treba mi neki svjetli trenutak u životu, nešto pozitivno, u suprotnom brzo će doći kraj. Puknut ću od problema i zbog ljudi koji su te probleme
napravili.
Kako se ljudi brzo promjene, postaju dvolični. Do jučer su ti još bili prijatelji ili nešto više, a danas te više niti ne poznaju dok prolaze pord tebe. Dignu glavu visoko i uopće ne vide što je ispod njih. Ne pomisle da je možda netko negdje povrijeđen zbog njihovih postupaka. Ne, njima nije bitno.
People always leave. Mislim da bi se već polako mogla naviknuti na tu rečenicu. Da, odlaze i niti se ne osvrnu iza sebe, nije ih briga kakvo su stanje iza sebe ostavili, nije ih briga za slomljena srca. Važno je da su oni zadovoljni učinjenim i ponosni na svoje postupke, a ostale ko je**. Evo, počela sam polako i psovati, na što do sad nisam ni pomislila. Ali život je takav. Ljudi su takvi. Promjene te, nažalost na gore. Krivo društvo i odmah si druga osoba, neprepoznatljiva. Žao mi je tih ljudi koji se promjene na gore, jako mi je žao. Jer jednom su mi bili prijatelji, bili su dobri i pošteni, a sad ih više nema, barem ne za mene.
Ovaj post bih posvetila osobama koje su me iznevjerile i duboko povrijedile. Znam, ne bu mi lako bez vas, nemam više snage boriti se protiv vas. Ali vrijeme liječi sve, pa se nadam da će i ovo izlječiti.
