Rukomet mi nikada nije bio drag sport. A sad mi jaaaakoooo ide na živce. Zapravo, naši političari, ne rukomet.
Zemlja je u krizi. Ljudi nemaju krov nad glavom. Gladni su.
A oni grade nove dvorane.
Rukomet im je važniji od siromašnog čovjeka. Nije ih briga za nečiju smrt, kraj života svjesnog bića koje je disalo, smijalo se i plakalo. Sve je ok dok su rukometaši dobro.
Hrvatska će dobiti medalju, koga briga što je kriza.
Mažu oči jedni drugima.
Ne smeta mi da se drugi vesele, čak i oko sitnice zvane rukomet. Brine me što će biti kasnije, kada shvate u kakvom stanju je država.
To je ista stvar kao nogomet.
Ja ne volim rukomet, ali ne želim uvrijediti neke obožavatelje. Nije ovo bio anti-rukometni post.
Samo moj pogled na sve to.
Veselite se zbog pobjede, ali ne plačite kada odjednom shvatite da propadamo.
* * *
Još jednom , ispričavam se ako se netko osjeća uvrijeđenim. Nije mi to bila namjera, stvarno.
Stvarnost me ubija u pojam.
Volim vas.
Vaša Visionary.
