Početak

Kažu da razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće, a ja sam sada negdje na polovici toga puta. Prije tri i pol godine bilo mi je stotinjak kila, sada ih imam oko stodvadeset. Da. Stodvadeset.

Zgražajte se narodi...

Jasno, nije ni stotinjak kila na 175 centimetara baš sretan broj, ali barem je bio stalan, kilu gore pa kilu dolje, dvije gore, dvije dolje. Upozorilo bi to ogledalo odmah na taj sitni pomak, odmah bi provirio onaj dosadni posprdni podbradak, koji bi me natjerao da dan-dva-tri malo bolje pripazim što jedem. Šteta bi nastala već četvrtog dana, već bih ujutro isplanirala povratak s posla s punim vrećicama, sretna što ću se malo nagraditi za tu strašnu apstinenciju.

Bilo je u tim vrećicama svega - iskreno nabrojah nekoliko tih menija pa ih obrisah iz srama – a svima njima barem jedno je bilo zajedničko: nikad ništa nije ostajalo za sutra. Prvo razlog tome bio je užitak u tom jedenju, i želja za tom hranom prejaka da je bilo kakva sila zaustavi. Drugi razlog bio je taj da ništa nije smjelo ostati za sutra, za taj magični datum kada će se sve to promijeniti, kad će to izjedanje prestati i, logično, zadnje što mi je trebalo bila je preostala kutija keksta od prethodnog dana koja bi taj prvi dan ostatka mojeg života okaljala.

Eh, koliko je bilo tih sutra. Koliko ponedjeljaka, koliko prvih dana u mjesecu, koliko prvih siječanja. I ne bi to odgađanje možda bilo kobno samo za sebe da nije svaka ta odluka da je sutra dan kada će se sve promijeniti ujedno značila i dopuštenje da danas do mile volje uživam u onome u čemu neću smjeti idućeg dana.

Ne znam kako je sve to počelo. Možda još u vrijeme kad bih kao dijete rukom zalutala prema otvorenoj čokoladi na polici i uzela nedozvoljen red ako bih procijenila da možda neće biti primijećen. Možda u vrijeme kad bih na povratku iz gimnazije kupila vrećicu čipsa i pakiranje keksa kojima bih se veselila još od prethodne večeri pa ih pojela u tajnosti, brižljivo bacajući ambalaže drugi dan u kontejner na putu prema školi. A možda je pravi početak bio tek onda kad bih loš dana nakon faksa ili posla popravljala dobrim obrokom navečer.

Bila sam u to vrijeme već previše popunjena, zapravo bila sam bucmasta još od kraja osnovne škole, a moja slika o sebi toliko je godina bila iskrivljena da ni sada ne znam koristim li ove izraze kao eufemizme ili tada zaista još nisam bila debela. U svakom slučaju smatrala sam se takvom. I često sam bila podijeljena između neizdržive želje za hranom i srama prilikom kupovine iste. Tako je počela moja kupovina za dvoje. Umjesto jednog bureka sa sirom kupila bih dva, umjesto jednog deserta također dva, umjesto jednog soka, da, dva. Bilo je manje srama uz pomisao kako osoba koja mi naplaćuje ili dostavlja hranu u glavi razrađuje scenarij kako kupujem za dvije izjelice, a ne duplo manje za jednu. Izgleda da je veća sramota biti sam, nego žderati.

Tek sam nedavno naišla na nekoliko članaka koji spominju pojam opsesivnog prejedanja. Pročitati neke od tih tekstova za mene je bilo kao pogledati se opet u onom razbijenom ogledalu, pogledati si u oči, ali naići na neku fragmentiranu i nepoznatu sliku sebe.