Make a wish.
utorak (25.04.2017.) // 9komentara
Znali su mi govoriti da imam oči boje mora pred oluju. Plave, ali zagasite, sa zrakama sive. A tik uza zjenice tanki obruč boje pijeska. Toliko tanak da se vidi tek posve izbliza. Ta boja toliko odgovara mojem karakteru. Nikako mi ne bi stajala jaka, prodorna, vedra plava. Duša mi je zagasitija, katkad blago oblačna, mirna i tiha. Čudno je kada se toliko poistovjetim s bojom svojih očiju i onda saznam da bliska osoba ne vidi boje. Ne samo određene nijanse, već ništa. Čitav svijet je u milijun nijansi sive. Razgovara sa mnom, gleda me i ne vidi da mi narukvica ističe boju očiju. Ne zna što znači boja pijeska. Zagasito plava. Jarko žuta. Nema najdražu boju, a u onoj fotografiji ne može naći punu ljepotu jer su boje te koje ju čine prekrasnom. Kada kaže da je dan prekrasan, zapitam se kako može biti prekrasan ako je siv, iako sunce sja i boje su tako čiste i jarke. Ali svjesna sam da ti ne može nedostajati nešto što ni ne poznaješ.
***
Prošla su već dva mjeseca od zadnjeg teksta pa sam ga ponovno pročitala. Zadnja rečenica: ,,Ti me nećeš tako lako pustiti." Nasmijala sam se samoj sebi, koliko sam naivna bila. I dalje sam takva, naivna sam po prirodi. Bio je lijep dan, jedan od onih toplih sunčanih kada je grad prepun ljudi željnih sunca i uživanja u kavi na otvorenome. Duboko sam udahnula, pogledala u nebo i kroz osmijeh rekla kako je došlo proljeće. On se na to protegnuo i isto tako duboko udahnuo. Ne može on ovo. Veza ga guši. Dobra sam cura, anđeo sam, ali jednostavno ne može. Imali smo lijepe razgovore i super druženja, ali potpuno sam drugačija nego što je mislio na početku. I možda smo malo prerazličiti.
Još si jedan u nizu onih kojima se svidio onaj dio mene koji se probudi na druženjima, izlascima, kad krene glazba koja me pokreće, kad se rasplešem i ne skidam osmijeh s lica, kada zračim tom posebnom energijom. Još si jedan u nizu onih koji su se prestrašili kad su shvatili da tu ima puno više. Da je to tek dio mene, da postoji onaj dublji, tajniji, mirniji.
Trebaš sazrijeti, treba ti vremena. Sve će doći u svoje vrijeme, a ti ćeš jednoga dana biti predivan u svemu u čemu sada možda nisi. Znam to.
I više nisam tužna. Možda sam ti čak zahvalna. Sve do tog trenutka bila sam sretna s tobom, ali ti nisi bio sa mnom. U tom si mi trenutku dao doznanja koliko se razlikuje naše poimanje osjećaja, dubina kojom doživljavamo druge. I sada znam da ni ja ne bih mogla biti sretna s tobom, ne istinski.
S tobom mi je bilo jako lijepo, ali za tebe ne bih otišla na kraj svijeta. Ne bih putovala danima samo da te ugledam na sekundu. Grleći tebe nisam imala osjećaj da grlim nebo. Držeći tebe nisam imala čitav svijet u svojim rukama. Uz tebe nisam osjetila neopisivi mir. To ne pripada tebi nego nekome u prošlosti. I možda nekome u budućnosti. I možda sam pogriješila što sam pristala na išta manje od toga. Išta manje od svega.