Bio je dan savršen za pisanje.
petak (24.02.2017.) // 8komentara
Dovršila sam crtež i krenula na šivanje haljine za maskenbal. Nikad nisam učila šivati, ali znam što želim postići pa metodom pokušaja i pogrešaka polako ostvarujem ideju. Znam da će to na kraju svejedno izgledati kao plahta, ali nije važno jer je zabavno. U tom je trenu došla pjesma koja mi je donijela ono jedino što mi je falilo da nešto napišem... Tu slatku želju da sjednem i započnem. Ovih dana sam nekako sretna. Uspjela sam riješiti sve ispite tako da sam ovaj tjedan imala malo odmora do početka idućeg semestra, koji kreće prekosutra. Nakon puno vremena malo sam se više posvetila hobijima koje sam kroz semestar zanemarila. U tri dana nacrtala sam dva crteža, a prije toga zadnji sam put crtala prije četiri mjeseca. U tri dana svirala sam više nego u proteklih nekoliko tjedana. U četiri dana išla sam trčati dvaput, također nakon nekoliko mjeseci pauze. Išla sam na Jarun s prijateljicom jer je vrijeme ovih nekoliko dana bilo prekrasno. Nema ljepšega nego ujutro izaći vani i nakon duge zime osjetiti miris proljeća. Odlučila sam se ponovno početi baviti sportom, od kojeg sam nakon ljeta odustala zbog drugih obaveza. Treninzi kreću idući tjedan, zajedno s faksom. I jučer sam dobila stipendiju, zajedno s najboljom prijateljicom. Već sad imam isplaniran dobar dio ljetnih praznika: idem u Latviju, zatim na more, krajem kolovoza u Dubrovnik, a između toga možda dva tjedna u Španjolsku kod prijateljice koja je ovamo došla na razmjenu. Veselim se ljetu zbog svih planova, ali i faksu zbog druženja i zbog dva terena na koje idemo u kasno proljeće. Ima toliko toga lijepoga pred nama, ali povremeno se moram zaustaviti i samu sebe podsjetiti da uživam i u ovim trenucima, da ne iščekujem stalno iduće druženje, idući vikend, iduću probu, iduće putovanje.
Već je došla večer. Prijateljica me zove i pita ide li mi se vani. Dugo nismo bile, a ni ona ni ja nismo umorne. Pogledam datum. Sjetim se da je petak. Zadnji vikend prije početka drugog semestra. To joj i kažem, a ona se nasmije i sjetno dobaci: ,,Ne mogu vjerovati... Budi sjećanja." Točno prije godinu dana vodile smo isti razgovor, na isti me je način nagovorila na izlazak, isti nam je razlog za izlazak prešao preko usana. Zadnji je vikend prije početka drugog semestra... A zatim smo posve neplanirano otišle u izlazak koji je sve promijenio.
Točno je godina dana otkad sam upoznala njega, oko kojega su se vrtili svi moji tekstovi, sve moje misli kroz čitavu prošlu godinu. Njega, za kojega bih bila dala sve i ne bih žalila ni tren. U nekoliko sam navrata razmišljala o tome hoće li se uopće sjetiti da je prije godinu dana bio ovdje, hoće li ga nešto podsjetiti, datum, neka fotografija. A ako se sjeti, koji će mu se osjećaji probuditi. Ali sada on više nije dio moje stvarnosti. I dalje ga se sjetim, iako možda ne više svaki dan. I dalje me nešto blago bocne u želucu kad vidim njegovu fotografiju, i dalje zastanem i blago se osmjehnem kada u mobitelu u moru drugih naiđem na davne razgovore s njim. Ali više ne pomišljam javiti mu se. Više ne znam niti gdje je, niti što radi, niti je li ostvario san. Ne znam je li upoznao neku curu, druži li se s ljudima s kojima se družio prošle godine. Ali svakim danom sve više shvaćam da to ni ne trebam znati. Svakim danom mi je sve lakše prihvatiti da njegov i moj život ne trebaju biti dio iste priče. Da ga možda više nikada neću vidjeti. Sada je on samo lijepa uspomena. Priča za pamćenje koja se dogodila meni, a svakim danom sve manje osjećam da je u jednom trenutku, nekad davno, bila stvarnost. Prekrasna priča, ali više ne stvarnost. Jer u život mi je ušla osoba koja me je posve nesvjesno izvukla iz začaranog kruga razmišljanja o njemu. Osoba koja mi je dala doznanja da ne smijem više tražiti njega u svima ostalima. Njega nikad više neću naći. Nikoga tko će izazvati osjećaj koji je izazivao on. Ta mi je osoba dala doznanja da se mogu zaljubiti u osobnost prilično drugačiju od njegove, i da je to u redu. Da je u redu zaljubiti se u njegovu suštu suprotnost. U nekoga tko me neće podsjećati na njega. U nekoga tko će me nasmijavati i glasno se smijati onda kad bi se on zagonetno osmjehnuo. U nekoga tko voli glazbu koju on nikad ne bi slušao. U nekoga tko ne podnosi nimalo ljutu hranu, a koja me tako usko veže za njega da katkad boli. U nekoga tko bi htio putovati na mjesta koja on ne želi posjetiti. U nekoga koga će zanimati što volim jesti ili čitati. U nekoga tko će me bez okolišanja pozvati van. U nekoga tko će me na prvom susretu pitati smije li me poljubiti, dok je on bježao pred bilo kakvim dubljim znakom naklonosti. U nekoga tko nakon mjesec dana na pitanje drugih kaže da sam mu djevojka, dok je njemu veza bila neprihvatljiva, a vezivanje i previše osjećaja znak za uzbunu. U nekoga tko se brine je li mi toplo, jesam li gladna, umorna, tko mi donese čokoladicu kada mi nije baš dobro... A on ne da nije brinuo jesam li dobro, kako se osjećam, fali li mi, već me je tako lako udaljio iz svoga života. Tako me je lako pustio.
On više nije stvarnost. Sada si stvarnost ti. Sušta suprotnost njemu. U mnogočemu si suprotnost i meni. I iako smo različiti, iako si drugačiji od onoga što sam tražila, baš si takav ti - ti. Iako ne izazivaš osjećaj koji je izazivao on, niti očekujem da će to itko ikad uspjeti, s tobom sam radosna. Iako vidim tvoje mane, dok njegove nikad nisam vidjela, skupa s njima si još zanimljiviji. Uz njega sam se mogla zamisliti zauvijek. Uz tebe... Ne baš. Možda zato što već sad znam da ćeš za nekoliko mjeseci otići na duže vrijeme, a tada... Tko zna. Život piše nepredvidljive priče. Bez tebe može proći deset, dvadeset, mjesec dana, bez njega sam nakon dva dana osjećala kao da mi je oduzeto svo blago svijeta. Ali nakon tih dana znam da ćeš se vratiti. A kad se vratiš, jedva ćeš čekati da me ugledaš i poljubiš. Odvest ću te u šetnju i tjerati da pričaš kako ti je bilo. Smijat ću se tvojim šalama. Nastavit ćemo kao da nisi ni otišao. Pitat ćeš me jesam li zadovoljna crtežima i haljinom koju sam šivala. Koliko god ti je lijepo bilo, nećeš zaboraviti na mene. Ti ćeš se vratiti. Možda zato i mogu preživjeti dane bez tebe, možda zato i jesam plakala noćima nakon rastanka s njim. Jer sam duboko u sebi bila svjesna da je to za njega i mene kraj. I jer sam duboko u sebi sigurna da si i u tome ti sušta suprotnost njemu. Ti me nećeš tako lako pustiti.