You are my December.
ponedjeljak (12.12.2016.) // 14komentara
Faks ide jako dobro. Nedavno sam posve neočekivano i slučajno upoznala divnu kolegicu koja mi je spremna pomoći oko osmišljanja diplomskog rada. Takve se stvari događaju - baš kad ih ne očekujemo. Također, neki na faksu su prepoznali moje zanimanje za određena područja pa mi daju mogućnost za praktičan rad, što sam uvijek htjela, i na taj me način sukobljavaju s mojim strahom od nepoznatoga, od onoga što ne znam dobro, čime ne vladam. Kad na faksu nije prenaporno, stignem se družiti s ljudima koji su mi svakim danom sve bliži srcu. Dolazi zima. Grad je toliko prekrasan da mu se ne mogu nadiviti. Svaki korak, svaka ulica, trg, park... Toliko je toga da samo širom otvorenih očiju šećem i upijam grad oko sebe. Koliko je god hladno, oko srca mi bude toplo.
Prošle godine u ovo vrijeme imala sam samo želje zavijene u maglu, nejasne i daleke. Sretna sam kako sam uspjela ostvariti neke ciljeve, sretna sam što kročim dalje, upoznajem nove ljude, što svoje vrijeme darujem onima do kojih mi je stalo, što sam, mogu reći, sretna.
I to je jedan od razloga što sam sretna da sam te upoznala. Jer kad bi se mome strahu od nepoznatoga i neuspjeha suprotstavio inat, inat bi pobijedio. Inat i želja da ti pokažem da sam dobro. Da sam položila tečaj o kojem sam ti pričala, da s mentorima radim ono što je u razgovorima bila samo puka želja. Svega me je toga bilo strah. Ali želja da vidiš kako uspijevam bila je u svakom trenutku, bez iznimke, veća. Želja da makar iz treće ruke vidiš da svladavam prepreke, da sam jaka, da slijedim snove. Znao si koliko sam htjela da ostaneš u mom životu, koliko si mi važan. Želim da sada vidiš da se družim i zabavljam, da mogu bez tebe, da čak izgledam bolje nego što se sjećaš, da imam ljude koji što me dulje znaju, to me više čuvaju. Jer što me bolje poznaju, to više vide pravu mene, mene koja se od svih na početku skriva. Od svih osim tebe. Tebi sam se pokazala potpuna i iskrena. Zato si me ti povrijedio najviše od svih.
Još nije prošao niti jedan dan bez tvog imena u mislima. Sada mogu učiti, spavati, iskreno se smijati i biti potpuno prisutna na druženjima. Ali uvijek ću naći trenutak, makar kratak kao treptaj, da u sebi izgovorim tvoje ime. Davno sam, dok smo još postojali mi, samoj sebi obećala da će jedan maleni dio u mom srcu uvijek biti tu za tebe, i nakon svega shvatila sam da će to tako i ostati. Da neću prekršiti obećanje, koliko god to možda željela.
Najbolja prijateljica će dio zimskih praznika provesti u Njemačkoj, u gradu u koji sam išla samo radi tebe. Zna koliko me osjećaja veže za to mjesto. Odlučila sam joj napisati sve što treba vidjeti, koja mjesta posjetiti, i shvatila da ne samo da taj grad poznajem bolje nego ijedan drugi u kojem sam boravila triput duže, nego i da me opisivanje trgova, zanimljivih mjesta i muzeja bode ravno u srce. Kako da joj ne spomenem taj most, kad sam ondje prije osam mjeseci u šest ujutro stajala s koferom, gledala kako se nebo crveni, u daljini vidjela tornjeve identične onima na fotografijama. Stajala i uzdahnula, i shvatila da me od tebe dijeli tek par sati, koji su u usporedbi s mjesecima djelovali kao tren. Kako da joj ne spomenem taj park, kad sam to isto jutro ondje jela čokoladne kekse, sebi u bradu pjevala pjesme koje sam tih mjeseci puštala iznova i iznova jer su me podsjećale na tebe, i čekala 12:50 kako bih krenula prema glavnom trgu da ondje među stotinama pronađem tebe?
Je li naš susret dakle bio samo lekcija? Je li svrha svega ovoga bila da nešto naučim? Jesam li išta naučila? Naučila sam da postoji onaj koga sam tražila, iako su mi mnogi rekli da dečko kakvog želim ne postoji, da malo spustim tu svoju daleko previsoku letvicu. Ti si je prešao bez imalo truda. Nisi ni primijetio. Naučila sam da takva osoba može, barem nakratko, misliti da sam ja, mala ja, za njega najbolja djevojka na svijetu.
Naučila sam da i kad je osoba prava, čak i kad se osobe međusobno prepoznaju, život ih može razdvojiti. Vrijeme, mjesto, planovi, želje.
Ali glavni razlog je predaja. Premala želja da ostanu u kontaktu. Nije dovoljna naklonost, potreban je trud. Odricanje. Odluka. Naučila sam da ti to nemaš, a ja imam. Da imam toliko toga u sebi za što nisam znala. Nesagorivu želju, nesavladivu snagu, jednom kad upoznam osobu koja me zapanji, oduzme. Naučila sam da u meni postoji čitav jedan novi svijet, svijet u kojem ne poznajem granice jer me vodi ljubav kroz sve teško, a onda to teško postaje jednostavno. Tada kilometri postaju par koraka, tada granice nestaju. Prepreke postaju izazovi, a mir zavlada mojim nemirom. Ljubav ispuni svaki djelić mene. Dajem se cijela. U sebi sam pronašla osobu za koju nikad ne bih imala hrabrosti niti obraza reći da može biti u meni. Bila bih previše samouvjerena da sam to napravila… A eto, sada znam da bih bila u pravu. Tu je negdje, skrivena u meni, osoba na koju mogu biti ponosna.
Najljepše se stvari dogode kad ih najmanje očekujemo.
Posebne osobe katkad dođu i odu, odu jednako iznenadno kako su došle. U tome je možda i dio čarolije.
Kao što si u moj život došao s razlogom, vjerujem da postoji i razlog za tvoj odlazak. Uvijek ćeš biti negdje tu, u krajičku mojih misli.
U sekundi moga dana.
U kutu moga osmijeha.
U dubini moga srca. Gdje te nitko ne može naći, uzeti, povrijediti.
Sada sam dobro. Samo me malo straši pomisao da sam istinski budna bila jedino s tobom.
"...I svjesna si da će uvijek imati mjesta u tvome srcu, ali to je tako jer ti, malena moja, imaš veliko srce."