"Tranquility and paradise."
utorak (30.08.2016.) // 11komentara
Rano jutro. Sunce je još bilo toliko nisko da nam je cijela terasa bila u sjeni. Gledala sam oca kako zalijeva jedan trs. U usporedbi s ostalima, ovaj je bio malen, s tek jednim posve smeđim listom. Suh, izgorio na suncu. Taj je trs bio druge sorte, puno vrjednije od ostalih, ali i osjetljiviji. Prošla su dva dana bez zalijevanja i stabljika se na vrućem kolovoškom suncu osušila. Propali su dani pomne brige. Jedini trs koji je otac zaista htio vidjeti u punom sjaju. "Tata, nema veze, ostali su lijepo uspjeli, nemoj biti tako tužan zbog tog jednog." Nastavio je zalijevati iako je i sam znao da je stabljika suha i da su šanse da se oporavi jako male. "Da, ali ovaj je bio posebna sorta, dobio sam ga i vjerojatno više neću moći doći do druge mladice." Bio je ljut na sebe, kako si je dopustio takvu nepažnju, kako je dopustio da prođe imalo vremena da nešto tako osjetljivo prepusti na milost i nemilost ljetnoj žegi. "Tata, nema smisla da prolijevaš vodu na nešto što se neće oporaviti".
Gledala sam ga takvog, tužnog, zbog jednog malog trsa. Sunce se počelo probijati kroz lišće mandarine. Pila sam kavu, gorku i slatku u isto vrijeme. I u tom trenu shvatila da oboje radimo isto. Oboje smo dobili nešto vrijedno, oboje to pomno njegovali. Oboje u jednom trenutku zakazali, malo posustali, posve nesvjesni štete koja bi mogla uslijediti. Pustili da ono najvrjednije izgori na suncu, izgori i uvene. Oboje izgubili ono što nam je bilo najvrjednije... I oboje sada prolijevamo vodu, oboje tugujemo, oboje trošimo vrijeme i snagu na ono što je izgubljeno.
-
Prošlo je šest mjeseci. Pola godine od našeg prvog susreta. Što se od tog petka dogodilo? Uspješno sam riješila ljetni semestar, odradila par natjecanja, koncerata, bila na prijateljičinom vjenčanju, napisala završni, provela lijepo ljeto. Tjedan dana s prijateljicom, zatim tečaj, zatim moje malo misto i izleti s mojim dragim ljudima. Snimila spot, kupala se, svirala, odmorila, upoznala neke nove ljude i ostala s njima u kontaktu. Osim toga? Osim tih par divnih trenutaka, novih poznanstava? Šest mjeseci je puno...
Svaka, svaka moguća slobodna sekunda bila je trenutak za otploviti mislima. Negdje na jug. Kamo ptice lete u potrazi za suncem, tamo sam i ja lutala žudeći za toplinom. Koliko je misli, koliko molitvi, koliko nadanja, koliko tek suza bilo namijenjeno tebi. Tijekom predavanja, tijekom jela, umjesto učenja, umjesto sna.
Ja nisam poput tebe. Ne bojim se patiti. Ne bojim se slijediti srce. Dokle god je ljubav ta koja ga vodi, neću ga zauzdati. Ne žalim ni zbog jedne odluke koju sam donijela radi tebe. Nijedne riječi, nijednog pogleda, nijednog koraka, nijednog prijeđenog kilometra... Osim onoga što nisam izgovorila i što nisam učinila. A to boli najviše.
Ne bojim se ni dalje. Nijedne sekunde u kojoj u sjećanje vratim tvoj osmijeh, u sebi čujem tvoj glas, tiho izgovorim tvoje ime, zamislim da si ovdje, točno ovdje, pored mene, ili pak ondje daleko kada naiđeš na moju fotografiju. Svaki put se iznova upitam... Što tad osjetiš? Sigurno ne pobjegneš u sobu sa suzama u očima kao što sam to ja radila. Ali, nije valjda da ne osjetiš baš ništa? Barem prijateljsku naklonost, barem neku dragost? Što osjetiš, što pomisliš? Sjetiš li se te noći kada nisi mogao spavati od uzbuđenja što ćeš me vidjeti? Ili one večeri kada si mi rekao da sam najbolja djevojka na svijetu? Tog zagrljaja, kada si me gotovo pustio, a onda još jednom i još jače zagrlio? U tom drugima nevidljivom pokretu pretakale su se sve neizgovorene riječi i svi dani koje smo odbrojavali do susreta. Pa nemoguće je da si to zaboravio, da u tebi nije ostao barem tračak blagosti i dragosti.
Svima njima koji su me gledali zadnjih mjeseci. Bio je to zadnji vikend prije početka drugog semestra, imala sam najbolji izlazak ikada. Taj petak, i odmah u subotu. I najljepšu kavu na svijetu odmah tu nedjelju. Dogodilo se nešto što mi se nikada nije dogodilo. Možda nikada niti neće. Neki su bili vani sa mnom i imali sreću doživjeti to, neki su saznali sve najbitnije, a neki pak svaku nijansu osjećaja, svaku noć, svaki dan i svaki tjedan u tih nekoliko mjeseci, svaki moj udah i svaku suzu. Neki nisu znali ništa dok nije došao trenutak planiranja puta (svi moji najdraži doma).
Odmah, čim sam ga ugledala u toj gužvi u klubu… Odmah sam ga zamijetila. Ali sve bi stalo na tome da Bog nije upleo svoje sudbinske prste. Nisam niti pomišljala (kao što katkad znam jer sam, blago rečeno, romantična duša) da bi nam se pogledi mogli susresti, da bismo se mogli upoznati. Ovoga puta nije mi to bilo ni nakraj pameti. I, možda baš zato, Bog je odlučio uskočiti u obliku najvećeg dragulja na ovoj kugli. Dragulja koji me doveo do njega. Svi vi moji doma, ako se sjećate da sam dvaput izašla u dva dana, što nikad ne radim, to je bilo tada. Mama i tata, ako se sjećate kako sam odjednom krenula svaku večer iznova svijetliti mobitelom do dva u noći, pokušavala sam dekom prigušiti svjetlost, ali možda nije išlo… To je bio on. Ako ste primijetili da sam osjetljivija na terorizam, to je zato. Braco, ako se sjećaš jednog dana kad sam pisala poruku na fejsu, pa je neki dečko čudnog imena odgovorio, to je bio on. Sjećam se kako ste reagirali kad sam rekla da idem u zemlju blizu Hrvatske, ali kod nekih prijatelja iz zemlje na čiji spomen ste se zamrznuli na mjestu… Znam da ste bili zabrinuti. Ali vi ne znate, nemate pojma… Nemate pojma i žao mi je. Jer nikad nisam upoznala takve dragulje. To su meni najbolje osobe koje poznajem. To su dragulji i žao mi je, i boljelo me je kad bih vidjela nepovjerenje u vašim očima. Jer razlog nepovjerenju bilo je podrijetlo, a tako je nevažno. Katkad još veća dobrota izraste u područjima u kojima ima svega toga. Terorizma, straha, zla. A mi sve to stavljamo u isti koš. Svi do jednoga koji govore tim jezikom su zlikovci i fanatici, svi su opasni, svi imaju loše namjere, što će s njima dvije cure, odvest će ih u bijelo roblje... Mi smo glupi i slijepi. Mi smo površni i lakovjerni. Nama se tako lako manipulira. Da sam ja bila takva tu večer u klubu, da sam na spomen te zemlje pobjegla, pobjegla bih od blaga. Santiago je spavao nad blagom i nije imao pojma. To je blago došetalo do mene, i da sam bila gluha i slijepa, puna predrasuda, ja bih odšetala od njih.
Braco (jer ti si jedini zamijetio), sjećaš li se onih dana kad sam bila loše volje, šutljiva, ćudljiva? Jednom si me pitao tko me to ljuti i rekao da ćeš ga srediti, tko god to bio. Nisi pojma imao koliko mi je malo falilo da se rasplačem. Nisi znao da sam nekoliko puta plakala pod dekom kad si ušao u sobu, i mislila… Ako me vidi da plačem, reći ću mu razlog. Reći ću mu sve, jer on je jedna od rijetkih osoba kojima bih htjela to reći. Nisi znao da sam nekoliko puta briznula u plač nakon što si me zagrlio, jer sam osjetila tvoju ljubav i to me je u tom trenu toliko dirnulo. Jer mi je samo trebala ljubav.
Draga moja prijateljice, rekla si da ne letim previsoko, da ne očekujem čuda jer on bilo koji dan može odlučiti prestati s time. Imala si pravo. A ja te nisam slušala.
Da sam te poslušala, sigurno ne bih išla na taj put i uštedjela bih puno novca. Sigurno ne bih planirala ljeto s njim i sad se prisjećala kako sam prije tjedan, dva mogla biti s njim i imati najljepše dane u životu. Ne bi bilo te boli. Sigurno ne bih plakala mjesecima nakon svega, pri pogledu na neku njegovu novu sliku. Pri pomisli na sve… Ne bih znala koliko boli.
Da sam te poslušala, učinila bih najveću pogrešku ikad. Ne bih doživjela taj mir. Koji mi nitko nikad u životu nije darovao. Ne bih doživjela noći kad ne želim sklopiti oči. Ne bih doživjela taj čaroban osjećaj (je li to osjećaj? Ili čitav svijet u nama?) kad on, on! prema meni osjeća ono što ja osjećam prema njemu. To mi nitko ne može nadoknaditi. Nikakva sigurnost u moja četiri zida, nikakva nepatnja ne može biti važnija od tog osjećaja. Taj je osjećaj onaj koji se treba slijediti. Ne bih poznavala niti jedan osjećaj koji mi je od svih apsolutno najbliži blaženstvu. U čitavom životu to nisam osjetila, i da sam te poslušala, ni sada ne bih znala… Da postoji čitav jedan drugi svijet. U kojem sam dva mjeseca živjela, toliko nezasluženo i toliko nesvjesno. Ja. Mala ja.
Onu večer u klubu, da to društvo nije izgledalo toliko dobrodušno, ona i ja ne bismo pristale na piće. Meni nije bilo do pića s nekim tamo lijevima. Ali kad su nam dva njegova prijatelja prišla, nije bilo toga što bi me odvratilo. Nisam ni znala da je jedan od njih njegov najbolji prijatelj, gotovo brat. Duša mu se ogledala na licu. Priznajem, što sam ga više gledala, što sam ga više poznavala, bio mi je sve draži. Ali ipak, na putovanju sam se zaljubila u njega (kao osobu, prijatelja). Čovječe, taj osmijeh od uha do uha! Jednom je meni netko rekao „Kad vidim tvoj osmijeh, dan mi se popravi koliko god loš dotad bio. Imaš osmijeh koji otapa led.“ Točno to imaš ti. Osmijeh lijep kao tvoja duša. Toliko pametan i načitan, toliko osjetljiv i snažan u isto vrijeme, toliko topao i iskren, toliko širokogrudan i darežljiv (nikad neću prijeći preko tog srama kad se sjetim koliko ste novca potrošili na nas onda), tako prekrasan. Imala sam osjećaj da paziš na nas kao što paziš na svoju mlađu seku. Jedino što ti zamjeram je ona subota navečer. Tad sam mu planirala reći kako se osjećam, i zbog spleta okolnosti nikad nisam dobila priliku. Ali volim te toliko da prelazim preko svega, i prešla sam odmah idući dan kad sam te vidjela. Kako se ljutiti na osobu s takvim osmijehom? Osim toga… Toliko ti dugujem. Jer si nam prišao tu večer i pitao nas jesmo li za piće, i jer si mladog gospodina doslovno dovukao do nas. To ti dugujem zauvijek. To ti nikad neću zaboraviti. Darovao si mi čitav jedan svijet. Nikad ti se neću uspjeti odužiti za to.
A sada… On.
Sjećaš li se kad si mi u autu rekao da si se iznenadio kako sam se rukovala, kako jak stisak ruke imam? Pretpostavljam da je to ono zbog čega si me zamijetio. Zbog čega sam se u tvojim očima izdvojila od ostalih cura. Zbog čega sam za tebe postala djevojka s imenom, a ne “jedna od djevojaka prošlu večer“. Ja sam tebe zamijetila puno prije. Kad si ulazio. Kad ste se odšetali do šanka. I opet prošli pored nas i otišli u onaj kut. Bio si onaj zgodni visoki blago pogrbljeni dečko, tamnoput, s urednom bradom, s džemperom kakav obožavam. Bio si ozbiljan. Tako malo osjećaja na licu. Tvojem prijatelju divnog osmijeha se na licu vidjelo sve, tebi ništa. Ali zato taj osmijeh, kad je došao… On te je odredio. Tad si za mene postao mladić s imenom, a ne "onaj prekrasni momak sinoć". Tad ti je duša isplivala na površinu. Duša dječaka u tijelu mladića koji je, tako ozbiljan, sigurno svašta proživio. Ali unutra… Bio si tek dječak.
Ne znaš, i bolje da ne znaš što sam sve u narednih nekoliko tjedana i mjeseci htjela. Put u tvoju zemlju nije mala stvar, a ja sam pomalo gledala cijene karata. Ja, koja nemam stipendiju, ne radim, a moji su u situaciji u kakvoj jesu… Nebitno. Ne znaš koliko mi je bilo slatko kada si mi otvorio vrata auta i pritom se teatralno naklonio. Kada si me iduću večer, kad ste došli u klub, zagrlio… Nikad me nitko nije tako zagrlio. Htjela sam se utopiti u tvojim rukama. Kada smo sjeli na kavu, a ti si pokazao prsten od masline i rekao kako te podsjeća na dom. U tom sam trenutku pomislila mogla bih zauvijek biti s njim. Vrlo naivno i spontano, bez nekih očekivanja, ali to sam pomislila. Najljepši osjećaji… Svi pripadaju tebi. 13:00 na glavnom trgu nepoznatoga grada, moje nervozno ogledavanje oko sebe, i taj visoki lik koji se u jednom trenu stvorio… Kao da si za sobom dovukao čitav novi spektar boja, mirisa, osjećaja, novu dimenziju života. Kako jedna osoba može značiti čitav jedan svijet, uz toliko osoba koje ni ne primijetim? Sjećala sam te se drugačijeg. Starijeg, glasnijeg, grubljeg. Ali ti to nisi bio. Blagi pogled, tako umirujući glas, najtopliji i najiskreniji osmijeh. Tvoj zagrljaj… Pamtit ću ga zauvijek. Sve neizgovorene riječi… Išli smo jedno pored drugog, a šutjeli smo. I kad sam pričala, kao da nisam. Jer nisam te pitala što te muči, što si u prošlosti napravio da te grize, što osjećaš… Prema meni, ne znam. Što te veseli, što najviše voliš raditi u rodnom gradu. Koji ti je miris najdraži, koje sjećanje iz djetinjstva, koje slovo, koja riječ. Kamo bi da idemo na ljeto. Ništa te od toga nisam pitala, pa kao da sam šutjela. Najljepši trenutak, osim prvog susreta na trgu, je kad sam dobila medvjedića. Kad si me pogledao i rekao svima njima da je na meni da izaberem jer je medo za mene. Kao da si izjavio ljubav, ne znam. I kad ste pjevali u metrou. U dva ujutro, ispod glasa, iako mrziš pjevati, ali učinio si to jer sam htjela.
Nikad si neću oprostiti što te na rastanku nisam zagrlila jako, najjače. Što ti nisam rekla da si mi dao najljepši poklon za rođendan. Što ti nisam dala poljubac u obraz i rekla da te želim opet vidjeti. Trebala sam ići glavom kroza zid… Nisam, i to si nikad neću oprostiti. Izgledala sam ravnodušno. Iznutra sam se raspadala. Hoću li te ikad više vidjeti?
Dugo nisam mogla zaspati bez da čvrsto grlim tog smiješnog medvjedića s prevelikim ušima. Dugo nisam mogla kontrolirati suze. Dolazile su prije večere, na predavanju, u pauzi, prije spavanja, tijekom trčanja. Vrlo često i na ulici. Pred svima. Zašto si se prestao javljati? Zar je zaista bilo tako loše kad smo došle? Jesam li ja kriva? Jesi li shvatio da nisam tip cure koji ti se sviđa? Nisam zanimljiva i neopterećena, vesela i pustolovna kakva sam se činila kad smo se upoznali? Onda nemaš pojma. Nemaš pojma. Zar mora biti sve ili ništa? Nisi li mogao nastaviti prijateljski? Koliko sam se preispitivala i grizla i krivila jer sigurno sam ja kriva za to. Da sam bolja, ne bi se prestao javljati, ne bi odustao.
Šest mjeseci od našeg prvog susreta, četiri od posljednjeg, a još ne prođe dan da ne pomislim na tebe. Mislim da nikada neću naći mir. Jer moj je nemir uzrokovan osjećajem krivnje. Osjećam se toliko krivo što ti nikad nisam rekla što osjećam. Osjećam se toliko krivo i toliko me izjeda što sam u našim zadnjim minutama djelovala toliko hladno, toliko hladno da si možda baš u tim trenucima donio odluku odustati. A u meni je kuhalo. Nikad si neću oprostiti što me nekakav sram, ili strah, ili nenaviklost na izricanje toliko dubokih i snažnih osjećaja odvratilo od izgovaranja istine. Najveće istine, u koju sam sigurnija nego u svoje ime, jedine zaista vrijedne izgovaranja. Nikad je nisam izrekla, nikad ti nisam pokazala koliko mi je stalo do tebe, i velikim dijelom za sve što se dogodilo, za prijekid dopisivanja, krivim sebe. Jer zašto bi se mučio oko djevojke koja je tako daleko, a onda na rastanku ne zna darovati ti osmijeh, zagrliti te ili pak reći što osjeća? Kad ćeš naći djevojku koja je u tvome gradu i zna biti iskrena. Ne vjerujem da ću si to oprostiti. Prošla su četiri mjeseca od tada, a ljutnja na samu sebe nije postala ni mrvicu manja. Niti malo. Nimalo.
Kad toj ljutnji pribrojim oštru bol koju osjetim svaki put kad shvatim da bi u meni mogao naći mir, toliko željeni mir, jer znam te dovoljno da mogu reći da sam djelovala na tebe onako kako druge dotad nisu, znam kako se postaviti i što učiniti da se smiriš... Bol biva sve oštrija jer sam svjesna da nikada nećeš saznati koliko bih ti mogla dati. Kad bi znao, možda ne bi odustao. A sada ti priznati išta... Bilo bi to kao kad ljubavnik izgubljen u vremenu, sam i razočaran, nakon godina i godina bez kontakta, nazove ljubavnicu i kaže da je želi nazad, a ona ima muža i djecu, posve je sretna, i gotovo da je zaboravila njegovo ime. Stvori se samo jedan veliki zid neugode i još jedan razlog da se nikad više ne čuju.
Ovako u toj boli nalazim sreću u prisjećanju na tvoje lice, na naše najljepše trenutke, koji stanu u manje od tjedan dana, ali su bili najljepši u mome životu. Nalazim sreću kad staviš jedan usputni i nevažni lajk na sliku. Kad vidim tvoju fotografiju. Kad se sjetim naših planova. To se dogodilo. To je jednom bila stvarnost, kao što sad pišem ovo, tako sam tada planirala putovanja, s tobom.
Ti bi mi dao mir kojim bih te smirila.
-
-Zaljubila sam se.
-Vidim da si sva smotana! U koga?
-U koga?... Zaljubila sam se u putovanja. U njemački jezik, koji donedavno nisam mogla čuti. U jug Njemačke. U francuski jezik. U hostele. Pogotovo u onaj jedan. U klub nedaleko od glavnog trga. U čitav grad, pogotovo u njegov stari dio. Zaljubila sam se u našu zemlju, u otoke na našem jugu, u ljepote naše obale, ljepote koje možemo pokazati drugima...
U jarke boje, plavu, zelenu, ružičastu. I u boju pijeska. U Andaluziju. U sjevernu Afriku. U njihovu glazbu, njihov jezik, stil gradnje, odijevanja, uzorke i simbole. U strance tamnih očiju i kose. U šilterice okrenute naopako. U dobermane. U konje. U maslinike. U beskrajna prostranstva pješčenjaka. U viski-colu, nargilu, miris cigareta i crne, gorke kave. U pikantnu hranu. U meke riječi, gotovo uglazbljene kada ih izgovore. U vrela ljetna popodneva. U nizove ručno rađenih narukvica. U razvučene majice bez rukava. U crne tenisice za trčanje. U aute. U raznobojne pločice i rascvjetana stabla u vrtu. U mjedene kvake na ulaznim vratima. U vitice i urese na masivnim stolovima. U smokve, breskve i agrume. Sve to zbog njega.
Vidim te u njima. U načinu na koji je on nosio kapu. U mekoći njegovog osmijeha. U njihovom govoru. U njegovoj silueti, njihovom načinu češljanja i brijanja. Ljudi kojima nikada neću saznati ime nesvjesno me ubodu ravno u srce. Onaj je možda primijetio kako mi pogled bježi prema njemu... Ali ne zna da ne vidim njega. Ne zna da u njegovom pogledu vidim druge oči...
Putujem s divnim ljudima na divna mjesta. U mislima ipak ukradem trenutak u kojemu si pored mene samo ti. U mislima te dočekujem na trajektu, iščekujem tvoje lice, vodim te na izlet, naručujem u tvoje ime a tebi prepuštam samo "bok". Baš kao što smo se dogovorili. Tjeram te da tražiš gradove u noći. Držim tvoju ruku čvrsto, čvrsto. Da ne otiđeš, da ne pobjegneš, da ne nestaneš, kao što si to učinio jednom, onaj put, u zbilji.