Tasbah ala khir.
srijeda (04.05.2016.) // 13komentara
Trenutak kada sam shvatila da za mene nema boljega. Znam da savršenstvo ne postoji. Ne postoji savršena osoba.
Ali postoji savršena osoba za mene. Onaj čije mane odgovaraju mojim vrlinama, čiju tugu može odnijeti moja radost, čiju bol može izliječiti moja brižnost. Onaj čiji pogled čini da moj nemir nestane u trenutku. Onaj čiji osmijeh ozari moje srce. Onaj s kojim lebdim dok hodam, lakša od pera. Čiji smijeh probudi leptire u meni, zbog kojega ne osjećam umor niti glad. Onaj koji, kada otiđe, ostavlja neopisivu prazninu u meni.
Takve se priče pišu u romanima. Priče poput ove izmišljaju se i potom tiskaju, a romantične duše ih gutaju u trenu. I onda... Onda se meni dogodiš ti. Dogodi se priča u koju ne bih povjerovala da je nisam osjetila na svojoj koži.
Nikada, nikada... Nikad nisam mogla sanjati da ću nekoga tako prepoznati, da ću vidjeti nečiju dušu tako kristalno. Dušu mirniju od mora u zoru, sunčaniju od podneva, oči nevinije od dječjih, osmijeh topliji od ljetnoga dana.
Nikad nisi saznao koliki mir osjetim uz tebe. Čim bi otišao, on bi nestao, a onda bih shvatila koliko te trebam. Prije tebe nisam znala koliko sam nemirna, prije negoli sam iskusila taj neponovljivi osjećaj.
Kako to da si ti osjećao isto, ili slično, prema meni? Uvijek sam mislila da nisam dorasla izvanrednim osobama poput tebe. Nisam mislila da takav netko uopće postoji, i onda se sve dogodi u djeliću trenutka. I shvatim da zbog tebe odlazim na put od pet stotina kilometara. Ali to je sitnica... Jer za tebe bih otišla zauvijek, još i dalje, samo da sam s tobom. U drugu zemlju, na drugi dio svijeta. Samo da sam s tobom.
Nikad dosad nisam znala kakav je osjećaj čekati susret s osobom koja mi toliko znači. Susret nakon toliko vremena da sam zaboravila pogled, miris, glas, kretnje. Osmijeh.
Nikad dosad nisam znala kakav je osjećaj provoditi zadnjih šest minuta prije rastanka s istom tom osobom... Sa suncem na mome nebu, mirom u mome srcu. Zadnjih pet minuta prije dolaska vlaka. Činilo mi se da mi se odbrojava vrijeme do kraja života. Zadnje četiri minute prije zadnjega zagrljaja s razlogom moje sreće zadnjih mjeseci, muškarcem s djetinjim srcem, uz kojeg se osjećam sigurno kao nikad prije. Zadnje tri minute prije zadnjeg pogleda u oči, zadnjeg zvuka tvoga glasa, toga mira i tih nijansi koje moje lice oboje u osmijeh. Zadnje dvije minute prije rastanka, a ne znam što trebam reći, što ti reći, kako se nasmiješiti kad mi srce postaje prazno, kako ti se nasmiješiti kad suze samo čekaju na svoj red. Zadnju minutu prije mog odlaska, zadnju minutu koju provodim s tobom, gledajući te i slušajući tvoj glas. Zadnju minutu naših trenutaka. Zadnje sekunde u kojima smo nas dvoje zajedno. Zadnje sekunde ikada. Zadnje sekunde s osobom s kojom mogu zamisliti život. S osobom koju bih voljela bezuvjetno i zauvijek, zbog koje bih ostavila sve što znam i volim i opet mi ne bi bilo teško, jer bih s njom imala sve što mi treba.
Tvoj osmijeh i tvoje suze, tvoju radost i tvoju ljubav. Imala bih tebe, i time bih imala sve.
Da je drugačije, da je stvarnost drugačija, da si spreman boriti se koliko i ja, riskirati i patiti, uložiti snage u ovo... Bila bih sretna.
Srce bi mi bilo mirno.
Bila bih najsretnija osoba na svijetu. Ne samo u tom trenutku, već zauvijek.
Sada znam kako je gledati osobu koju volim. Gledati osobu koju želim imati uza sebe do kraja života. Gledati njega zadnji put... Gledati ga posljednji put. Svjesna da će jednoga dana netko zaista moći gledati ga zauvijek. Osjetiti pogled koji sam ja osjetila, čuti riječi koje sam ja čula. Naći mir koji sam ja našla. Netko će uz njega biti najsretnija osoba na svijetu, ne samo u tom trenutku, već zauvijek.
Čuvam te u svome srcu duboko, najdublje koliko je ijedna osoba uspjela doći, tu te čuvam.
I nadam se da ćemo se opet susresti u nekom trenutku svojih života.