Pored mene.
subota (26.12.2015.) // 12komentara
Kada ga svi zovu "mali", a onda shvatim koliko sam ja mala u njegovoj blizini. "...Mala djevojčica. Koja samo čeka da je netko otkrije."
Kada se to točno dogodilo?
Kada smo pod zidinama sjedili jedno uz drugo?
Kada si me tijekom ručka tobože slučajno okrznuo po koljenu?
Ili je to ipak ona večer, najljepša od svih večeri? Ona kada sam shvatila da je krenulo. Možda sam samo bila slijepa i nisam vidjela da dolazi. Ne kao ti. Ti si, čini mi se, sve predvidio. Možda i napravio da se sve dogodi točno onako kako želiš.
Ali u cijeloj toj priči nisi predvidio mene. Nisi mogao znati da sam onakva kakvu si me otkrio već tu večer. Nisi mogao znati da ćeš se zaplesti u moju neiskusnu, malenu, skrivenu osobnost. A tada je već sve bilo gotovo. Tada si već bio uz mene, u noći, pod zvijezdama, sam. Nisi mogao otići a da pritom sve ne upropastiš.
Nemoj me upropastiti.
Radije mi ostani prijatelj.
Jer htio si sve. A onda si me upoznao i shvatio da nisam poput svih njih, poput nje.
*
Prisjeti se svega. Prisjeti se početka. Mene nespretne i prestrašene, sebe sigurnog i smirenog. Svega što si mi rekao, samo meni, samo za mene. I ja za tebe.
Nemoj stati na tome. Pričaj mi i dalje. Gledaj me onako... Kao da gledaš ravno u najdalji ugao moje duše. Onako da me prožme vrućina, da imam osjećaj kao da mi čitaš misli koje nikad nisam izrekla. Razmakni zavjese svoje tihe sobe, pusti moju svjetlost da te probudi i pomiluje po licu. Ponovno pitaj je li mi hladno. Opet mi daj priliku da ti pomognem, da budem dobra prema tebi. Da te iznenadim. Da ti pokažem da nisam poput njih.
I dalje uživaj u podbadanjima, šalama, dječjim igrama, potapanju, zdravicama, sunčanim jutrima nakon dva sata sna, pjevanju i plesanju, selfijima iz sto kutova, hvaljenju i bezazlenom ogovaranju, osmijesima, zagrljajima naizgled samo da bi me ugrijao, sitnim prekrasnim znacima pažnje, pogledima bez ijedne riječi.
Ja sam za tebe bila samo jedna poslije prošlih i prije budućih, ali ti si meni jedini. Nemoj to zaboraviti. Jedini koji me je dotakao, jedini kojemu sam pričala, koji me je smio gledati tim pogledom, jedini.
Je li ovo bila samo fizička privlačnost, nabijena osjećajima, pogledima i neizrečenim riječima? Ili je postojalo nešto malo više od toga? Ako je ovo bila samo fizička privlačnost, zašto sam se osjećala tako dobro dok bismo razgovarali o svemu i svima, o nevažnim i svakodnevnim sitnicama? Ako je ovo bila samo privlačnost, zašto si se toliko brinuo o meni? Zašto nisi htio učiniti ništa što ja nisam htjela?
Zato što me poštuješ. Više nego njih. Više nego nju. Zato što vidiš da ne razmišljam kao one. Zato što ne nailaziš često na osobe poput mene, sa stavovima poput mojih. Zato što si osjećao da sam uplašena i da kročim nepoznatim putovima. Zato si pazio na mene, zato si bio toliko nježan i brižan.
Trebam li slušati njih, koji te duže znaju, koji razmišljaju glavom? Ili trebam slušati sebe, koja razmišljam srcem? Srce je često slijepo... Ali ovoga puta želim vjerovati da vidim bolje od svih njih.
Znaš sve što osjećam prema tebi. Prepoznaješ svaki moj pogled, svaki osmijeh, čitaš me s neopisivom lakoćom. Ako si svega toga svjestan, zašto ništa ne poduzimaš? Je li zaista istina da svoje osjećaje zakapaš duboko u sebi, a dolaze na površinu tek kasno u noć, kad čarolija zvjezdanog neba nad nama i svjetala grada pred nama onemoguće svaki tvoj pokušaj da ostaneš hladan? Moram li čekati takve rijetke trenutke da osjetim ono što sam tada osjećala?
Zašto želiš ostati hladan prema meni? Što te to koči? Zbog čega misliš da je ovako bolje? Znam koliko si hrabar i neopterećen onime što drugi misle i govore. To znači da je problem ili u tebi, ili u meni...
Razilazimo se u jednoj jedinoj bitnoj stvari. Shvaćanju osjećaja. Kada će se to promijeniti? Ne mogu čekati predugo.
Zid između nas toliko je slab i krhak da bi ga mogao srušiti tek jedan dodir, jedan hrabriji pogled... Koliko sam ga samo puta pokušala oslabiti, pogurnuti, ali zbog tebe još stoji.
Što ako jednom srušimo zid... Ako ti se opet pokažem onakva... I ako se zaljubim? Tada je sve gotovo. Jedno novo slomljeno srce. Jer naša ljubav bila bi najljepša, samo da je došla godinama kasnije.
*
U ovome sam trenutku svjesna da nismo pričali dugo, predugo, i iz ponosa ti se ne želim javiti dok ti to ne učiniš. A ti se meni ne javljaš. Predugo... Pitam se jesi li i ti ponosan, ili samo ne želiš. Jesam li "predobra" za tebe, preblaga, a ti u ovome trenutku želiš ludu zabavu, ili ne želiš započeti ništa jer znaš kakav si... A znaš da bi me to povrijedilo. Možda je onaj susret ujedno bio zadnji, iako je meni bilo divno, iako sam mislila da je to tek početak. Moje je srce naivno, i lako se zanese, lako poleti ako mu daš priliku.
Možda sve ove moje misli odlaze u prazno. Bez smisla, bez potrebe, moje ih srce šalje u istome smjeru. Ali, znam da iza tog bespuća nepotrebnoga potoji nešto više. Netko.
Ti. A ti nisi nepotreban, ti nisi besmislen. Nisi suvišan. Kako onda misli usmjerene tebi mogu biti takve?
Ne samo da nisi nepotreban. Ovih dana i tjedana... Mjeseci... Meni si bio neopisivo važan. Ne samo da nisi besmislen. Tvoje lice, tvoj pogled, tvoj zagrljaj mome danu daju smisao, koliko god do tog trenutka, do te večeri bio loš.
Ti nisi suvišan. Možda nekima jesi i to te rastužuje, ali ja ću uvijek nalaziti mjesta za tebe.
Slike. Osjećaji. Sjećanja. I maštanja.
Ne znam što je ovo što smo imali, ali ne želim previše razmišljati o tome. Samo ne želim da sada to izgubimo... Ne želim. Mislim da nije dobro da glava previše koči srce, koliko god inače ta glava zna biti racionalna.
Smiješno mi je koliko stvari ispadnu drugačije od onoga što želimo. Koliko "moj tip dečka" pada u vodu u trenutku kada te susretnem i shvatim da si u ovome trenutku to ti, koliko god se ne slažeš s opisom moga tipa.
Tvoji su zagrljaji bili mekši, tvoji pogledi topliji, riječi nježnije od svih prije. Iako ih nisam puno doživjela prije tebe. Ali nisu za usporedbu. Ne mogu se usporediti ni sa čime. Možda jedino s toplinom sunca u proljetni dan, kada još nisam navikla da mogu biti vani bez kaputa, kada zatvorim oči i dišem mirisni zrak, i puštam da se spokojna sreća širi mojim tijelom. Ili možda sa zimskom večeri u gradu prepunom lampica, dok se ulicama širi miris fritula, kad jedva čekam doći na toplo i popiti vruću čokoladu, pa mi hladnoća u prstima polako ustupa mjesto neopisivo ugodnoj toplini. S time možda mogu usporediti osjećaj koji budiš.
Želim te imati uza se. Makar ne pričali, makar ne izmijenili niti jednu riječ. Možda niti pogled. Ali tvoja prisutnost čini me življom. Snažnijom. Želim te imati uza se kada ti je teško i imaš potrebu to podijeliti sa mnom, i nije te strah da ćeš ispasti slab. Želim ti pokazati da te ne želim mijenjati, da ti neću stalno ukazivati na greške koje radiš. Jer znam da ti je stalo, i da se trudiš. Želim te imati uza se kad sam presretna jer sam dobro napisala težak ispit. Želim te imati uza se kada sam nespretna i kada učim nešto novo i kada se samoj sebi smijem jer mi ne ide najbolje. Kada nemam potrebu pričati, već samo nasloniti glavu na tvoje rame i osjetiti tvoj zagrljaj. Kada mi je hladno, a ti to znaš prije mene. Kada mi je neugodno, jer nema bolje osobe od tebe koja bi me suočila s time. Želim te imati uza se kada smo oboje raspoloženi za ples i zabavu. Kada se kasno navečer ili na predavanju ili tijekom ručka sjetim nekog našeg trenutka koji mi u trenu popravi raspoloženje.
Želim te pored sebe. Na kavi, u kinu, u snježnu večer punu lampica, na moru kasno u ljetnu noć. Kao prijatelja, ili kao nešto drugo, ne znam.
Jedino što znam, jedino što je bitno... Želim te imati uza se.