Da bi ostalo u sjećanju.
subota (04.01.2014.) // 11komentara
Bijaše ovo lijepa godina.
Počela sam pisati blog. Bila sam na maškarama glazbene škole. Imala koncert Te Deum s najdražim zborom. Ispekla prvi cheesecake. Prošla sam maturu. Upisala faks. Imala najljepše ljeto. Išla na jednodnevni izlet u Split. Napravila prve podmorske fotografije. Upoznala nove ljude. Zbližila se s nekima. Zavoljela neke. Preživjela stresove. Ušla u drugi zbor. Prestala biti brucošica. Snimila skladbu i pljesak sa zborom. Spavala u knjižnici faksa. Dobila poziv i gotovo otišla na kuhano vino na faksu nakon ispita. Nastupala u Lisinskom. Išla na božićni koncert. Imala vlastiti božićni koncert sa svojim zborom. Otišla na dvodnevni izlet s prijateljima vrijedan pamćenja. Jedva preživjela na tračnicama u magli. Okitila najsmješniji zborski bor. Snimila pjesmu s bratom <3 Dobila najbolju kapu i rukavice za Božić. Bila na odličnom jazzu. Ponovno zasvirala. Nakon dugo, dugo vremena. I tako sam bila radosna svirajući. Imala najbolju Staru i Novu godinu.
Nova godina za pamćenje.
Trebala sam je slaviti u Teninoj kući, samo nas dvije. Planovi su bili drugačiji, ali na kraju su se izjalovili i završilo je na tome. Veselila sam se proslavi jer nam uvijek bude lijepo. Doduše, možda bih voljela slaviti u malo većem društvu, ali znala sam da ovako nema nekih prevelikih priprema, možemo izgledati i biti odjevene kako hoćemo, raditi što želimo. Ovako je... Jednostavnije.
Međutim, očito nam nije bilo suđeno tako dočekati Novu godinu... Popodne na Staru godinu me nazvala i pitala bi li mi se možda dalo slaviti u HNK-u. Naime, po prvi su put nakon dugo godina organizirali doček Nove u kazalištu. Nakon Orašara isplanirali su domjenak i proslavu do 2 ujutro. Smjeli su doći samo oni koji su platili (i to prilično) i prijatelji zaposlenika, kao što su glumci, pjevači, plesači, svirači, garderobijeri, redari... Tenini ondje rade pa je nama ulaz bio osiguran.
Malo sam se premišljala. Slavlje u kazalištu? Što bih ondje? Toliko nepoznatih ljudi, nas dvije u gomili, možemo samo sjediti i jesti, pričati. Kad otkuca ponoć, u toj gomili ljudi moći ćemo čestitati samo jedna drugoj. Večer u HNK-u značila je i potpuno uređivanje, za što nisam imala volje. Međutim, kada je rekla da bi njeni došli ako nam postane dosadno, nešto je u meni odlučilo. Idemo. Nemamo što izgubiti. Znala sam da bi ona išla u HNK, a spoznavši da možemo otići bilo kad, shvatila sam da je to dobar kompromis. Odjednom sam dobila volju i želju ići ondje, iako sam i dalje bila malo skeptična. Spremila sam se, odjenula crnu haljinicu i našminkala; pogledavši se u zrcalo, pomislila sam da sam možda malo pretjerano uređena, pogotovo kad sam vidjela sestru koja je za slavlje odjenula obične traperice i košulju. Ipak, prisjetila sam se da idem u HNK.
Oko deset navečer bila sam ispred sporednog ulaza, došla je Tena. Njezin brat, koji ondje radi, nas je uveo i proveo po svim zakučastim, uskim i isprepletenim hodnicima kao iz filmova, koje ne može vidjeti bilo tko, pokazao nam gdje su prostorije za balerine i baletane, gdje za glumce... Osjećala sam se kao u nekom filmu, ali to je bio tek početak.
Pokazao nam je veliku prostoriju sa raskošnim švedskim stolom i velikim šankom; otišli smo dalje. Pokazao nam je bife, odnosno neku vrstu bara za umjetnike i djelatnike kazališta. Odudarao je od "službenog" dijela kazališta jer je atmosfera već na početku večeri bila opuštenija nego drugdje. Zatim nam je pokazao predvorje, velebno, puno ljudi, s izvrsnim bendom čiji je zvuk ispunio svaki kutak kazališta, i otišao dalje raditi.
Tena i ja smo se osvrnule oko sebe, malo zbunjene, ali i jako uzbuđene. Gledala sam ljude oko sebe. Samo sam pomislila kako je dobro da sam se uredila. Svi su bili vrlo svečano odjeveni. Glad se probudila te smo otišle u ogromnu prostoriju s hranom. Uzele smo hranu i povukle se u kutak, malo izgubljene u toj raskoši. Ljudi je bilo puno. Promatrala sam ih dok sam jela božanstvenu hranu. Neki su bili mlađi, neki stariji, ali su sve žene do jedne bile vitke, upečatljivih lica, predivnih frizura, u naočigled vrijednim haljinama i visokim petama. Svi su muškarci bili u svečanim odijelima, gotovo svi vrlo markantni. Izgledali su toliko drugačije od normalnih ljudi; opet, kao da su izašli iz filma. Imali su nešto što privlači poglede. Bilo je i djece. Pogledala sam skupinu djevojčica od otprilike 12 godina. Jako su me iznenadile njihove pojave. Bile su odjevene u haljine, imale cipele na nisku petu, napravljene frizure, čak i blago našminkane. Držale su se kao prave gospođice, profinjeno, kao i svi odrasli u toj prostoriji. Znala sam da ne mogu biti ništa osim balerina, kao i većina ostalih ondje. Gledala sam u čudu te ljude, čula glazbu iz predvorja. Slušajući zvuk saksofona i ostalih instrumenata, glazbu prve polovice 20. stoljeća, pomislila sam kako je to jedini logični izbor glazbe u ovom okruženju. Osjećala sam da sam drugačija od njih, da sam iz običnog, vanjskog svijeta, kao i Tena, i kao da je svima jasno vidljivo da ne pripadamo ondje, tom čarobnom svijetu kazališta, umjetnosti, zanata koji graniči sa savršenstvom. Osjećala sam se kao da sam uronila u neki film dvadesetih godina. Nikad nisam osjećala da sanjam u većoj mjeri nego tada. To sam rekla Teni i složila se sa mnom, rekavši da osjeća da je gledaju, da vide da nismo jedne od njih.
Još smo malo bile u tom kutku, a onda sam smogla hrabrosti doći do sredine prostorije, do šanka, i naručiti pića. Uzela sam bijelo vino, misleći kako u takvom okruženju jedino vino ili šampanjac dolaze u obzir. Zatim smo otišle u predvorje, koje je tada bilo prepuno. Bilo je nekoliko minuta do ponoći. Zatim je uslijedilo odbrojavanje, ponoć je otkucala. Veselje, glazba, svi si čestitaju, fotografiraju se, profinjeno smiju, elegantno grle. Čestitale smo si Novu godinu, a zatim potražile Teninog brata i sestru, koja također ondje radi, te svo četvero izašli ispred kazališta gledati vatromet. Bila sam sretna. Uživala sam u svakom trenutku.
Bilo je hladno pa smo ušli unutra. Njezini su se vratili na svoje radne pozicije, a nas dvije smo malo plesale. Pjevačica je bila odlična, glazba također, cijela atmosfera je bila baš kakva treba biti na novogodišnju noć.
Malo smo se umorile, nije bilo slobodnog stolca pa smo sjele na široke stepenice koje vode na prvi kat. Pričale smo i smijale se. U jednom sam trenutku osjetila da mi se netko približava i sjeda pokraj mene na stepenicu. Neki visoki tip u odijelu, zapravo vrlo naočit, ali i stariji od mene barem deset godina, pitao me za idući ples. Može li išta manje sličiti na javu? Bilo mi je toliko neugodno da sam ga jedva gledala, Tena se pokraj mene smijala. Rekla sam da mi je žao, ali da stvarno ne znam plesati u dvoje. On je rekao da ni on ne zna, ali sam bila odlučna pa mi je s osmijehom zaželio sve najbolje i otišao; Tena se i dalje smijala, a i njezin brat koji je sve vidio s druge strane predvorja. Bila sam jako iznenađena. Nisam očekivala da će me pokraj svih balerina i glumica netko zamijetiti.
Zatim smo odlučile malo prošetati. Krenule smo dugim, uskim hodnicima koji kao da su nam pričali svoju priču. Prolazile smo pokraj svlačionica za balerine i baletane, osobnih prostorija glavnih pjevača i glumaca... Što smo dalje išle, to se slabije čuo bend iz predvorja, a glasnija je bila moderna glazba iz zvučnika u bifeu. Mijenjalo se i društvo. Bilo je sve više mladih, sve više opuštenih i veselih umjetnika. Ušle smo u bife. Atmosfera je bila neočekivano vesela i živa, glazba je bila odlična za ples, a svi su bili ili u živim razgovorima ili u svom svijetu dok su plesali. Popile smo malo vode i izašle iz bifea. Odlučile smo se vratiti u predvorje jer su trebali doći Tenini roditelji. Prolazeći ponovno istim uskim hodnicima, ugledala sam mnoge mlade ljude iz raznih zemalja - bila je ondje Kineskinja ili Japanka koja je imala ulogu u Orašaru, neki Talijani, Rusi... Neki mladić me je zagrlio oko struka i krenuo za mnom govoreći neku svoju verziju pjesme koja je upravo tutnjala iz bifea - "Girl, where are you going, girl...?", konačno je sreo svoje prijatelje pa je ostao ondje. Ja sam se malo pribrala (takvi me postupci uvijek malo prestraše, iako se vidjelo da je ovaj mladić dobrodušan), a onda su došli Tenini roditelji pa smo zajedno bili u predvorju. Već je sva "krema", koja je imala pristup prvom katu, otišla doma pa nas je Tenin brat odveo na prvi kat. Ondje je stvarno bilo očito da su uložili puno truda. Raskošni stolovi, još raskošniji švedski stol... Tena i ja smo uzele tri tanjura kolača, kao da smo izgladnjele, i ondje jele, zajedno s redarima, smijući se samima sebi zbog tog prizora. Odnijele smo dio hrane njezinim roditeljima. Predvorje se već bilo prilično ispraznilo, pa smo se malo opustile i zajedno zaplesale.
Prošlo je tri. Tenini su roditelji rekli da će odvesti njenog brata na jedan tulum, a zatim se vratiti po nas dvije i njenu sestru. Tulum je bio relativno daleko pa smo znale da će proći neko vrijeme dok se vrate. Tena se malo ljutila jer joj se više nije dalo ostati.
Predložila sam joj da otiđemo u bife jer smo ostale zadnje u predvorju. Pomislila sam da će možda u bifeu biti nešto više ljudi. I mogla bih reći da sam bila u pravu...
Došle smo u bife. Potpuno drugi svijet. Bio je prepun ljudi, i jasno se vidjelo da su to plesači i pjevači kazališta. Ovdje su očito mogli biti svoji, prirodni. Glazba je bila glasna i brza, pa je nekoliko parova plesalo, i to dobro. Njezina sestra je sjela pokraj svoje prijateljice, a Tena i ja za jedini slobodni stol. Malo smo pričale, a zatim je njena sestra sjela pokraj nas. U tom je trenutku pokraj našeg stola prolazio jedan baletan, prvak Hrvatske. Netko ga je prolio vinom pa je uzeo salvetu s našeg stola i nešto se kratko i simpatično našalio s nama. Bilo mi je nevjerojatno gledati njega i ostale ljude, koje vidim na sceni i televiziji, kako sada normalno pričaju i šale se, kako su zapravo ljudi od krvi i mesa.
Zatim su došla dva baletana pitati Teninu sestru za ples; odbila ih je, ali također rekla neka plešu s nama. Zatim je počelo ono mukotrpno nagovaranje; sjeli su i počeli nas dvije, tvrdoglave i nesigurne u svoje plesne sposobnosti, nagovarati - dva baletana iz ansambla HNK-a. Bilo nam je neugodno odbijati ih milijun puta, ali ja uistinu nisam imala hrabrosti. Znam kako je izgledao moj jedini ples s muškim - niti spretno, niti elegantno. Jednostavno mi je bilo teško slijediti nečije korake. Ali, taj je dečko bio moj prijatelj, a ovdje se radilo o majstorima svoga zanata i ljudima koje sam prvi put vidjela. Dok smo ih tako odbijale, počela je glazba. Tenina sestra nešto je počela pričati s Tenom, a u tom trenutku jedan me je primio za jednu, a drugi za drugu ruku i doslovno su me izvukli iz fotelje. Ove dvije su bile zadubljene u razgovor i uopće nisu bile svjesne što se događa oko njih.
Kad je već bilo tako, odlučila sam izgledati što pribranije, usprkos svom strahu. Prvo smo plesali polako, a zatim je išlo sve brže i brže. Vrtio me na sve moguće načine, i shvatila sam da zapravo nije toliko teško slijediti korake, ne kada vodi netko tko zna plesati. Bilo mi je malo neugodno plesati s nekime koga vidim prvi put, pogotovo jer inače uvijek izbjegavam ples s partnerom. Kad je pjesma završila, na red je došla Tena. Kad su otplesali, ovaj baletan koji je sjedio, rekao je plesaču da bih htjela plesati još jednom, iako nisam bila rekla ništa slično. Plesač je inzistirao pa sam ustala kako ponovno ne bi bilo nagovaranja. Ovoga puta zadavao je kompliciranije korake, shvativši valjda da sam uspjela pohvatati jednostavnije korake. Atmosfera u bifeu bila je odlična i stvarno sam počela uživati u plesu. Nakon mene zaplesala je i Tenina sestra.
Tada su nas zvali da trebamo ići. Baletani su pohvalili naš ples, lijepo smo se pozdravili i zatim smo otišle.
Bila sam budna do sedam. I da sam htjela, ne bih mogla zaspati. Toliko utisaka se živo odvijalo i ponavljalo u mojoj glavi.
Kada sam stigla kući nakon dana provedenog u Teninoj kući, ispred zrcala sam ugledala neseser i kremu, koje sam ondje ostavila u žurbi nakon uređivanja za doček. Ugledavši to nakon dva dana, shvatila sam da sam kao jedna osoba otišla od kuće, a vratila se promijenjena. Teško mi je reći u kojem smislu... Ali bila sam drugačija. Kad sam na Staru godinu zatvorila ulazna vrata iza sebe, nisam znala kakva će to večer biti. Nisam imala pojma da idem ususret najljepšem dočeku Nove godine; da sam svakim užurbanim korakom bliža noći koja graniči s prelijepim snom. Posve slučajno našla sam se u ulozi u čarobnom filmu za pamćenje.
Od tada mi se balet, i općenito kazalište, čine neopisivo čarobnima. Toliko da bih i sama voljela da sam na neki način kroz djetinjstvo bila uključena u taj svijet.
Sada mi se čini da je cijela večer plod moje mašte, dio nekog sna, a sretna sam što sam se tako osjećala i te večeri. Večeri za pamćenje.