Sreća :)
subota (26.10.2013.) // 5komentara

Da... Upravo tako. Sreća.
Mogu li joj dovoljno zahvaliti? Svojoj najboljoj prijateljici, u onome istinskom smislu. Teni, koja je uvijek uz mene. Koja me bodri, koja vjeruje u mene, uvijek... I onda kada ja to ne činim. Koja me je svojim tvrdoglavim navaljivanjem i nagovaranjem gotovo dovukla na audiciju studentskog zbora u kojem pjeva. Koja je umjesto mene napravila možda najbolju stvar u zadnjih godinu dana. Koja zna što moje srce vjeruje, za čime strepi. Kako da joj kažem hvala za to? Kako se jedna dvosložna riječ može odužiti bilo čemu takvom? Ne. Morala bi zaviriti u moju dušu da osjeti radost što je imam, što je uz mene. Što daje toliko sebe u naše prijateljstvo... Možda više nego što ja mogu dati njoj.
Neću reći hvala.
Samo ovo:
Bolja je prijateljica nego što sam ikada mogla zaželjeti.

Prije malo manje od dva tjedna bila sam na audiciji njezinoga zbora.
Ona me je dovukla, iako sam ovoga puta uistinu bila protiv dolaska. Ovoga puta nije bilo lažne skromnosti niti sramežljivosti.
Samo drugačiji planovi, i strah.
Zvala me je na mobitel ranije toga dana, govoreći mi da dođem navečer na audiciju, da će doći i ona, sve mi pokazati, paziti na mene da se ne zagubim. Zaista nisam htjela doći, ne toga dana. Drugi je termin audicije bio za tjedan dana. Tiho u sebi sam već bila donijela konačnu odluku. Ići ću. Ali ne toga dana, ne još. Nisam bila spremna stati pred komisiju i pjevati, ostavljati dobar dojam, nisam znala ni koju bih pjesmu pjevala. A i nisam znala jesam li dovoljno snažna da se bez mutnih osjećaja sretnem s osobom koja je u tom zboru sveprisutna, važna, uočljiva. I koja će sigurno biti na audiciji.
(Već sam jednom pisala o njemu, 18.8.2012. Kad bih bila manje blesava, stavila bih link... Ovako scrollajte dolje ako imate želju :) )
Međutim, vidjela sam da se Tena polako, ali sigurno počinje ljutiti što sam tako tvrdoglava. Zaista, zaista nisam htjela taj dan nigdje. Ali, nisam se htjela svađati pa sam joj na kraju rekla da ću možda doći.
I došla sam.
Tresla sam se cijelim putem; od straha, treme, uzbuđenja, neizvjesnosti, još straha, još treme.
Došla sam tamo, s njom, u dugački, bučni hodnik. Neka poznata lica, s interneta, iz viđenja... Puno nepoznatih lica, i jedno meni protiv volje drago.
Prišao mi je, vjerojatno, čim me je ugledao, dok sam ispunjavala upitnik o osnovnim podacima. Potpuno sam se izgubila čuvši njegov glas iza sebe. Nešto sam rekla na njegov podbadajući pozdrav, okrenula se prema njemu. Dobro da je bila gužva i da je Tena bila tamo jer sam u tom trenutku bila u stanju izreći bilo što blesavo. Pitao me je što je s mojim zborom (valjda misleći da sam prekinula s njima i izdala ih), na što je ona rekla da nisam prekinula s tim, da i dalje idem; onda je sa smješkom rekao Hajde lijepo, i nešto tamo. Ne znam. Nisam bila najbistrije glave u tom trenutku. Zatim je otišao natrag do društva.
Dok je stajao tamo blizu, pazila sam da ga ne pogledam, iako sam znala vidjeti da bi me u tom trenu slučajno pogledao. Tako da sam vjerojatno izbjegla susret pogleda.
Ako već nisam napomenula, audicija se održala na jednom fakultetu. Ispred dvorane je bilo puno onih koji su čekali audiciju, ali i većina stalnih članova zbora koji su došli pomagati u organizaciji i gledati uplašena lica.
Zatim smo išli u u jednu dvoranu jer sam bila među zadnjima na redu, a sve je išlo jako sporo.
Sjela sam s Tenom na rub treće ili četvrte klupe, s lijeve strane. Ona je sjedila do prolaza, a ja njoj s desne strane, dalje od prolaza. On je počeo s govorom (ima visoku funkciju u zboru pa je zadužen za razne govore, predstavljanja, organizacije...) Bio je dobar. I, kao i uvijek, zarazno šarmantan i duhovit.
Onda je, po trideseti put tijekom govora, počela jedna smiješna pjesmica/poskočica, njihov hit. Zapravo, to je bio kraj govora... I početak slavlja. On i još neki dečki počeli su se uokolo glupirati, pjevati i plesati.
Krenuo je prema prolazu pokraj kojeg je stajala Tena, i ja do nje. Mislila sam da će proći pokraj nas i učiniti krug po predavaonici, kao ostali dečki... Pogledao je mene i, s osmijehom na licu, u ritmu, došao do mene. Pružio mi ruke. Tena je ustala i napravila mi prolaz, ja sam ga smijući se primila za ruke i tako na sekundu sjedila razmišljajući što učiniti. Micao je ruke u ritmu, gledao me s tim osmijehom i očito čekao da ustanem. Shvatila sam da to nema smisla i ustala, pola sekunde smo tako "plesali", zatim je počeo pljeskati u ritmu i otišao dalje. Osjećala sam se toliko jadno i glupo i neugodno... Pravila sam se da je sve u redu, malo sam se smijala i malo pričala s Tenom, malo bila ozbiljna, ali nastojala sam ne pokazati neugodu.
Na kraju svega toga slučajno me je pogledao, ali ja sam gledala u stranu. Nisam mogla podnijeti više od ovoga.
A zapravo mi je toliko drago.
Od svih ljudi u zboru... Od svih prijatelja koje ima među postojećim članovima zbora, od svih novih ljudi u toj dvorani, on je tako prirodno došao do mene - jedino do mene - i pokazao svima da me zna.
Mislila sam da naši dobri odnosi postoje samo tamo daleko, na moru, kad nema boljega društva pa iskoristi ono čime raspolaže. Mislila sam da će, blago rečeno, biti hladan prema meni, da će me samo kratko pozdraviti kad me vidi. Ovo nisam očekivala, ni u snu.
A opet, možda se ne varam misleći na ovaj način. Možda će za tjedan-dva zaista tako i postupati.

Prije par dana imali smo prvu probu. Stari članovi zbora su imali sastanak, a mi novi smo trebali doći sat vremena kasnije. Dogovorila sam se s jednom Teninom prijateljicom, također novopečenom zborašicom da se nađemo i skupa idemo na prvi susret. Nas smo dvije čekale kod vrata te najveće dvorane.
U jednom je trenutku izašao on, mi smo stajale baš kraj vrata pa sam ga pozdravila, a on se samo nasmiješio, maknuo pogled s mene i nekako službeno rekao "Večer, večer." (je li već počelo njegovo hladno ponašanje?) Nakon nekoliko minuta netko je otvorio vrata i rekao da možemo ući. Nas dvije smo ušle među prvima, možda čak prve jer smo bile najbliže ulazu, i čim smo stupile nogom u tu OGROMNU dvoranu, cijeli je zbor, koji je uistinu brojan, počeo pljeskati, vikati, kao da smo zvijezde a ne novaci, tako glasno, uporno i prodorno da smo ona, ja i nekoliko drugih zastali tamo nasred dvorane i gledali zboraše i sebe međusobno u čudu. Osjećali smo se tako malo i izloženo (iskreno, ja sam se malo bila prepala). I smijali se od sreće.
To je bio toliko predivan osjećaj da ga ne mogu opisati. Ne mogu objasniti koliko smo sretne bile što su nas toliko lijepo primili. Pljeskali su nam cijelo vrijeme dok smo pokušavali naći svoje mjesto, jedni su nam pjevali, drugi su nas usmjeravali... Sjeli smo, održao nam je govor dirigent, zatim on. Dirigentov je govor bio dobar, ovi stari zboraši su mu stalno upadali u govor i bilo je presmiješno, umirali smo od smijeha tijekom prezentacije. A njegova je prezentacija bila stvarno odlična, i više nego odlična, a on je bio jako duhovit i šarmantan. Vjerujem da je stekao naklonost mnogih novih članica. Nakon toga smo zapjevali jednu pjesmu, bilo je jako lijepo. Onda je taj susret završio, pozdravila sam se s Tenom i otišla doma.
Idućeg su nam dana u grupu zbora napisali da se svatko predstavi, pa sam i ja to učinila. On je oduševljeno komentirao moj izbor fakulteta i stavio onaj znakić srca, na što mu je Tena odgovorila da makne ruke s mene, a on je rekao da sam ja njegova stara znanica, misleći pritom kako sa mnom ništa ne namjerava.
Ja stvarno nisam znala što napisati. Bila sam sretna što me ipak ne ignorira. I sada shvaćam pravu vrijednost njegovoga komentara da sam mu stara znanica. To možda znači da je moguće naše prijateljstvo. Ili se možda prerano nadam.

Tako sam blesava i zbunjena kada su prijateljstva s dečkima u pitanju - s onim dečkima u koje je lako zaljubiti se. Ali, voljela bih imati iskreni, postojani, prijateljski odnos s njim jer je stvarno vrijedna i dobra osoba, samo se bojim da će u jednome trenutku on odlučiti da ga više nimalo ne zanimam.

Toliko sam zahvalna dragoj prijateljici na svemu. Samo zahvaljujući njoj sam otvorila novo poglavlje.
Nadam se, istinski, iz dubine duše, da će to biti poglavlje puno sunca, snova, pjesme, ljubavi i sreće koja čovjeka prožima u potpunosti. Do posljednjeg atoma, do najdaljeg kutka duše.


<< Arhiva >>