petak (13.04.2012.) // 9komentara
Ovo sam napisala 3.4. (uz male promjene), kada sam došla u rodno mjesto svoga oca. Nisam imala pristup računalu pa sam napisala u bilježnicu.
Poput kakvih podsjetnika.
Sve je bilo točno onako kako smo ostavili prošle godine.
Dvije knjige predebele da stanu u torbu za Zagreb - jedine dvije knjige do kojih mi je bilo stalo.
Debeli modni časopis koji sam, u nedostatku drugoga štiva, previše puta pročitala. Maleni narančasti plišani patak, nekoć moja najdraža igračka. Cvijeće koje je prošlog ljeta bilo svježe. Jedna stara baterija za mp3. Nešto ljetne odjeće na vješalicama, par sandala, mlijeko za tijelo i prašina.
Cijeli je stan odisao prošlošću - čak je i zrak bio onaj isti od prošle godine. Ispod stola očevi parangali, na radnoj plohi davno osušeno suđe. Zidna je ura tko zna kojega dana stala na osam i trideset sedam. U malenom vrtu sve je izraslo; korov, ali između njega grm violica, bob, blitva. Otvorila sam škure i uvela gosta u kuću - novi, svježi, ovogodišnji zrak. Priznajem da nam je gost malo hladan, hladniji nego što sam očekivala, ali ne smijem se žaliti. To ne bi bilo pristojno. Sjela sam na krevet i uzela knjigu u ruke. Obrisala sam prašinu s korica, vidjela koliko su oštećene od čitanja i potom je brzo prelistala, da mi stranice kliznu pod prstima. Pomirisala sam je dok su stranice letjele. Imala je miris ljeta. Miris ljeta... Na trenutak sam osjetila miris zagrebačke knjižnice, zatim ljetnog zraka i kreme za sunčanje, a potom - vrlo kratko - užegli automobilski zrak. Potom, samo naznaka, ali ipak je bio tu, postojao... Miris - ili osjećaj? Koji me prije ispunjavao svakoga dana na moru, koji bi prostrujao mojim tijelom kad bih pomislila na nekadašnju simpatiju.
Jednom sam pročitala da knjige nakon čitanja postanu deblje jer među svoje stranice uhvate neku našu misao, osjećaj, uspomenu, dio nas. Nije li to čarobno? Kada nakon nekoliko godina ponovno pročitamo neku knjigu, a ona zna stare nas, nas otprije nekoliko godina, promijenjene nas, pa uzme malo novih uspomena, iskustava, mirisa, događaja i postane još malčice deblja.
Onda je u starosti otvorimo... I otkrijemo čitav mali svijet unutar korica, između požutjelih stranica - mnoštvo uspomena zaslijepi nas poput podnevnog sunca; mi u trećem razredu, kada nam je najgori predmet bio priroda i društvo, a najdraža igra gumi-gumi; mi sa četrnaest godina, kada smo se konačno zbližili s nekim osobama iz razreda, a bliži se kraj rastanka; mi sa sedamnaest godina, veselimo se maturalcu, otkrili smo zgodnog dečka u četvrtom razredu; mi na fakultetu, krojimo svoju budućnost, a tu smiješnu knjigu koja nam je bila najdraža skrivamo da nam se vršnjaci ne bi smijali.
Samo, mora se paziti da se knjiga ne otvara prečesto, neoprezno. I ona može zaboraviti, kao i čovjek, njezine uspomene mogu ishlapiti, njena sjećanja izblijediti. Ako je prečesto budimo i listamo, postoji opasnost da će mirisi, boje odletjeti, poput ptice kojoj su se vratašca krletke konačno otvorila.
Moje su čarobne knjige negdje na policama dječjeg odjela gradske knjižnice. Pitam se što će mi ispričati kada ih, jednog lijepog dana, ponovno otvorim i zaronim u taj čarobni svijet prošlosti.