Dan kada sam poželjela otputovati.
subota (31.03.2012.) // 5komentara
Sutra idem na otok sunca, kamena i soli. Veselim se onom mirisu mora koji se osjeti čim izađem iz autobusa. Tamo je sve toliko drugačije. Mekani naglasak, drugačiji smisao za humor, topao, slani zrak koji kao da mi želi dobrodošlicu. Plavo more. Riva koje se sjećam iz djetinjstva. Trajekti poredani na vezovima, spremni progutati putnike i iza njih zatvoriti svoja zelena vrata.
Ipak, postoji nešto što me gotovo jednako privlači, što nikada nisam doživjela.
Zamišljam zelena polja, visoku, meku travu, svježu i hladnu od rose.
Toplo jutarnje sunce koje me tek počinje grijati, blagi povjetarac i beskrajno, beskrajno plavo nebo. Tišina je, a samo joj se katkad pridruži tiho hujanje povjetarca i cvrkut ptica. Trčim bosonoga, u laganoj ljetnoj haljini, dišem punim plućima nakon toliko vremena u gradu. Mirišem grmlje lavande, prelazim rukom preko poljskog cvijeća. Brdašca se uzdižu i spuštaju unedogled, dokle mi god seže pogled. To je moj bijeg iz stvarnosti, iz sivog velegrada. To je mjesto na kojem bih osjetila slobodu. Postoji li igdje takva slika savršenog mira? Netaknuti krajolik koji nije uznemirila ljudska ruka.
Ipak, "život krade, more vrati". Nema do moga otoka i otoka mojih predaka.