A najveća od njih je Ljubav.
utorak (09.01.2018.) // 7komentara

Prošlo je puno dana. Dugo me nije bilo i mnogo sam puta poželjela sjesti i pisati, a nisam imala vremena. Još više puta nisam mogla pisati kad bih sjela i odlučila se posvetiti tome. Barem pola sata, hajde. Ne bi išlo. Zato sada idem iskoristiti tren kada imam i vrijeme i dobro raspoloženje.

Prošlo je puno dana... Toliko da mi je posve prestalo biti čudno što moja bliska osoba ne vidi boje. Toliko, zapravo, da mi je postalo normalno kada nekome trebam odvojiti modro od ljubičastog, kad nekome ne mogu pokazati svoju fotografiju i reći ,,zar ove boje nisu prekrasne?", kada u shoppingu moram pokazati sve smeđe modele hlača jer sam naučila da se lako pomiješaju s maslinastozelenima, kada taj netko ne primijeti kako lijepo lak na mojim noktima odgovara boji haljine.

Prošlo je puno dana. Toliko puno da je ta ista bliska osoba postala moja ljubav.
Nisam sigurna u kojem su trenutku njegove plave oči postale moja najdraža boja. Možda onda kada je sunce lijepo sjalo, kada mi je rekao da mi oči izgledaju kao galaksije, i kada sam shvatila da se sunce ipak posebno rado kupa u njegovima.
Ono što znam je da sam prvo zavoljela njegove zagrljaje.
Proljeće se počelo buditi, sramežljivi miris svježine i sunca osjetio se svakim danom sve ljepše, često smo išli u šetnje u pauzama od predavanja, katkad me je vodio da nešto pojedemo jer sam sklona zaboraviti jesti kada imam puno posla. Počeli smo se viđati svaki dan tako jednostavno i prijateljski, tako lijepo i mirno. Dugo ga nisam ni dotakla. Možda jer je jednom prilikom rekao da baš ne voli dodir. Nakon mjesec dana stalnog druženja, zagrlili smo se jednom rukom kao da smo frendovi koji svaki vikend igraju nogomet. Idući put bilo je ljepše, ali kratko i nesigurno. Nakon tog puta zaljubila sam se u njegove zagrljaje. Bili su snažni, dugi i svaki put kao da me nikad više neće vidjeti. Kao da grlim svijet.
Mogla bih reći da sam zatim zavoljela kako priča.
Bio je zreo. Ali mlađi je od tebe. Ali bio je zreliji od mene. Pričao je o zvijezdama i obrazovanju i popravljanju automobila i reformama i funkcioniranju banaka, o crtanju i filmovima i klasičnoj glazbi i o sviranju bubnjeva i o crkvi, o humanitarnim akcijama i evoluciji i uzgoju guštera i dresuri pasa i citirao govornike i recitirao Chaplinov govor i ulomke iz crtića, i... Sve je to činio posve prirodno. Posve mirno i bez imalo želje da pokaže koliko zna. Jednu je jedinu želju imao: naučiti me nešto novo. Razgovarati sa mnom. Upoznati me s onim o čemu možda zna više nego ja, a naučiti ono s čime sam sama više upoznata. I dan-danas mi je smiješno što me doživljava ravnopravnom sugovornicom, a zna toliko više. Priča tako lijepo. Mogla bih ga slušati danima.
Zatim sam zavoljela vožnju s njime.
Ne volim razgovarati dok se vozim. Putovanje me uvijek umiri i tiho odvede u neki drugi svijet. Makar ono bilo samo od jednog kraja grada na drugi. On je to osjetio i vožnje s njim su mi od prvog trena bile najljepši trenuci užurbanih dana.
Zatim sam zavoljela njegovu sigurnost u sebe.
Znao bi mi reći da sjednem na suvozačko mjesto jer me nekamo vodi. Jednom su to bile palačinke, jednom jezero na kojem bih veslala, jednom Ikea da mi se može smijati dok proučavam vrata i sofe, jedne večeri brdo s kojeg smo gledali grad kao da nam je na dlanu, a mjesec je te večeri bio pun, žarko žut i veći nego ikad. Često se sjetim te večeri i velikog žutog mjeseca.
Zatim sam zavoljela njegovu odlučnost.
Ima točnu sliku u glavi što želi, što mu se sviđa. To sam osjetila kada sam čula čime se sve bavi, kako živi, koliko je spreman dati i uložiti u svoju viziju. I one večeri kada je rekao da je zaljubljen u mene. Bio je hrabar i odlučan, iako je bio svjestan koliko toga riskira.
Zatim sam zavoljela njegovu pažljivost.
Iako sam mu rekla da ja ne uzvraćam njegove osjećaje, nastavili smo se družiti i iz dana u dan sve mi je jasnije bilo koliko je on posebniji nego što sam mislila. Pažljivost i blagost, ta mirna toplina kojom me obasipa.
Zatim sam se zaljubila u njegovo razumijevanje.
On razumije. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko sam žarko to tražila u osobi. Mladić koji sjedi s djevojkom u autu sat vremena i čeka da ona kaže zašto čitavu večer ne razgovara s njim, već u šutnji provode vrijeme u kojem su se trebali zezati i smijati. Mladić koji joj daje sat vremena da mu se otvori, sjedi i čeka šezdeset minuta, i potom krene pogađati i prema njezinoj reakciji zaključi u čemu je problem. To je osoba koja razumije. Razumije da se ne znam izraziti kada mi je teško, već da se potpuno zatvorim. Razumije i ne odustaje. Razumije i ne pušta me da budem sama.
Zatim sam zavoljela njegovu prisutnost.
S vremenom je prestalo biti važno razgovaramo li, radimo li nešto zajedno, ili je samo ondje. Postalo je bitno samo da je on uz mene. Samo da toga dana osjetim njegov zagrljaj. Samo da me pogleda tim lijepim očima moje najdraže boje. A to je već ozbiljnija zaljubljenost od one u vožnju s njime.
Zatim sam zavoljela njega.
I tu više nije bilo povratka. Kako je tiha bila mijena godišnjih doba, kako je tiho mjesec zasjao nad gradom, tako mi se tiho uvukao pod kožu.
Mislim da na svijetu ne postoji osoba koja bi me više razumjela. Koja bi bolje čitala moj izraz lica, moju boju glasa, moje ponašanje. Koja bi bolje razumjela moju osjećajnost i s njome povezanu osjetljivost.
Kako oči koje ne vide boje moj svijet mogu obojati najljepšim nijansama?
Kako ruke koje ne vole dodir mogu pružiti najtopliji zagrljaj i izgraditi moj dom?
Na svijetu ne postoji čovjek koji bi me više volio. Koji bi me volio toliko postojano, jasno, iskreno i čisto, da bi me poput njega pitao bih li bila s njim zauvijek, prije nego što smo se uopće poljubili. Mislim da ne postoji čovjek koji bi mi tako iskreno i jednostavno i dječački nevino rekao da sam njegova obitelj i da se uz mene osjeća sigurno. Da mu nije važno jesam li taj dan ljuta, loše raspoložena, otresita, dokle god sam to ja, da zato ne moram biti uvijek sretna i uvijek ga nasmijavati, jer me voli i sretan je dokle god sam pored njega. I najljepše od svega je što svakim danom osjećam sve jasnije da to nisu puke riječi. Da su upravo te riječi najbliže osjećajima koje čuva u sebi.

Sanjam li ili je zaista moguće voljeti me toliko koliko to on čini? Jer voli me bezgranično. Voli me i poštuje nebrojeno puta više no što ja poštujem sebe. Jednostavno... Voli me. U punom, pravom, jedinom smislu u kojem se ta riječ smije koristiti.

Naša će priča biti drugačija od ostalih. Znam da nikada neću biti majka, osim ako ne posvojimo dijete. Znam da će biti teških trenutaka, već ih je bilo, i još uvijek mi treba puno snage da to posve prihvatim. Svjesna sam da postoji mogućnost da na tom zajedničkom putu života ostanem sama prije nego dođem u srednje godine. I koliko mi god suze dolaze na oči, svjesna sam da jedino mogu biti jaka. Nema mi druge. Moglo je biti savršeno, moglo je. Ali on je sve što mi treba. i više od onoga što sam ikada mogla poželjeti. I tek mi je u zadnjih godinu dana jasna punina želje "samo neka je zdravlja".

Ne želim živjeti bez njega. Više ne mogu živjeti bez njega. I trebam imati vjere. Trebam vjerovati da će sve biti dobro. Trebam biti snažna i hrabra. Ako ne za sebe, onda radi njega. Ako postoji i najmanja mogućnost da će moja radost i moj osmijeh i moj sjaj u očima i moj čvrsti zagrljaj pun nade i vjere dati njemu, mojoj ljubavi, snage i sigurnosti da će biti dobro... Onda se isplati svaki moj osmijeh. Svaki moj zagrljaj. Svaka moja riječ i svaki trenutak koji mu mogu dati.
Jer on je meni već sada dao više nego što mu mogu vratiti.


Make a wish.
utorak (25.04.2017.) // 9komentara

Znali su mi govoriti da imam oči boje mora pred oluju. Plave, ali zagasite, sa zrakama sive. A tik uza zjenice tanki obruč boje pijeska. Toliko tanak da se vidi tek posve izbliza. Ta boja toliko odgovara mojem karakteru. Nikako mi ne bi stajala jaka, prodorna, vedra plava. Duša mi je zagasitija, katkad blago oblačna, mirna i tiha. Čudno je kada se toliko poistovjetim s bojom svojih očiju i onda saznam da bliska osoba ne vidi boje. Ne samo određene nijanse, već ništa. Čitav svijet je u milijun nijansi sive. Razgovara sa mnom, gleda me i ne vidi da mi narukvica ističe boju očiju. Ne zna što znači boja pijeska. Zagasito plava. Jarko žuta. Nema najdražu boju, a u onoj fotografiji ne može naći punu ljepotu jer su boje te koje ju čine prekrasnom. Kada kaže da je dan prekrasan, zapitam se kako može biti prekrasan ako je siv, iako sunce sja i boje su tako čiste i jarke. Ali svjesna sam da ti ne može nedostajati nešto što ni ne poznaješ.

***

Prošla su već dva mjeseca od zadnjeg teksta pa sam ga ponovno pročitala. Zadnja rečenica: ,,Ti me nećeš tako lako pustiti." Nasmijala sam se samoj sebi, koliko sam naivna bila. I dalje sam takva, naivna sam po prirodi. Bio je lijep dan, jedan od onih toplih sunčanih kada je grad prepun ljudi željnih sunca i uživanja u kavi na otvorenome. Duboko sam udahnula, pogledala u nebo i kroz osmijeh rekla kako je došlo proljeće. On se na to protegnuo i isto tako duboko udahnuo. Ne može on ovo. Veza ga guši. Dobra sam cura, anđeo sam, ali jednostavno ne može. Imali smo lijepe razgovore i super druženja, ali potpuno sam drugačija nego što je mislio na početku. I možda smo malo prerazličiti.

Još si jedan u nizu onih kojima se svidio onaj dio mene koji se probudi na druženjima, izlascima, kad krene glazba koja me pokreće, kad se rasplešem i ne skidam osmijeh s lica, kada zračim tom posebnom energijom. Još si jedan u nizu onih koji su se prestrašili kad su shvatili da tu ima puno više. Da je to tek dio mene, da postoji onaj dublji, tajniji, mirniji.
Trebaš sazrijeti, treba ti vremena. Sve će doći u svoje vrijeme, a ti ćeš jednoga dana biti predivan u svemu u čemu sada možda nisi. Znam to.
I više nisam tužna. Možda sam ti čak zahvalna. Sve do tog trenutka bila sam sretna s tobom, ali ti nisi bio sa mnom. U tom si mi trenutku dao doznanja koliko se razlikuje naše poimanje osjećaja, dubina kojom doživljavamo druge. I sada znam da ni ja ne bih mogla biti sretna s tobom, ne istinski.
S tobom mi je bilo jako lijepo, ali za tebe ne bih otišla na kraj svijeta. Ne bih putovala danima samo da te ugledam na sekundu. Grleći tebe nisam imala osjećaj da grlim nebo. Držeći tebe nisam imala čitav svijet u svojim rukama. Uz tebe nisam osjetila neopisivi mir. To ne pripada tebi nego nekome u prošlosti. I možda nekome u budućnosti. I možda sam pogriješila što sam pristala na išta manje od toga. Išta manje od svega.


Bio je dan savršen za pisanje.
petak (24.02.2017.) // 8komentara

Dovršila sam crtež i krenula na šivanje haljine za maskenbal. Nikad nisam učila šivati, ali znam što želim postići pa metodom pokušaja i pogrešaka polako ostvarujem ideju. Znam da će to na kraju svejedno izgledati kao plahta, ali nije važno jer je zabavno. U tom je trenu došla pjesma koja mi je donijela ono jedino što mi je falilo da nešto napišem... Tu slatku želju da sjednem i započnem. Ovih dana sam nekako sretna. Uspjela sam riješiti sve ispite tako da sam ovaj tjedan imala malo odmora do početka idućeg semestra, koji kreće prekosutra. Nakon puno vremena malo sam se više posvetila hobijima koje sam kroz semestar zanemarila. U tri dana nacrtala sam dva crteža, a prije toga zadnji sam put crtala prije četiri mjeseca. U tri dana svirala sam više nego u proteklih nekoliko tjedana. U četiri dana išla sam trčati dvaput, također nakon nekoliko mjeseci pauze. Išla sam na Jarun s prijateljicom jer je vrijeme ovih nekoliko dana bilo prekrasno. Nema ljepšega nego ujutro izaći vani i nakon duge zime osjetiti miris proljeća. Odlučila sam se ponovno početi baviti sportom, od kojeg sam nakon ljeta odustala zbog drugih obaveza. Treninzi kreću idući tjedan, zajedno s faksom. I jučer sam dobila stipendiju, zajedno s najboljom prijateljicom. Već sad imam isplaniran dobar dio ljetnih praznika: idem u Latviju, zatim na more, krajem kolovoza u Dubrovnik, a između toga možda dva tjedna u Španjolsku kod prijateljice koja je ovamo došla na razmjenu. Veselim se ljetu zbog svih planova, ali i faksu zbog druženja i zbog dva terena na koje idemo u kasno proljeće. Ima toliko toga lijepoga pred nama, ali povremeno se moram zaustaviti i samu sebe podsjetiti da uživam i u ovim trenucima, da ne iščekujem stalno iduće druženje, idući vikend, iduću probu, iduće putovanje.
Već je došla večer. Prijateljica me zove i pita ide li mi se vani. Dugo nismo bile, a ni ona ni ja nismo umorne. Pogledam datum. Sjetim se da je petak. Zadnji vikend prije početka drugog semestra. To joj i kažem, a ona se nasmije i sjetno dobaci: ,,Ne mogu vjerovati... Budi sjećanja." Točno prije godinu dana vodile smo isti razgovor, na isti me je način nagovorila na izlazak, isti nam je razlog za izlazak prešao preko usana. Zadnji je vikend prije početka drugog semestra... A zatim smo posve neplanirano otišle u izlazak koji je sve promijenio.
Točno je godina dana otkad sam upoznala njega, oko kojega su se vrtili svi moji tekstovi, sve moje misli kroz čitavu prošlu godinu. Njega, za kojega bih bila dala sve i ne bih žalila ni tren. U nekoliko sam navrata razmišljala o tome hoće li se uopće sjetiti da je prije godinu dana bio ovdje, hoće li ga nešto podsjetiti, datum, neka fotografija. A ako se sjeti, koji će mu se osjećaji probuditi. Ali sada on više nije dio moje stvarnosti. I dalje ga se sjetim, iako možda ne više svaki dan. I dalje me nešto blago bocne u želucu kad vidim njegovu fotografiju, i dalje zastanem i blago se osmjehnem kada u mobitelu u moru drugih naiđem na davne razgovore s njim. Ali više ne pomišljam javiti mu se. Više ne znam niti gdje je, niti što radi, niti je li ostvario san. Ne znam je li upoznao neku curu, druži li se s ljudima s kojima se družio prošle godine. Ali svakim danom sve više shvaćam da to ni ne trebam znati. Svakim danom mi je sve lakše prihvatiti da njegov i moj život ne trebaju biti dio iste priče. Da ga možda više nikada neću vidjeti. Sada je on samo lijepa uspomena. Priča za pamćenje koja se dogodila meni, a svakim danom sve manje osjećam da je u jednom trenutku, nekad davno, bila stvarnost. Prekrasna priča, ali više ne stvarnost. Jer u život mi je ušla osoba koja me je posve nesvjesno izvukla iz začaranog kruga razmišljanja o njemu. Osoba koja mi je dala doznanja da ne smijem više tražiti njega u svima ostalima. Njega nikad više neću naći. Nikoga tko će izazvati osjećaj koji je izazivao on. Ta mi je osoba dala doznanja da se mogu zaljubiti u osobnost prilično drugačiju od njegove, i da je to u redu. Da je u redu zaljubiti se u njegovu suštu suprotnost. U nekoga tko me neće podsjećati na njega. U nekoga tko će me nasmijavati i glasno se smijati onda kad bi se on zagonetno osmjehnuo. U nekoga tko voli glazbu koju on nikad ne bi slušao. U nekoga tko ne podnosi nimalo ljutu hranu, a koja me tako usko veže za njega da katkad boli. U nekoga tko bi htio putovati na mjesta koja on ne želi posjetiti. U nekoga koga će zanimati što volim jesti ili čitati. U nekoga tko će me bez okolišanja pozvati van. U nekoga tko će me na prvom susretu pitati smije li me poljubiti, dok je on bježao pred bilo kakvim dubljim znakom naklonosti. U nekoga tko nakon mjesec dana na pitanje drugih kaže da sam mu djevojka, dok je njemu veza bila neprihvatljiva, a vezivanje i previše osjećaja znak za uzbunu. U nekoga tko se brine je li mi toplo, jesam li gladna, umorna, tko mi donese čokoladicu kada mi nije baš dobro... A on ne da nije brinuo jesam li dobro, kako se osjećam, fali li mi, već me je tako lako udaljio iz svoga života. Tako me je lako pustio.
On više nije stvarnost. Sada si stvarnost ti. Sušta suprotnost njemu. U mnogočemu si suprotnost i meni. I iako smo različiti, iako si drugačiji od onoga što sam tražila, baš si takav ti - ti. Iako ne izazivaš osjećaj koji je izazivao on, niti očekujem da će to itko ikad uspjeti, s tobom sam radosna. Iako vidim tvoje mane, dok njegove nikad nisam vidjela, skupa s njima si još zanimljiviji. Uz njega sam se mogla zamisliti zauvijek. Uz tebe... Ne baš. Možda zato što već sad znam da ćeš za nekoliko mjeseci otići na duže vrijeme, a tada... Tko zna. Život piše nepredvidljive priče. Bez tebe može proći deset, dvadeset, mjesec dana, bez njega sam nakon dva dana osjećala kao da mi je oduzeto svo blago svijeta. Ali nakon tih dana znam da ćeš se vratiti. A kad se vratiš, jedva ćeš čekati da me ugledaš i poljubiš. Odvest ću te u šetnju i tjerati da pričaš kako ti je bilo. Smijat ću se tvojim šalama. Nastavit ćemo kao da nisi ni otišao. Pitat ćeš me jesam li zadovoljna crtežima i haljinom koju sam šivala. Koliko god ti je lijepo bilo, nećeš zaboraviti na mene. Ti ćeš se vratiti. Možda zato i mogu preživjeti dane bez tebe, možda zato i jesam plakala noćima nakon rastanka s njim. Jer sam duboko u sebi bila svjesna da je to za njega i mene kraj. I jer sam duboko u sebi sigurna da si i u tome ti sušta suprotnost njemu. Ti me nećeš tako lako pustiti.


You are my December.
ponedjeljak (12.12.2016.) // 14komentara

Faks ide jako dobro. Nedavno sam posve neočekivano i slučajno upoznala divnu kolegicu koja mi je spremna pomoći oko osmišljanja diplomskog rada. Takve se stvari događaju - baš kad ih ne očekujemo. Također, neki na faksu su prepoznali moje zanimanje za određena područja pa mi daju mogućnost za praktičan rad, što sam uvijek htjela, i na taj me način sukobljavaju s mojim strahom od nepoznatoga, od onoga što ne znam dobro, čime ne vladam. Kad na faksu nije prenaporno, stignem se družiti s ljudima koji su mi svakim danom sve bliži srcu. Dolazi zima. Grad je toliko prekrasan da mu se ne mogu nadiviti. Svaki korak, svaka ulica, trg, park... Toliko je toga da samo širom otvorenih očiju šećem i upijam grad oko sebe. Koliko je god hladno, oko srca mi bude toplo.
Prošle godine u ovo vrijeme imala sam samo želje zavijene u maglu, nejasne i daleke. Sretna sam kako sam uspjela ostvariti neke ciljeve, sretna sam što kročim dalje, upoznajem nove ljude, što svoje vrijeme darujem onima do kojih mi je stalo, što sam, mogu reći, sretna.

I to je jedan od razloga što sam sretna da sam te upoznala. Jer kad bi se mome strahu od nepoznatoga i neuspjeha suprotstavio inat, inat bi pobijedio. Inat i želja da ti pokažem da sam dobro. Da sam položila tečaj o kojem sam ti pričala, da s mentorima radim ono što je u razgovorima bila samo puka želja. Svega me je toga bilo strah. Ali želja da vidiš kako uspijevam bila je u svakom trenutku, bez iznimke, veća. Želja da makar iz treće ruke vidiš da svladavam prepreke, da sam jaka, da slijedim snove. Znao si koliko sam htjela da ostaneš u mom životu, koliko si mi važan. Želim da sada vidiš da se družim i zabavljam, da mogu bez tebe, da čak izgledam bolje nego što se sjećaš, da imam ljude koji što me dulje znaju, to me više čuvaju. Jer što me bolje poznaju, to više vide pravu mene, mene koja se od svih na početku skriva. Od svih osim tebe. Tebi sam se pokazala potpuna i iskrena. Zato si me ti povrijedio najviše od svih.

Još nije prošao niti jedan dan bez tvog imena u mislima. Sada mogu učiti, spavati, iskreno se smijati i biti potpuno prisutna na druženjima. Ali uvijek ću naći trenutak, makar kratak kao treptaj, da u sebi izgovorim tvoje ime. Davno sam, dok smo još postojali mi, samoj sebi obećala da će jedan maleni dio u mom srcu uvijek biti tu za tebe, i nakon svega shvatila sam da će to tako i ostati. Da neću prekršiti obećanje, koliko god to možda željela.
Najbolja prijateljica će dio zimskih praznika provesti u Njemačkoj, u gradu u koji sam išla samo radi tebe. Zna koliko me osjećaja veže za to mjesto. Odlučila sam joj napisati sve što treba vidjeti, koja mjesta posjetiti, i shvatila da ne samo da taj grad poznajem bolje nego ijedan drugi u kojem sam boravila triput duže, nego i da me opisivanje trgova, zanimljivih mjesta i muzeja bode ravno u srce. Kako da joj ne spomenem taj most, kad sam ondje prije osam mjeseci u šest ujutro stajala s koferom, gledala kako se nebo crveni, u daljini vidjela tornjeve identične onima na fotografijama. Stajala i uzdahnula, i shvatila da me od tebe dijeli tek par sati, koji su u usporedbi s mjesecima djelovali kao tren. Kako da joj ne spomenem taj park, kad sam to isto jutro ondje jela čokoladne kekse, sebi u bradu pjevala pjesme koje sam tih mjeseci puštala iznova i iznova jer su me podsjećale na tebe, i čekala 12:50 kako bih krenula prema glavnom trgu da ondje među stotinama pronađem tebe?

Je li naš susret dakle bio samo lekcija? Je li svrha svega ovoga bila da nešto naučim? Jesam li išta naučila? Naučila sam da postoji onaj koga sam tražila, iako su mi mnogi rekli da dečko kakvog želim ne postoji, da malo spustim tu svoju daleko previsoku letvicu. Ti si je prešao bez imalo truda. Nisi ni primijetio. Naučila sam da takva osoba može, barem nakratko, misliti da sam ja, mala ja, za njega najbolja djevojka na svijetu.
Naučila sam da i kad je osoba prava, čak i kad se osobe međusobno prepoznaju, život ih može razdvojiti. Vrijeme, mjesto, planovi, želje.
Ali glavni razlog je predaja. Premala želja da ostanu u kontaktu. Nije dovoljna naklonost, potreban je trud. Odricanje. Odluka. Naučila sam da ti to nemaš, a ja imam. Da imam toliko toga u sebi za što nisam znala. Nesagorivu želju, nesavladivu snagu, jednom kad upoznam osobu koja me zapanji, oduzme. Naučila sam da u meni postoji čitav jedan novi svijet, svijet u kojem ne poznajem granice jer me vodi ljubav kroz sve teško, a onda to teško postaje jednostavno. Tada kilometri postaju par koraka, tada granice nestaju. Prepreke postaju izazovi, a mir zavlada mojim nemirom. Ljubav ispuni svaki djelić mene. Dajem se cijela. U sebi sam pronašla osobu za koju nikad ne bih imala hrabrosti niti obraza reći da može biti u meni. Bila bih previše samouvjerena da sam to napravila… A eto, sada znam da bih bila u pravu. Tu je negdje, skrivena u meni, osoba na koju mogu biti ponosna.
Najljepše se stvari dogode kad ih najmanje očekujemo.
Posebne osobe katkad dođu i odu, odu jednako iznenadno kako su došle. U tome je možda i dio čarolije.
Kao što si u moj život došao s razlogom, vjerujem da postoji i razlog za tvoj odlazak. Uvijek ćeš biti negdje tu, u krajičku mojih misli.
U sekundi moga dana.
U kutu moga osmijeha.
U dubini moga srca. Gdje te nitko ne može naći, uzeti, povrijediti.

Sada sam dobro. Samo me malo straši pomisao da sam istinski budna bila jedino s tobom.

"...I svjesna si da će uvijek imati mjesta u tvome srcu, ali to je tako jer ti, malena moja, imaš veliko srce."


"Tranquility and paradise."
utorak (30.08.2016.) // 11komentara

Rano jutro. Sunce je još bilo toliko nisko da nam je cijela terasa bila u sjeni. Gledala sam oca kako zalijeva jedan trs. U usporedbi s ostalima, ovaj je bio malen, s tek jednim posve smeđim listom. Suh, izgorio na suncu. Taj je trs bio druge sorte, puno vrjednije od ostalih, ali i osjetljiviji. Prošla su dva dana bez zalijevanja i stabljika se na vrućem kolovoškom suncu osušila. Propali su dani pomne brige. Jedini trs koji je otac zaista htio vidjeti u punom sjaju. "Tata, nema veze, ostali su lijepo uspjeli, nemoj biti tako tužan zbog tog jednog." Nastavio je zalijevati iako je i sam znao da je stabljika suha i da su šanse da se oporavi jako male. "Da, ali ovaj je bio posebna sorta, dobio sam ga i vjerojatno više neću moći doći do druge mladice." Bio je ljut na sebe, kako si je dopustio takvu nepažnju, kako je dopustio da prođe imalo vremena da nešto tako osjetljivo prepusti na milost i nemilost ljetnoj žegi. "Tata, nema smisla da prolijevaš vodu na nešto što se neće oporaviti".
Gledala sam ga takvog, tužnog, zbog jednog malog trsa. Sunce se počelo probijati kroz lišće mandarine. Pila sam kavu, gorku i slatku u isto vrijeme. I u tom trenu shvatila da oboje radimo isto. Oboje smo dobili nešto vrijedno, oboje to pomno njegovali. Oboje u jednom trenutku zakazali, malo posustali, posve nesvjesni štete koja bi mogla uslijediti. Pustili da ono najvrjednije izgori na suncu, izgori i uvene. Oboje izgubili ono što nam je bilo najvrjednije... I oboje sada prolijevamo vodu, oboje tugujemo, oboje trošimo vrijeme i snagu na ono što je izgubljeno.

-

Prošlo je šest mjeseci. Pola godine od našeg prvog susreta. Što se od tog petka dogodilo? Uspješno sam riješila ljetni semestar, odradila par natjecanja, koncerata, bila na prijateljičinom vjenčanju, napisala završni, provela lijepo ljeto. Tjedan dana s prijateljicom, zatim tečaj, zatim moje malo misto i izleti s mojim dragim ljudima. Snimila spot, kupala se, svirala, odmorila, upoznala neke nove ljude i ostala s njima u kontaktu. Osim toga? Osim tih par divnih trenutaka, novih poznanstava? Šest mjeseci je puno...
Svaka, svaka moguća slobodna sekunda bila je trenutak za otploviti mislima. Negdje na jug. Kamo ptice lete u potrazi za suncem, tamo sam i ja lutala žudeći za toplinom. Koliko je misli, koliko molitvi, koliko nadanja, koliko tek suza bilo namijenjeno tebi. Tijekom predavanja, tijekom jela, umjesto učenja, umjesto sna.
Ja nisam poput tebe. Ne bojim se patiti. Ne bojim se slijediti srce. Dokle god je ljubav ta koja ga vodi, neću ga zauzdati. Ne žalim ni zbog jedne odluke koju sam donijela radi tebe. Nijedne riječi, nijednog pogleda, nijednog koraka, nijednog prijeđenog kilometra... Osim onoga što nisam izgovorila i što nisam učinila. A to boli najviše.
Ne bojim se ni dalje. Nijedne sekunde u kojoj u sjećanje vratim tvoj osmijeh, u sebi čujem tvoj glas, tiho izgovorim tvoje ime, zamislim da si ovdje, točno ovdje, pored mene, ili pak ondje daleko kada naiđeš na moju fotografiju. Svaki put se iznova upitam... Što tad osjetiš? Sigurno ne pobjegneš u sobu sa suzama u očima kao što sam to ja radila. Ali, nije valjda da ne osjetiš baš ništa? Barem prijateljsku naklonost, barem neku dragost? Što osjetiš, što pomisliš? Sjetiš li se te noći kada nisi mogao spavati od uzbuđenja što ćeš me vidjeti? Ili one večeri kada si mi rekao da sam najbolja djevojka na svijetu? Tog zagrljaja, kada si me gotovo pustio, a onda još jednom i još jače zagrlio? U tom drugima nevidljivom pokretu pretakale su se sve neizgovorene riječi i svi dani koje smo odbrojavali do susreta. Pa nemoguće je da si to zaboravio, da u tebi nije ostao barem tračak blagosti i dragosti.

Svima njima koji su me gledali zadnjih mjeseci. Bio je to zadnji vikend prije početka drugog semestra, imala sam najbolji izlazak ikada. Taj petak, i odmah u subotu. I najljepšu kavu na svijetu odmah tu nedjelju. Dogodilo se nešto što mi se nikada nije dogodilo. Možda nikada niti neće. Neki su bili vani sa mnom i imali sreću doživjeti to, neki su saznali sve najbitnije, a neki pak svaku nijansu osjećaja, svaku noć, svaki dan i svaki tjedan u tih nekoliko mjeseci, svaki moj udah i svaku suzu. Neki nisu znali ništa dok nije došao trenutak planiranja puta (svi moji najdraži doma).
Odmah, čim sam ga ugledala u toj gužvi u klubu… Odmah sam ga zamijetila. Ali sve bi stalo na tome da Bog nije upleo svoje sudbinske prste. Nisam niti pomišljala (kao što katkad znam jer sam, blago rečeno, romantična duša) da bi nam se pogledi mogli susresti, da bismo se mogli upoznati. Ovoga puta nije mi to bilo ni nakraj pameti. I, možda baš zato, Bog je odlučio uskočiti u obliku najvećeg dragulja na ovoj kugli. Dragulja koji me doveo do njega. Svi vi moji doma, ako se sjećate da sam dvaput izašla u dva dana, što nikad ne radim, to je bilo tada. Mama i tata, ako se sjećate kako sam odjednom krenula svaku večer iznova svijetliti mobitelom do dva u noći, pokušavala sam dekom prigušiti svjetlost, ali možda nije išlo… To je bio on. Ako ste primijetili da sam osjetljivija na terorizam, to je zato. Braco, ako se sjećaš jednog dana kad sam pisala poruku na fejsu, pa je neki dečko čudnog imena odgovorio, to je bio on. Sjećam se kako ste reagirali kad sam rekla da idem u zemlju blizu Hrvatske, ali kod nekih prijatelja iz zemlje na čiji spomen ste se zamrznuli na mjestu… Znam da ste bili zabrinuti. Ali vi ne znate, nemate pojma… Nemate pojma i žao mi je. Jer nikad nisam upoznala takve dragulje. To su meni najbolje osobe koje poznajem. To su dragulji i žao mi je, i boljelo me je kad bih vidjela nepovjerenje u vašim očima. Jer razlog nepovjerenju bilo je podrijetlo, a tako je nevažno. Katkad još veća dobrota izraste u područjima u kojima ima svega toga. Terorizma, straha, zla. A mi sve to stavljamo u isti koš. Svi do jednoga koji govore tim jezikom su zlikovci i fanatici, svi su opasni, svi imaju loše namjere, što će s njima dvije cure, odvest će ih u bijelo roblje... Mi smo glupi i slijepi. Mi smo površni i lakovjerni. Nama se tako lako manipulira. Da sam ja bila takva tu večer u klubu, da sam na spomen te zemlje pobjegla, pobjegla bih od blaga. Santiago je spavao nad blagom i nije imao pojma. To je blago došetalo do mene, i da sam bila gluha i slijepa, puna predrasuda, ja bih odšetala od njih.
Braco (jer ti si jedini zamijetio), sjećaš li se onih dana kad sam bila loše volje, šutljiva, ćudljiva? Jednom si me pitao tko me to ljuti i rekao da ćeš ga srediti, tko god to bio. Nisi pojma imao koliko mi je malo falilo da se rasplačem. Nisi znao da sam nekoliko puta plakala pod dekom kad si ušao u sobu, i mislila… Ako me vidi da plačem, reći ću mu razlog. Reći ću mu sve, jer on je jedna od rijetkih osoba kojima bih htjela to reći. Nisi znao da sam nekoliko puta briznula u plač nakon što si me zagrlio, jer sam osjetila tvoju ljubav i to me je u tom trenu toliko dirnulo. Jer mi je samo trebala ljubav.
Draga moja prijateljice, rekla si da ne letim previsoko, da ne očekujem čuda jer on bilo koji dan može odlučiti prestati s time. Imala si pravo. A ja te nisam slušala.
Da sam te poslušala, sigurno ne bih išla na taj put i uštedjela bih puno novca. Sigurno ne bih planirala ljeto s njim i sad se prisjećala kako sam prije tjedan, dva mogla biti s njim i imati najljepše dane u životu. Ne bi bilo te boli. Sigurno ne bih plakala mjesecima nakon svega, pri pogledu na neku njegovu novu sliku. Pri pomisli na sve… Ne bih znala koliko boli.
Da sam te poslušala, učinila bih najveću pogrešku ikad. Ne bih doživjela taj mir. Koji mi nitko nikad u životu nije darovao. Ne bih doživjela noći kad ne želim sklopiti oči. Ne bih doživjela taj čaroban osjećaj (je li to osjećaj? Ili čitav svijet u nama?) kad on, on! prema meni osjeća ono što ja osjećam prema njemu. To mi nitko ne može nadoknaditi. Nikakva sigurnost u moja četiri zida, nikakva nepatnja ne može biti važnija od tog osjećaja. Taj je osjećaj onaj koji se treba slijediti. Ne bih poznavala niti jedan osjećaj koji mi je od svih apsolutno najbliži blaženstvu. U čitavom životu to nisam osjetila, i da sam te poslušala, ni sada ne bih znala… Da postoji čitav jedan drugi svijet. U kojem sam dva mjeseca živjela, toliko nezasluženo i toliko nesvjesno. Ja. Mala ja.

Onu večer u klubu, da to društvo nije izgledalo toliko dobrodušno, ona i ja ne bismo pristale na piće. Meni nije bilo do pića s nekim tamo lijevima. Ali kad su nam dva njegova prijatelja prišla, nije bilo toga što bi me odvratilo. Nisam ni znala da je jedan od njih njegov najbolji prijatelj, gotovo brat. Duša mu se ogledala na licu. Priznajem, što sam ga više gledala, što sam ga više poznavala, bio mi je sve draži. Ali ipak, na putovanju sam se zaljubila u njega (kao osobu, prijatelja). Čovječe, taj osmijeh od uha do uha! Jednom je meni netko rekao „Kad vidim tvoj osmijeh, dan mi se popravi koliko god loš dotad bio. Imaš osmijeh koji otapa led.“ Točno to imaš ti. Osmijeh lijep kao tvoja duša. Toliko pametan i načitan, toliko osjetljiv i snažan u isto vrijeme, toliko topao i iskren, toliko širokogrudan i darežljiv (nikad neću prijeći preko tog srama kad se sjetim koliko ste novca potrošili na nas onda), tako prekrasan. Imala sam osjećaj da paziš na nas kao što paziš na svoju mlađu seku. Jedino što ti zamjeram je ona subota navečer. Tad sam mu planirala reći kako se osjećam, i zbog spleta okolnosti nikad nisam dobila priliku. Ali volim te toliko da prelazim preko svega, i prešla sam odmah idući dan kad sam te vidjela. Kako se ljutiti na osobu s takvim osmijehom? Osim toga… Toliko ti dugujem. Jer si nam prišao tu večer i pitao nas jesmo li za piće, i jer si mladog gospodina doslovno dovukao do nas. To ti dugujem zauvijek. To ti nikad neću zaboraviti. Darovao si mi čitav jedan svijet. Nikad ti se neću uspjeti odužiti za to.

A sada… On.
Sjećaš li se kad si mi u autu rekao da si se iznenadio kako sam se rukovala, kako jak stisak ruke imam? Pretpostavljam da je to ono zbog čega si me zamijetio. Zbog čega sam se u tvojim očima izdvojila od ostalih cura. Zbog čega sam za tebe postala djevojka s imenom, a ne “jedna od djevojaka prošlu večer“. Ja sam tebe zamijetila puno prije. Kad si ulazio. Kad ste se odšetali do šanka. I opet prošli pored nas i otišli u onaj kut. Bio si onaj zgodni visoki blago pogrbljeni dečko, tamnoput, s urednom bradom, s džemperom kakav obožavam. Bio si ozbiljan. Tako malo osjećaja na licu. Tvojem prijatelju divnog osmijeha se na licu vidjelo sve, tebi ništa. Ali zato taj osmijeh, kad je došao… On te je odredio. Tad si za mene postao mladić s imenom, a ne "onaj prekrasni momak sinoć". Tad ti je duša isplivala na površinu. Duša dječaka u tijelu mladića koji je, tako ozbiljan, sigurno svašta proživio. Ali unutra… Bio si tek dječak.
Ne znaš, i bolje da ne znaš što sam sve u narednih nekoliko tjedana i mjeseci htjela. Put u tvoju zemlju nije mala stvar, a ja sam pomalo gledala cijene karata. Ja, koja nemam stipendiju, ne radim, a moji su u situaciji u kakvoj jesu… Nebitno. Ne znaš koliko mi je bilo slatko kada si mi otvorio vrata auta i pritom se teatralno naklonio. Kada si me iduću večer, kad ste došli u klub, zagrlio… Nikad me nitko nije tako zagrlio. Htjela sam se utopiti u tvojim rukama. Kada smo sjeli na kavu, a ti si pokazao prsten od masline i rekao kako te podsjeća na dom. U tom sam trenutku pomislila mogla bih zauvijek biti s njim. Vrlo naivno i spontano, bez nekih očekivanja, ali to sam pomislila. Najljepši osjećaji… Svi pripadaju tebi. 13:00 na glavnom trgu nepoznatoga grada, moje nervozno ogledavanje oko sebe, i taj visoki lik koji se u jednom trenu stvorio… Kao da si za sobom dovukao čitav novi spektar boja, mirisa, osjećaja, novu dimenziju života. Kako jedna osoba može značiti čitav jedan svijet, uz toliko osoba koje ni ne primijetim? Sjećala sam te se drugačijeg. Starijeg, glasnijeg, grubljeg. Ali ti to nisi bio. Blagi pogled, tako umirujući glas, najtopliji i najiskreniji osmijeh. Tvoj zagrljaj… Pamtit ću ga zauvijek. Sve neizgovorene riječi… Išli smo jedno pored drugog, a šutjeli smo. I kad sam pričala, kao da nisam. Jer nisam te pitala što te muči, što si u prošlosti napravio da te grize, što osjećaš… Prema meni, ne znam. Što te veseli, što najviše voliš raditi u rodnom gradu. Koji ti je miris najdraži, koje sjećanje iz djetinjstva, koje slovo, koja riječ. Kamo bi da idemo na ljeto. Ništa te od toga nisam pitala, pa kao da sam šutjela. Najljepši trenutak, osim prvog susreta na trgu, je kad sam dobila medvjedića. Kad si me pogledao i rekao svima njima da je na meni da izaberem jer je medo za mene. Kao da si izjavio ljubav, ne znam. I kad ste pjevali u metrou. U dva ujutro, ispod glasa, iako mrziš pjevati, ali učinio si to jer sam htjela.
Nikad si neću oprostiti što te na rastanku nisam zagrlila jako, najjače. Što ti nisam rekla da si mi dao najljepši poklon za rođendan. Što ti nisam dala poljubac u obraz i rekla da te želim opet vidjeti. Trebala sam ići glavom kroza zid… Nisam, i to si nikad neću oprostiti. Izgledala sam ravnodušno. Iznutra sam se raspadala. Hoću li te ikad više vidjeti?
Dugo nisam mogla zaspati bez da čvrsto grlim tog smiješnog medvjedića s prevelikim ušima. Dugo nisam mogla kontrolirati suze. Dolazile su prije večere, na predavanju, u pauzi, prije spavanja, tijekom trčanja. Vrlo često i na ulici. Pred svima. Zašto si se prestao javljati? Zar je zaista bilo tako loše kad smo došle? Jesam li ja kriva? Jesi li shvatio da nisam tip cure koji ti se sviđa? Nisam zanimljiva i neopterećena, vesela i pustolovna kakva sam se činila kad smo se upoznali? Onda nemaš pojma. Nemaš pojma. Zar mora biti sve ili ništa? Nisi li mogao nastaviti prijateljski? Koliko sam se preispitivala i grizla i krivila jer sigurno sam ja kriva za to. Da sam bolja, ne bi se prestao javljati, ne bi odustao.

Šest mjeseci od našeg prvog susreta, četiri od posljednjeg, a još ne prođe dan da ne pomislim na tebe. Mislim da nikada neću naći mir. Jer moj je nemir uzrokovan osjećajem krivnje. Osjećam se toliko krivo što ti nikad nisam rekla što osjećam. Osjećam se toliko krivo i toliko me izjeda što sam u našim zadnjim minutama djelovala toliko hladno, toliko hladno da si možda baš u tim trenucima donio odluku odustati. A u meni je kuhalo. Nikad si neću oprostiti što me nekakav sram, ili strah, ili nenaviklost na izricanje toliko dubokih i snažnih osjećaja odvratilo od izgovaranja istine. Najveće istine, u koju sam sigurnija nego u svoje ime, jedine zaista vrijedne izgovaranja. Nikad je nisam izrekla, nikad ti nisam pokazala koliko mi je stalo do tebe, i velikim dijelom za sve što se dogodilo, za prijekid dopisivanja, krivim sebe. Jer zašto bi se mučio oko djevojke koja je tako daleko, a onda na rastanku ne zna darovati ti osmijeh, zagrliti te ili pak reći što osjeća? Kad ćeš naći djevojku koja je u tvome gradu i zna biti iskrena. Ne vjerujem da ću si to oprostiti. Prošla su četiri mjeseca od tada, a ljutnja na samu sebe nije postala ni mrvicu manja. Niti malo. Nimalo.
Kad toj ljutnji pribrojim oštru bol koju osjetim svaki put kad shvatim da bi u meni mogao naći mir, toliko željeni mir, jer znam te dovoljno da mogu reći da sam djelovala na tebe onako kako druge dotad nisu, znam kako se postaviti i što učiniti da se smiriš... Bol biva sve oštrija jer sam svjesna da nikada nećeš saznati koliko bih ti mogla dati. Kad bi znao, možda ne bi odustao. A sada ti priznati išta... Bilo bi to kao kad ljubavnik izgubljen u vremenu, sam i razočaran, nakon godina i godina bez kontakta, nazove ljubavnicu i kaže da je želi nazad, a ona ima muža i djecu, posve je sretna, i gotovo da je zaboravila njegovo ime. Stvori se samo jedan veliki zid neugode i još jedan razlog da se nikad više ne čuju.
Ovako u toj boli nalazim sreću u prisjećanju na tvoje lice, na naše najljepše trenutke, koji stanu u manje od tjedan dana, ali su bili najljepši u mome životu. Nalazim sreću kad staviš jedan usputni i nevažni lajk na sliku. Kad vidim tvoju fotografiju. Kad se sjetim naših planova. To se dogodilo. To je jednom bila stvarnost, kao što sad pišem ovo, tako sam tada planirala putovanja, s tobom.

Ti bi mi dao mir kojim bih te smirila.

-

-Zaljubila sam se.
-Vidim da si sva smotana! U koga?
-U koga?... Zaljubila sam se u putovanja. U njemački jezik, koji donedavno nisam mogla čuti. U jug Njemačke. U francuski jezik. U hostele. Pogotovo u onaj jedan. U klub nedaleko od glavnog trga. U čitav grad, pogotovo u njegov stari dio. Zaljubila sam se u našu zemlju, u otoke na našem jugu, u ljepote naše obale, ljepote koje možemo pokazati drugima...
U jarke boje, plavu, zelenu, ružičastu. I u boju pijeska. U Andaluziju. U sjevernu Afriku. U njihovu glazbu, njihov jezik, stil gradnje, odijevanja, uzorke i simbole. U strance tamnih očiju i kose. U šilterice okrenute naopako. U dobermane. U konje. U maslinike. U beskrajna prostranstva pješčenjaka. U viski-colu, nargilu, miris cigareta i crne, gorke kave. U pikantnu hranu. U meke riječi, gotovo uglazbljene kada ih izgovore. U vrela ljetna popodneva. U nizove ručno rađenih narukvica. U razvučene majice bez rukava. U crne tenisice za trčanje. U aute. U raznobojne pločice i rascvjetana stabla u vrtu. U mjedene kvake na ulaznim vratima. U vitice i urese na masivnim stolovima. U smokve, breskve i agrume. Sve to zbog njega.

Vidim te u njima. U načinu na koji je on nosio kapu. U mekoći njegovog osmijeha. U njihovom govoru. U njegovoj silueti, njihovom načinu češljanja i brijanja. Ljudi kojima nikada neću saznati ime nesvjesno me ubodu ravno u srce. Onaj je možda primijetio kako mi pogled bježi prema njemu... Ali ne zna da ne vidim njega. Ne zna da u njegovom pogledu vidim druge oči...
Putujem s divnim ljudima na divna mjesta. U mislima ipak ukradem trenutak u kojemu si pored mene samo ti. U mislima te dočekujem na trajektu, iščekujem tvoje lice, vodim te na izlet, naručujem u tvoje ime a tebi prepuštam samo "bok". Baš kao što smo se dogovorili. Tjeram te da tražiš gradove u noći. Držim tvoju ruku čvrsto, čvrsto. Da ne otiđeš, da ne pobjegneš, da ne nestaneš, kao što si to učinio jednom, onaj put, u zbilji.


Tasbah ala khir.
srijeda (04.05.2016.) // 13komentara

Trenutak kada sam shvatila da za mene nema boljega. Znam da savršenstvo ne postoji. Ne postoji savršena osoba.
Ali postoji savršena osoba za mene. Onaj čije mane odgovaraju mojim vrlinama, čiju tugu može odnijeti moja radost, čiju bol može izliječiti moja brižnost. Onaj čiji pogled čini da moj nemir nestane u trenutku. Onaj čiji osmijeh ozari moje srce. Onaj s kojim lebdim dok hodam, lakša od pera. Čiji smijeh probudi leptire u meni, zbog kojega ne osjećam umor niti glad. Onaj koji, kada otiđe, ostavlja neopisivu prazninu u meni.

Takve se priče pišu u romanima. Priče poput ove izmišljaju se i potom tiskaju, a romantične duše ih gutaju u trenu. I onda... Onda se meni dogodiš ti. Dogodi se priča u koju ne bih povjerovala da je nisam osjetila na svojoj koži.
Nikada, nikada... Nikad nisam mogla sanjati da ću nekoga tako prepoznati, da ću vidjeti nečiju dušu tako kristalno. Dušu mirniju od mora u zoru, sunčaniju od podneva, oči nevinije od dječjih, osmijeh topliji od ljetnoga dana.
Nikad nisi saznao koliki mir osjetim uz tebe. Čim bi otišao, on bi nestao, a onda bih shvatila koliko te trebam. Prije tebe nisam znala koliko sam nemirna, prije negoli sam iskusila taj neponovljivi osjećaj.

Kako to da si ti osjećao isto, ili slično, prema meni? Uvijek sam mislila da nisam dorasla izvanrednim osobama poput tebe. Nisam mislila da takav netko uopće postoji, i onda se sve dogodi u djeliću trenutka. I shvatim da zbog tebe odlazim na put od pet stotina kilometara. Ali to je sitnica... Jer za tebe bih otišla zauvijek, još i dalje, samo da sam s tobom. U drugu zemlju, na drugi dio svijeta. Samo da sam s tobom.

Nikad dosad nisam znala kakav je osjećaj čekati susret s osobom koja mi toliko znači. Susret nakon toliko vremena da sam zaboravila pogled, miris, glas, kretnje. Osmijeh.
Nikad dosad nisam znala kakav je osjećaj provoditi zadnjih šest minuta prije rastanka s istom tom osobom... Sa suncem na mome nebu, mirom u mome srcu. Zadnjih pet minuta prije dolaska vlaka. Činilo mi se da mi se odbrojava vrijeme do kraja života. Zadnje četiri minute prije zadnjega zagrljaja s razlogom moje sreće zadnjih mjeseci, muškarcem s djetinjim srcem, uz kojeg se osjećam sigurno kao nikad prije. Zadnje tri minute prije zadnjeg pogleda u oči, zadnjeg zvuka tvoga glasa, toga mira i tih nijansi koje moje lice oboje u osmijeh. Zadnje dvije minute prije rastanka, a ne znam što trebam reći, što ti reći, kako se nasmiješiti kad mi srce postaje prazno, kako ti se nasmiješiti kad suze samo čekaju na svoj red. Zadnju minutu prije mog odlaska, zadnju minutu koju provodim s tobom, gledajući te i slušajući tvoj glas. Zadnju minutu naših trenutaka. Zadnje sekunde u kojima smo nas dvoje zajedno. Zadnje sekunde ikada. Zadnje sekunde s osobom s kojom mogu zamisliti život. S osobom koju bih voljela bezuvjetno i zauvijek, zbog koje bih ostavila sve što znam i volim i opet mi ne bi bilo teško, jer bih s njom imala sve što mi treba.
Tvoj osmijeh i tvoje suze, tvoju radost i tvoju ljubav. Imala bih tebe, i time bih imala sve.

Da je drugačije, da je stvarnost drugačija, da si spreman boriti se koliko i ja, riskirati i patiti, uložiti snage u ovo... Bila bih sretna.
Srce bi mi bilo mirno.
Bila bih najsretnija osoba na svijetu. Ne samo u tom trenutku, već zauvijek.
Sada znam kako je gledati osobu koju volim. Gledati osobu koju želim imati uza sebe do kraja života. Gledati njega zadnji put... Gledati ga posljednji put. Svjesna da će jednoga dana netko zaista moći gledati ga zauvijek. Osjetiti pogled koji sam ja osjetila, čuti riječi koje sam ja čula. Naći mir koji sam ja našla. Netko će uz njega biti najsretnija osoba na svijetu, ne samo u tom trenutku, već zauvijek.

Čuvam te u svome srcu duboko, najdublje koliko je ijedna osoba uspjela doći, tu te čuvam.
I nadam se da ćemo se opet susresti u nekom trenutku svojih života.


Pored mene.
subota (26.12.2015.) // 12komentara

Kada ga svi zovu "mali", a onda shvatim koliko sam ja mala u njegovoj blizini. "...Mala djevojčica. Koja samo čeka da je netko otkrije."
Kada se to točno dogodilo?
Kada smo pod zidinama sjedili jedno uz drugo?
Kada si me tijekom ručka tobože slučajno okrznuo po koljenu?
Ili je to ipak ona večer, najljepša od svih večeri? Ona kada sam shvatila da je krenulo. Možda sam samo bila slijepa i nisam vidjela da dolazi. Ne kao ti. Ti si, čini mi se, sve predvidio. Možda i napravio da se sve dogodi točno onako kako želiš.
Ali u cijeloj toj priči nisi predvidio mene. Nisi mogao znati da sam onakva kakvu si me otkrio već tu večer. Nisi mogao znati da ćeš se zaplesti u moju neiskusnu, malenu, skrivenu osobnost. A tada je već sve bilo gotovo. Tada si već bio uz mene, u noći, pod zvijezdama, sam. Nisi mogao otići a da pritom sve ne upropastiš.
Nemoj me upropastiti.
Radije mi ostani prijatelj.
Jer htio si sve. A onda si me upoznao i shvatio da nisam poput svih njih, poput nje.

*

Prisjeti se svega. Prisjeti se početka. Mene nespretne i prestrašene, sebe sigurnog i smirenog. Svega što si mi rekao, samo meni, samo za mene. I ja za tebe.
Nemoj stati na tome. Pričaj mi i dalje. Gledaj me onako... Kao da gledaš ravno u najdalji ugao moje duše. Onako da me prožme vrućina, da imam osjećaj kao da mi čitaš misli koje nikad nisam izrekla. Razmakni zavjese svoje tihe sobe, pusti moju svjetlost da te probudi i pomiluje po licu. Ponovno pitaj je li mi hladno. Opet mi daj priliku da ti pomognem, da budem dobra prema tebi. Da te iznenadim. Da ti pokažem da nisam poput njih.
I dalje uživaj u podbadanjima, šalama, dječjim igrama, potapanju, zdravicama, sunčanim jutrima nakon dva sata sna, pjevanju i plesanju, selfijima iz sto kutova, hvaljenju i bezazlenom ogovaranju, osmijesima, zagrljajima naizgled samo da bi me ugrijao, sitnim prekrasnim znacima pažnje, pogledima bez ijedne riječi.
Ja sam za tebe bila samo jedna poslije prošlih i prije budućih, ali ti si meni jedini. Nemoj to zaboraviti. Jedini koji me je dotakao, jedini kojemu sam pričala, koji me je smio gledati tim pogledom, jedini.
Je li ovo bila samo fizička privlačnost, nabijena osjećajima, pogledima i neizrečenim riječima? Ili je postojalo nešto malo više od toga? Ako je ovo bila samo fizička privlačnost, zašto sam se osjećala tako dobro dok bismo razgovarali o svemu i svima, o nevažnim i svakodnevnim sitnicama? Ako je ovo bila samo privlačnost, zašto si se toliko brinuo o meni? Zašto nisi htio učiniti ništa što ja nisam htjela?
Zato što me poštuješ. Više nego njih. Više nego nju. Zato što vidiš da ne razmišljam kao one. Zato što ne nailaziš često na osobe poput mene, sa stavovima poput mojih. Zato što si osjećao da sam uplašena i da kročim nepoznatim putovima. Zato si pazio na mene, zato si bio toliko nježan i brižan.

Trebam li slušati njih, koji te duže znaju, koji razmišljaju glavom? Ili trebam slušati sebe, koja razmišljam srcem? Srce je često slijepo... Ali ovoga puta želim vjerovati da vidim bolje od svih njih.
Znaš sve što osjećam prema tebi. Prepoznaješ svaki moj pogled, svaki osmijeh, čitaš me s neopisivom lakoćom. Ako si svega toga svjestan, zašto ništa ne poduzimaš? Je li zaista istina da svoje osjećaje zakapaš duboko u sebi, a dolaze na površinu tek kasno u noć, kad čarolija zvjezdanog neba nad nama i svjetala grada pred nama onemoguće svaki tvoj pokušaj da ostaneš hladan? Moram li čekati takve rijetke trenutke da osjetim ono što sam tada osjećala?
Zašto želiš ostati hladan prema meni? Što te to koči? Zbog čega misliš da je ovako bolje? Znam koliko si hrabar i neopterećen onime što drugi misle i govore. To znači da je problem ili u tebi, ili u meni...
Razilazimo se u jednoj jedinoj bitnoj stvari. Shvaćanju osjećaja. Kada će se to promijeniti? Ne mogu čekati predugo.
Zid između nas toliko je slab i krhak da bi ga mogao srušiti tek jedan dodir, jedan hrabriji pogled... Koliko sam ga samo puta pokušala oslabiti, pogurnuti, ali zbog tebe još stoji.

Što ako jednom srušimo zid... Ako ti se opet pokažem onakva... I ako se zaljubim? Tada je sve gotovo. Jedno novo slomljeno srce. Jer naša ljubav bila bi najljepša, samo da je došla godinama kasnije.

*

U ovome sam trenutku svjesna da nismo pričali dugo, predugo, i iz ponosa ti se ne želim javiti dok ti to ne učiniš. A ti se meni ne javljaš. Predugo... Pitam se jesi li i ti ponosan, ili samo ne želiš. Jesam li "predobra" za tebe, preblaga, a ti u ovome trenutku želiš ludu zabavu, ili ne želiš započeti ništa jer znaš kakav si... A znaš da bi me to povrijedilo. Možda je onaj susret ujedno bio zadnji, iako je meni bilo divno, iako sam mislila da je to tek početak. Moje je srce naivno, i lako se zanese, lako poleti ako mu daš priliku.
Možda sve ove moje misli odlaze u prazno. Bez smisla, bez potrebe, moje ih srce šalje u istome smjeru. Ali, znam da iza tog bespuća nepotrebnoga potoji nešto više. Netko.
Ti. A ti nisi nepotreban, ti nisi besmislen. Nisi suvišan. Kako onda misli usmjerene tebi mogu biti takve?
Ne samo da nisi nepotreban. Ovih dana i tjedana... Mjeseci... Meni si bio neopisivo važan. Ne samo da nisi besmislen. Tvoje lice, tvoj pogled, tvoj zagrljaj mome danu daju smisao, koliko god do tog trenutka, do te večeri bio loš.
Ti nisi suvišan. Možda nekima jesi i to te rastužuje, ali ja ću uvijek nalaziti mjesta za tebe.

Slike. Osjećaji. Sjećanja. I maštanja.
Ne znam što je ovo što smo imali, ali ne želim previše razmišljati o tome. Samo ne želim da sada to izgubimo... Ne želim. Mislim da nije dobro da glava previše koči srce, koliko god inače ta glava zna biti racionalna.
Smiješno mi je koliko stvari ispadnu drugačije od onoga što želimo. Koliko "moj tip dečka" pada u vodu u trenutku kada te susretnem i shvatim da si u ovome trenutku to ti, koliko god se ne slažeš s opisom moga tipa.

Tvoji su zagrljaji bili mekši, tvoji pogledi topliji, riječi nježnije od svih prije. Iako ih nisam puno doživjela prije tebe. Ali nisu za usporedbu. Ne mogu se usporediti ni sa čime. Možda jedino s toplinom sunca u proljetni dan, kada još nisam navikla da mogu biti vani bez kaputa, kada zatvorim oči i dišem mirisni zrak, i puštam da se spokojna sreća širi mojim tijelom. Ili možda sa zimskom večeri u gradu prepunom lampica, dok se ulicama širi miris fritula, kad jedva čekam doći na toplo i popiti vruću čokoladu, pa mi hladnoća u prstima polako ustupa mjesto neopisivo ugodnoj toplini. S time možda mogu usporediti osjećaj koji budiš.

Želim te imati uza se. Makar ne pričali, makar ne izmijenili niti jednu riječ. Možda niti pogled. Ali tvoja prisutnost čini me življom. Snažnijom. Želim te imati uza se kada ti je teško i imaš potrebu to podijeliti sa mnom, i nije te strah da ćeš ispasti slab. Želim ti pokazati da te ne želim mijenjati, da ti neću stalno ukazivati na greške koje radiš. Jer znam da ti je stalo, i da se trudiš. Želim te imati uza se kad sam presretna jer sam dobro napisala težak ispit. Želim te imati uza se kada sam nespretna i kada učim nešto novo i kada se samoj sebi smijem jer mi ne ide najbolje. Kada nemam potrebu pričati, već samo nasloniti glavu na tvoje rame i osjetiti tvoj zagrljaj. Kada mi je hladno, a ti to znaš prije mene. Kada mi je neugodno, jer nema bolje osobe od tebe koja bi me suočila s time. Želim te imati uza se kada smo oboje raspoloženi za ples i zabavu. Kada se kasno navečer ili na predavanju ili tijekom ručka sjetim nekog našeg trenutka koji mi u trenu popravi raspoloženje.
Želim te pored sebe. Na kavi, u kinu, u snježnu večer punu lampica, na moru kasno u ljetnu noć. Kao prijatelja, ili kao nešto drugo, ne znam.
Jedino što znam, jedino što je bitno... Želim te imati uza se.


Za njega.
utorak (21.07.2015.) // 11komentara

(15. lipnja)
Postojala je tu, tek nakratko, tek je zabljesnula... Jedna mala nada da sam se pomirila sa svime.
Kako me je prevarila, mudro i lukavo, a sada mi se smije i uspijeva umaknuti svakom mom pokušaju da je uhvatim i vratim u tu svoju glavu.
Ne zna koliko mi boli zadaje. Nije joj to važno. Ne zna koliko suza lijem jer se mnome poigrava.

Jedino što sada znam je vraćati se na minule trenutke. Onda kada si samo gledao kako ćeš me izbaviti od napasnih momaka. Kada si me poljubio i zavrtio. Kada sam pustila da me nose tvoje snažne ruke, naslonila glavu na tvoje rame... Nemoćna i slaba, ali sigurna. Znam, znam, nije tu bilo ništa osim prijateljstva.
Bujica slika i sjećanja samo navire, navire...
Vraća tremor. Vraća suze u oči.
Tvoj dodir nije dodir, već skupina priča i osjećaja. Tvoj pogled je tajna koju je netko već otkrio, ali ja je još uvijek ne znam.

Možda te u snovima budem mogla gledati koliko želim,
Slušati svaku tvoju šalu i zgodu i misli i čežnje,
Pričati o svojim željama i strahovima,
Osjetiti tvoj dodir.


Možda jednom uspijem uhvatiti i vratiti nadu i zaista se pomirim sa svime.

---

(21. srpnja)
Treći dan na otoku sunca, soli i čistoga mira. Već. A još nisam svjesna da sam ovdje... Da je uistinu ljeto, u onom pravom smislu riječi. Prijateljica (možda i jedna od najboljih) rekla mi je netom prije puta: "Hajde neka ljetna romansa!" Nasmijala sam se, naravno, i našalila se, jer nije bilo vremena za bilo kakve ozbiljne riječi.
Ali jedino što sam u tome trenutku pomislila, a onda se sve snažnije uplela u tu mrežu, bilo je: "Ne želim. Ne s njim u mislima."

Bilo je to jednoga lijepoga dana. Sjećaš se toga dana, da, ali možda se sjećaš i mene. Ona koja se na početku sramila i pričala jedino s prijateljicom. Ona koja se i rukovala s tobom, i (to sigurno ne znaš) pomislila kako si zgodan, ali više od toga nije joj bilo niti nakraj pameti. Samo je gledala gdje je taj drugi, taj tvoj neshvatljivi, neuhvatljivi, zabranjeni, nedodirljivi prijatelj. To sam bila ja. Oprosti što te nisam zamijetila na tome početku, što sam patila zbog drugoga, što i dalje moram objašnjavati svome srcu da nema koristi od patnje za njim.
Sjećaš li se kada si sjeo pored mene, ali smo oboje šutjeli? Da sam bila hrabrija, da sam bila pametnija... Ne bih čekala da se ti ohrabriš. Ne bih tako glupo prokockala priliku da ti pričam, da te slušam.
Sjećaš li se možda kada je glazba postala glasnija, svjetla prigušena? Kada smo svi postali veseliji, otvoreniji, a piće slađe? Kada ti je piće dalo dovoljno hrabrosti da me pogledaš u oči, da izgovoriš moje ime, da mi se nasmiješ, da me zagrliš. A ja sam bila dovoljno hrabra da prihvatim tvoj poziv za ples, da zatvorim oči i osluškujem srce. Koliko god mi je bilo neugodno, toliko sam imala snage oduprijeti se strahu. Da je itko obraćao pažnju na nas, vidio bi da smo oboje prestrašeni, djetinje nevini i sramežljivi, ali poneseni atmosferom dovoljno hrabri da prekoračimo sve. Ali nitko nas nije gledao, svi su plesali i zezali se, plesali i vrtjeli se, plesali i plesali.
Zašto je ta večer, toliko opipljivo nabijena osjećajima, završila tako neopaženo? Zašto nisam imala snage poslati ti poruku, nešto, bilo što, nego sam se nadala da ćeš to ti učiniti? A znala sam da si premalo samouvjeren da bi to učinio. Previše povučen, previše sramežljiv. Baš poput mene.
Čekala sam dan, dva, tri, tjedan, a sada su prošla dva i pol mjeseca. A još uvijek ne prođe niti dan bez barem jednog trenutka tebe u mislima. Sada mi je neugodno bilo što poduzeti - iako ne mogu poreći da me ovo ljetno "ludilo" ne zove da te barem dodam kao prijatelja... Jer, tko zna kada ću te opet vidjeti. Hoću li te uopće vidjeti. A tko zna što će se dotad dogoditi. Ali, tri mjeseca... Previše. Previše da ne bi postalo očito.

Ako se uopće sjetiš one djevojke, one lijepe večeri.


Sreća.
srijeda (18.03.2015.) // 12komentara

Možda dugo nisam pisala. Dobro, ne možda nego zaista nisam. Ne jer nisam imala o čemu pisati. To bi bio zadnji razlog na svijetu. Samo nisam imala potrebu stati i sve zapisati. Nekako, ono što se od desetoga mjeseca dosad dogodilo... Ne znam kako bih uopće pisala o tome a da pritom prenesem barem djelić svojih osjećaja. Mislim da nisam toliko dobra. A usto mi se gotovo uvijek čini da će dio te čarolije izblijediti ako je izrečem na sav glas.

Ali... Ne mogu prešutjeti da sam otkrila novi dio sebe. Potpuno, potpuno neočekivani, zatomljeni, skoro pa izgubljeni dio sebe. Prije otprilike pet mjeseci, kada sam se sasvim slučajno počela baviti sportom, prvi puta u životu, prvi puta nakon dva desetljeća života. Da nisam sada, možda ne bih nikada. Zato kažem da je to gotovo izgubljeni dio mene. I sada vidim koliko sam mogla biti neostvarena. Naježim se na samu pomisao... Što da nisam? Zar nikad ne bih osjetila ovo što sada osjećam?
Jer ovo za mene nije samo sport. Ne, daleko od toga. Toliko daleko da ni svojima ne govorim jer me ne mogu shvatiti. Ja se zapravo nikad nisam osjećala ovoliko svoja. Ovoliko ostvarena i ispunjena - čak ni u glazbi.
Nikada dosad nisam morala hvatati dah da se ne onesvijestim, koncentrirati se svom svojom snagom da izdržim na nogama, zatvoriti oči jer mi se sve vrti i crni pred očima, niti sam ikada dosad bila na rubu suza od iscrpljenosti, niti mokra od znoja, niti u tolikim bolovima da jedva hodam, nikada dosad nisam morala smirivati glasove u glavi koji uporno govore "ne mogu toliko izdržati", niti sam ikada dosad iskusila taj strašan osjećaj razočaranja u samu sebe kada ne bih uspjela doći do kraja.

Nikada dosad nisam osjetila koliko sam zapravo snažna i žilava, koliko su moji mišići bili neupotrebljavani, uspavani. Zapravo dosad nisam ni osjetila da imam neke mišiće. Nikada dosad nisam došla do onoga što nazivam granicom izdržljivosti. A sada sam ne samo došla do nje, nego je i prešla, više i više, više nego što sam mislila da ću ikada moći. Tek sam sada shvatila koliko mogu. Koliko kočim samu sebe svojim neutemeljenim riječima "previše je to za mene". Prvi puta osjećam se uistinu ponosnom na sebe. Prvi puta čujem toliko iskrene, tople riječi onih koji to prolaze sa mnom, nekih novih ljudi, novih dragih ljudi. Ljudi koji su u tome toliko dobri, a mene kojoj je to sve novo i čudesno guraju naprijed, ohrabruju i potiču onako kako nitko drugi to ne može. Ima tu toliko priča, toliko događaja, toliko novih poznanstava i prijateljstava, toliko čarobnih trenutaka.
Sada konačno znam kako je to osjećati se sretnom bez ikakvoga posebnog razloga. Taj trenutak kad osjetim blagi povjetarac na leđima, sunce na licu, blagi napor, dok dišem punim plućima... U prisustvu ljudi koji moj život bojaju novim bojama. I za koje se nadam da me neće napustiti, niti ja njih. Barem ne još. Svakim su mi danom sve važniji, sve draži i zanimljiviji. U isto su mi vrijeme učitelji, koliko god mladi bili, uzor i izvor snage. Lako mogu razumjeti osjećaj koji je u meni svakim danom sve snažniji jer i oni su to nekoć proživljavali. Možda on kod njih ni dan-danas nije oslabio. Prekrasan je doživljaj kada mi vrhunski sportaši kojima sam sada okružena kažu kako sam izrazito dobra, kada to kažu iskreno, kada ostali, koji možda nisu tako brzo napredovali, ne osjećaju ljubomoru, zavist, ljutnju, nego su iskreno sretni zbog moga uspjeha. Nisam mislila da ću biti okružena tako dobrim ljudima. Dosad sam uspjeh doživljavala kao nešto zbog čega me oni slabiji ne vole... A onda se nađem u krugu ovako prekrasnih ljudi.

Još bih vam puno, puno morala pisati, opisivati sve događaje od samoga početka do danas, da bih vam mogla dočarati svu puninu te ljepote, tih večeri ispunjenih umorom, dana ispunjenih suncem i smijehom.

Već sam više puta razmišljala o tome je li uzrok moje sreće isključivo sport, bih li ga jednako toliko voljela kad ne bi bilo tih ljudi oko mene. Ali ne znam odgovor na to pitanje i drago mi je zbog toga. Ne želim znati kako bi bilo trenirati bez njih. Jedino što znam i što mi je važno je da je taj sport, zajedno s tim curama i dečkima, za mene čista sreća. To nikad dosad nisam osjećala, nikad tako jasno, i samo mislim čime je zavrjeđujem. Nadam se da je nisam dobila nezasluženo.

Nadam se da svi vi imate nešto ili nekoga tko vas čini toliko sretnima, a ako ne, da ćete to jednom pronaći. Možda upravo posve slučajno, posve neočekivano kao ja.


Sve mi uzmi, ostavi sitnice.
srijeda (08.10.2014.) // 14komentara

Prije 10 dana vratila sam se s mora. Nakon dva mjeseca, točnije 64 dana provedenih na tom divnom otoku.
Prije više od dva mjeseca...
U početku mi je bilo čudno što sam ondje. Da sam morala otići natrag u Zagreb nakon tjedan-dva, bila bih tužna, ali ne jako. Ali taj otok, to mjesto... Ima neku svoju čar. Zna kako se uvući pod kožu. Što sam dulje ondje, ljepše mi je. Počinjem disati zajedno s mjestom. Počinjem se buditi sve ranije, dok konačno ne dočekam zoru. Što je ljeto išlo dalje, češće bih, vraćajući se iz večernjeg izlaska, stala, osluškivala tihe neznane šumove i divila se nebu nad sobom. Zvjezdano nebo. Nepregledno i tako umirujuće. U Zagrebu zvijezde ni ne vidim. Zapravo, ovdje rijetko kad skrenem pogled sa sive ulice.
Išla sam na more prije dva mjeseca, kada sam mislila da sam zrela i da se ništa nepredviđeno ne može dogoditi, ništa što će me promijeniti ili suočiti me sa samom sobom... Ali, kada sada pogledam unatrag, toliko se toga promijenilo. Toliko novih iskustava, osjećaja, uspomena.
Na početku ljeta svaki je dan bio drugačiji, što me je veselilo jer su dosadašnja ljeta bila lijepa, ali provedena na istom mjestu s istim ljudima i, najčešće, istim događajima. Tenina obitelj ove je godine svako malo bila domaćin drugih prijatelja pa je već samo društvo bilo raznoliko. Na početku smo često išli u susjedna mjesta na jednodnevne izlete... Kako mi se sad to davno čini! Kao da je bilo prošle godine. Vjerujem da je to zato što tada nisam ni pojma imala koliko će se tu lijepih promjena dogoditi.
Zatim su ti raznoliki dani malo utihnuli, počela je ona lijepa rutina. Došla mi je Mirela na dva dana, i ti su dani bili jedni od najljepših ovoga ljeta. Upoznala sam neke ljude koje sve do ovoga ljeta nisam niti primijetila... Neki su uvijek bili ovdje negdje, gotovo meni ispred nosa, ali ih jednostavno nisam primijetila. Ne znam kako je to uopće moguće. A upravo su oni ti koji su mi učinili ovo ljeto možda najljepšim dosad. Nezaboravnim. Neću sada pisati jer ima toliko toga, toliko sitnica, toliko događaja, misli, da bi to trajalo danima. I opet ne bih uspjela dočarati pravi osjećaj. Naravno, opet sam se pred nekima do kojih mi je najviše stalo zatvarala i otežala im upoznavanje. Ali, samoj sam sebi pokazala hrabrost kakvu nisam znala da posjedujem. Sazrijela sam u ova dva mjeseca.
Pred kraj ljeta mjesto je postalo pomalo pusto, neki od meni najbližih su otišli. Neki koji su činili ljeto. Nastojala sam ih ne tražiti pogledom i s vremenom sam počela uživati u sitnicama. Nakon jedne nevere bosa sam hodala po kalama i rivi, gacala po ogromnim lokvama, i pritom osjećala čistu sreću. Poput djeteta. Katkad bih otišla do plaže, samo sjedila, gledala more i daleke brodove. Ondje je i tmurno vrijeme bilo lijepo.
Nekako je brzo došao dan odlaska. Tata i prijatelji su došli sa mnom, ispratiti me na brod. U tom trenutku nisam osjećala tugu, nego samo jaki nemir. Bila sam toliko nervozna da nisam ni pričala s njima. Čula sam da pričaju i zezaju se, ali nisam slušala. Gledala sam uokolo, gotovo preplašeno, i nastojala zapamtiti. To sunce, koje je toga dana tako pržilo da bih se najradije bacila u more onako u trapericama i tenisicama i s ruksakom na leđima. More, obalu s druge strane gdje smo se bili kupali. Pučinu prema zapadu, gdje sam bila na najljepšem kupanju ovoga ljeta. Došlo je vrijeme za odlazak, zagrlila sam prijatelje i oca, s velikim osmijehom na licu, pozdravila neke drage ljude koji su ovdje bili poslom. Ušla sam u brod i sjela pokraj nekih simpatičnih Kineza. Kroz zatamnjena stakla vidjela sam prijatelje kako kreću prema plaži. Brod je krenuo. Ljudi oko mene tipkali su po mobitelima, razgovarali, spavali. Ja sam samo gledala kroz taj prozor. Gledala sam tu stazu, brodove. Ovuda sam trčala u osam ujutro. Ovuda sam svaki dan išla s prijateljima na kupanje, na ovoj sam ploči provela većinu sunčanih dana, ovdje doživjela najljepše susrete. Događaje o kojima razmišljam još uvijek, daleko od toga mjesta i tih ljudi. Sve sam to sada gledala, ali ja više nisam bila dio toga. Bila sam odijeljena staklom, prozorima, i morem. I svakom sam sekundom bila sve dalje. Suze su samo krenule. Jedna za drugom. Sve dok moje mjesto nije pobjeglo iz okvira zatamnjenog stakla. Život ondje je nastavio, ali ja više nisam bila dio toga.
U busu sam u sebi nabrajala što me sve lijepo čeka u Zagrebu, svi ljudi, svi događaji, sve čemu se veselim, kako bih se malo smirila. Tu večer shvatila sam da ovdje nisam ista osoba. Nisam ona nasmijana cura koja se ne boji iskazati svoje osjećaje ili jednostavno ono o čemu trenutno razmišlja. Nisam opuštena i spontana. Niti hrabra. Kao da grad od mene učini još jedno lice bez osmijeha u moru istih. Više ne hodam da bih gacala po lokvama, da bih udisala zrak punim plućima, gledala ljude, nebo, sve ljepote koje me okružuju. Ovdje hodam da bih stigla na cilj; hitrim korakom, ozbiljna, odsutna, kao toliko ljudi oko mene.

Onda sam shvatila, nakon nekoliko teških dana, da ne želim biti takva.
Toliki oko mene su ozbiljni, stalno razmišljaju o obavezama i teškoćama, malo se smiju i stalno su pod stresom. Ja ne želim biti jedna od njih! Dosad sam postajala takva čim bih došla u ovaj grad, ali želim to promijeniti. Želim ostati, što je to više moguće, onakva kakva sam na moru. Prava ja. Želim da ljudi i ovdje govore ono što sam ovoga ljeta toliko puta čula: kako moj osmijeh otapa led i popravlja dan ljudima i kada su loše volje; želim unijeti malo dalmatinske svježine i ljetnoga sunca i kada je najveća zima. Ne želim postati dio sive mase ljudi. Želim ostati svoja. A to, to me je naučio novostečeni prijatelj koji unosi toliku ljepotu i sreću, gdje god da se pojavi. Bilo na moru ili u metropoli, zadržava tu čarobnu radost. Ne mijenja se pod utjecajem okoline.
Trenutno učim biti zahvalna na svima koje ovdje imam, na svim novim mogućnostima i izazovima, na novim druženjima i nastupima, na zdravlju i ljubavi kojima sam okružena. Učim, i nadam se da ću naučiti.


,,When I saw you waiting at your place, something felt familiar in your face."
subota (05.04.2014.) // 7komentara

Iako bih se mogla raspisati o svemu što me ovih dana i tjedana muči, odlučila sam da neću. Neka ovo bude moj otok mira i sreće.

Želim podijeliti i osloboditi svoje osjećaje iako još ne znam jesu li potpuno određeni. Tek su u nastajanju, ali nemam puno snage zadržavati ih u sebi.
Shvatila sam da trebam krenuti dalje. Shvatila sam da ne želim htjeti nešto što će drugu osobu učiniti nesretnom. Iako sam toga i prije bila svjesna, bila sam preslaba i presebična da bih samoj sebi zabranila takvo što. Govorila sam si da je u redu imati želje dok ih držim za sebe i za najbliže prijatelje. Ali odlučila sam - nema više toga. Barem ne kad su srca u pitanju.

Mislim da su u moj život ušle dvije posebne osobe. Jedna je, nadam se da je već mogu tako zvati, prijateljica, a druga je jedan dečko, pukim slučajem njen brat. Tu dolazim do onih osjećaja u nastajanju...
Znam ga otprije. Ne znam kad sam ga prvi puta ugledala, prije najmanje pet godina, na nekom nastupu. Kako se samo davnim to čini. Međutim, nisam pomislila da ću ga ikada upoznati. Jedino što bih svaki put pomislila je da je sladak. Da ga nisam tada zamijetila, vjerojatno ga se danas uopće ne bih sjećala. Još mi je uvijek čudesno da me je s njim, dečkom kojeg se sjećam od srednje škole, upoznala njegova sestra, koju sam upoznala prije nekoliko mjeseci. Cura koja je uvijek bila ondje negdje, u njegovom životu, na nastupima, uvijek ondje, ali ja nisam ni znala da postoji. Vidjela sam samo njega, bez ikakve pozadine, priče. A sada? Sada je znam toliko bolje nego njega, a i o njemu samome znam daleko više nego što sam ikada mislila da ću znati.

Upoznala me je s njim, čak sam odmah prvu večer poznanstva imala sreće biti malo s njima, ali ne bih to bila ja da nisam bila blesava i da nisam požalila na svaku drugu izrečenu rečenicu. Došla sam doma i u isti mah pomislila kako je to sve bilo nestvarno, ali i s blagom ljutnjom shvatila da zbunjenošću i krivim dojmom koji ostavljam zapravo samo štetim samoj sebi; nadala sam se da ću dobiti priliku da popravim dojam.
I dobila sam. Bili smo na istom tulumu. Ni sada ne mogu vjerovati koliko sam zapravo imala sreće, toliko sreće. Sjećam se da smo se na početku večeri, kad smo se vidjeli, pozdravili tek kao poznanici. Jedan jednostavni (i s njegove strane ravnodušni) ,,bok", a zatim povratak na razgovor s drugima. Nadala sam se da ćemo se rastati kao manji stranci nego što smo u tom trenutku bili.
Kako je večer prolazila, ljudi su odlazili, a ostalo je društvance u kojem se jedan dio družio s njime, jedan sa mnom, pa smo dospjeli u isti krug ljudi. Kratko smo pričali, a onda, sasvim slučajno, malo zaplesali (doduše, ja sam zbog neugode više gacala poput patke). Samoj se sebi smijem kad vidim koliko pamtim sitnice koje on uopće nije zamijetio. Kao, recimo, taj ples. Nepopravljiva sam romantičarka. Toliko toga njemu običnoga pamtim i vrtim u mislima. Vraćali smo se doma istim putem. Pričekala sam tramvaj s njim, što je trajalo prilično dugo. Ali ni u jednom trenutku nisam htjela otići. U jednom sam se trenutku isključila, on je pričao, a ja sam ga samo gledala i pomislila: ,,Kako je ovo nestvarno." Dečko kojeg sam nekoć gledala izdaleka, koji nije znao ni da postojim, a sada razgovara sa mnom, svakom riječju koju izgovori, obraća se meni.

Otada je već dosta prošlo. Približavao se moj nastup. Pozvala sam njegovu sestru, ali nenametljivo joj rekla da pozove i njega.
Nije trebao doći. Imao je dogovor s nekim curama (na moju veliku radost.)
I dalje sam pod dojmom. Nije moglo biti ljepše, upravo zato što sam prestala očekivati... Kad se samo sjetim popodneva, kako sam stalno razmišljala hoće li doći, koje bi mu se pjesme mogle svidjeti... Jedan dio mene nije očekivao da će stvarno doći. Ali ipak, u mom srcu postoji ona jedna prkosna strana koja se, usprkos svemu, nije dala potištiti.
Izlazak pred publiku.
Nastojala sam biti ozbiljna, ne lutati pogledom, ali nisam uspjela. Jedva sam stajala mirno. Tražila sam jedno jedino lice. U cijeloj publici bilo je toliko ljudi. Toliko duša na jednome mjestu, ali za mene je crkva bila gotovo prazna. Ugledala sam njegovu sestru, ali on nije sjedio pokraj nje.
Gledala sam ta velika, stara drvena vrata. Srce bi mi ustuknulo svaki put kad bi se otvorila. Toliko puta, toliko ljudi... Ali, ne on. Mislila sam kako će mu sestra pričati što je propustio. I onda se opet onaj prkosni glasić uzdignuo nad tu tužnu tišinu u srcu. ,,Neka dođe, neka dođe..." Zamislila sam kako upravo govori curama da ne može na piće jer, eto, ide na koncert. Kako se približava, kako je svakim korakom sve bliže. Možda nas već čuje...
Zadnjih nekoliko skladbi sam uživala. Glazba me je obuzela. Bez obzira na sve. Ostao je taj okus razočaranja, ali slatkoća glazbe pomogla mi je zanemariti gorčinu.
Završili smo. Pozdravila sam svoje, ugledala njegovu sestru, prišla joj i oslobodila svu sreću što je stigla. Ugledala sam i Tenu, kod ulaznih vrata, i odlučila ih međusobno upoznati.
Krenula sam prema njoj i pritom lutala pogledom u uzaludnoj potrazi. Nekoliko ljudi iz glazbene, to je sve. Ali... Netko ondje, u najdaljem dijelu... Poznat, sliči mu, ali opet, samo mi se priviđa. Iako, sad vidim da ima osmijeh na licu, ne gleda prema nama nego negdje u daljinu - ali ide prema nama, i to mora biti on... Ne sjećam se ni što je rekao, ni što sam ja rekla. Samo znam da mi ta večer, zbog tog jednog trenutka koji je sve popravio, nije mogla biti ljepša.

Opet samoj sebi postavljam pitanje: zašto sve ovo uopće pišem? I što ja to uopće želim?
Katkad se, kao i sada, uhvatim u sanjarenju. Nakon toliko misli i unutarnjih previranja, više ne mogu zadržati sve što mi je u glavi, i onda dođem ovdje. Radije bih da nisam sve ovako nadugo i naširoko napisala, da sam malo više promišljala tijekom pisanja, ali trenutno to nisam u stanju učiniti.
Nakon toliko njezinih priča o njemu i nakon tih nekoliko skromnih trenutaka provedenih s njim, svjesna sam da je jedan od onih nekoliko posebnih osoba koje će mi ostati u sjećanju, bez obzira na to koliko smo se dobro ili dugo znali.
I, što onda uopće želim? Pa... Voljela bih da mu je stalo do toga da me malo bolje upozna. Malo me boli kada pomislim koliko ja osjećam njegovu dobrotu, toplinu, neiskvarenost, tu neponovljivu narav, a da u isto vrijeme on mene vidi kao sestrinu prijateljicu, i ništa više. Kada ja osjećam koliko je zanimljiv i koliko je drugačiji po mnogočemu, a on ne vidi nijedan dio moje osobnosti, nijedan dio koji bi me u njegovim očima učinio imalo zanimljivom... Kao što je on u mojim očima.


Da bi ostalo u sjećanju.
subota (04.01.2014.) // 11komentara

Bijaše ovo lijepa godina.
Počela sam pisati blog. Bila sam na maškarama glazbene škole. Imala koncert Te Deum s najdražim zborom. Ispekla prvi cheesecake. Prošla sam maturu. Upisala faks. Imala najljepše ljeto. Išla na jednodnevni izlet u Split. Napravila prve podmorske fotografije. Upoznala nove ljude. Zbližila se s nekima. Zavoljela neke. Preživjela stresove. Ušla u drugi zbor. Prestala biti brucošica. Snimila skladbu i pljesak sa zborom. Spavala u knjižnici faksa. Dobila poziv i gotovo otišla na kuhano vino na faksu nakon ispita. Nastupala u Lisinskom. Išla na božićni koncert. Imala vlastiti božićni koncert sa svojim zborom. Otišla na dvodnevni izlet s prijateljima vrijedan pamćenja. Jedva preživjela na tračnicama u magli. Okitila najsmješniji zborski bor. Snimila pjesmu s bratom <3 Dobila najbolju kapu i rukavice za Božić. Bila na odličnom jazzu. Ponovno zasvirala. Nakon dugo, dugo vremena. I tako sam bila radosna svirajući. Imala najbolju Staru i Novu godinu.

Nova godina za pamćenje.
Trebala sam je slaviti u Teninoj kući, samo nas dvije. Planovi su bili drugačiji, ali na kraju su se izjalovili i završilo je na tome. Veselila sam se proslavi jer nam uvijek bude lijepo. Doduše, možda bih voljela slaviti u malo većem društvu, ali znala sam da ovako nema nekih prevelikih priprema, možemo izgledati i biti odjevene kako hoćemo, raditi što želimo. Ovako je... Jednostavnije.
Međutim, očito nam nije bilo suđeno tako dočekati Novu godinu... Popodne na Staru godinu me nazvala i pitala bi li mi se možda dalo slaviti u HNK-u. Naime, po prvi su put nakon dugo godina organizirali doček Nove u kazalištu. Nakon Orašara isplanirali su domjenak i proslavu do 2 ujutro. Smjeli su doći samo oni koji su platili (i to prilično) i prijatelji zaposlenika, kao što su glumci, pjevači, plesači, svirači, garderobijeri, redari... Tenini ondje rade pa je nama ulaz bio osiguran.
Malo sam se premišljala. Slavlje u kazalištu? Što bih ondje? Toliko nepoznatih ljudi, nas dvije u gomili, možemo samo sjediti i jesti, pričati. Kad otkuca ponoć, u toj gomili ljudi moći ćemo čestitati samo jedna drugoj. Večer u HNK-u značila je i potpuno uređivanje, za što nisam imala volje. Međutim, kada je rekla da bi njeni došli ako nam postane dosadno, nešto je u meni odlučilo. Idemo. Nemamo što izgubiti. Znala sam da bi ona išla u HNK, a spoznavši da možemo otići bilo kad, shvatila sam da je to dobar kompromis. Odjednom sam dobila volju i želju ići ondje, iako sam i dalje bila malo skeptična. Spremila sam se, odjenula crnu haljinicu i našminkala; pogledavši se u zrcalo, pomislila sam da sam možda malo pretjerano uređena, pogotovo kad sam vidjela sestru koja je za slavlje odjenula obične traperice i košulju. Ipak, prisjetila sam se da idem u HNK.
Oko deset navečer bila sam ispred sporednog ulaza, došla je Tena. Njezin brat, koji ondje radi, nas je uveo i proveo po svim zakučastim, uskim i isprepletenim hodnicima kao iz filmova, koje ne može vidjeti bilo tko, pokazao nam gdje su prostorije za balerine i baletane, gdje za glumce... Osjećala sam se kao u nekom filmu, ali to je bio tek početak.
Pokazao nam je veliku prostoriju sa raskošnim švedskim stolom i velikim šankom; otišli smo dalje. Pokazao nam je bife, odnosno neku vrstu bara za umjetnike i djelatnike kazališta. Odudarao je od "službenog" dijela kazališta jer je atmosfera već na početku večeri bila opuštenija nego drugdje. Zatim nam je pokazao predvorje, velebno, puno ljudi, s izvrsnim bendom čiji je zvuk ispunio svaki kutak kazališta, i otišao dalje raditi.
Tena i ja smo se osvrnule oko sebe, malo zbunjene, ali i jako uzbuđene. Gledala sam ljude oko sebe. Samo sam pomislila kako je dobro da sam se uredila. Svi su bili vrlo svečano odjeveni. Glad se probudila te smo otišle u ogromnu prostoriju s hranom. Uzele smo hranu i povukle se u kutak, malo izgubljene u toj raskoši. Ljudi je bilo puno. Promatrala sam ih dok sam jela božanstvenu hranu. Neki su bili mlađi, neki stariji, ali su sve žene do jedne bile vitke, upečatljivih lica, predivnih frizura, u naočigled vrijednim haljinama i visokim petama. Svi su muškarci bili u svečanim odijelima, gotovo svi vrlo markantni. Izgledali su toliko drugačije od normalnih ljudi; opet, kao da su izašli iz filma. Imali su nešto što privlači poglede. Bilo je i djece. Pogledala sam skupinu djevojčica od otprilike 12 godina. Jako su me iznenadile njihove pojave. Bile su odjevene u haljine, imale cipele na nisku petu, napravljene frizure, čak i blago našminkane. Držale su se kao prave gospođice, profinjeno, kao i svi odrasli u toj prostoriji. Znala sam da ne mogu biti ništa osim balerina, kao i većina ostalih ondje. Gledala sam u čudu te ljude, čula glazbu iz predvorja. Slušajući zvuk saksofona i ostalih instrumenata, glazbu prve polovice 20. stoljeća, pomislila sam kako je to jedini logični izbor glazbe u ovom okruženju. Osjećala sam da sam drugačija od njih, da sam iz običnog, vanjskog svijeta, kao i Tena, i kao da je svima jasno vidljivo da ne pripadamo ondje, tom čarobnom svijetu kazališta, umjetnosti, zanata koji graniči sa savršenstvom. Osjećala sam se kao da sam uronila u neki film dvadesetih godina. Nikad nisam osjećala da sanjam u većoj mjeri nego tada. To sam rekla Teni i složila se sa mnom, rekavši da osjeća da je gledaju, da vide da nismo jedne od njih.
Još smo malo bile u tom kutku, a onda sam smogla hrabrosti doći do sredine prostorije, do šanka, i naručiti pića. Uzela sam bijelo vino, misleći kako u takvom okruženju jedino vino ili šampanjac dolaze u obzir. Zatim smo otišle u predvorje, koje je tada bilo prepuno. Bilo je nekoliko minuta do ponoći. Zatim je uslijedilo odbrojavanje, ponoć je otkucala. Veselje, glazba, svi si čestitaju, fotografiraju se, profinjeno smiju, elegantno grle. Čestitale smo si Novu godinu, a zatim potražile Teninog brata i sestru, koja također ondje radi, te svo četvero izašli ispred kazališta gledati vatromet. Bila sam sretna. Uživala sam u svakom trenutku.
Bilo je hladno pa smo ušli unutra. Njezini su se vratili na svoje radne pozicije, a nas dvije smo malo plesale. Pjevačica je bila odlična, glazba također, cijela atmosfera je bila baš kakva treba biti na novogodišnju noć.
Malo smo se umorile, nije bilo slobodnog stolca pa smo sjele na široke stepenice koje vode na prvi kat. Pričale smo i smijale se. U jednom sam trenutku osjetila da mi se netko približava i sjeda pokraj mene na stepenicu. Neki visoki tip u odijelu, zapravo vrlo naočit, ali i stariji od mene barem deset godina, pitao me za idući ples. Može li išta manje sličiti na javu? Bilo mi je toliko neugodno da sam ga jedva gledala, Tena se pokraj mene smijala. Rekla sam da mi je žao, ali da stvarno ne znam plesati u dvoje. On je rekao da ni on ne zna, ali sam bila odlučna pa mi je s osmijehom zaželio sve najbolje i otišao; Tena se i dalje smijala, a i njezin brat koji je sve vidio s druge strane predvorja. Bila sam jako iznenađena. Nisam očekivala da će me pokraj svih balerina i glumica netko zamijetiti.
Zatim smo odlučile malo prošetati. Krenule smo dugim, uskim hodnicima koji kao da su nam pričali svoju priču. Prolazile smo pokraj svlačionica za balerine i baletane, osobnih prostorija glavnih pjevača i glumaca... Što smo dalje išle, to se slabije čuo bend iz predvorja, a glasnija je bila moderna glazba iz zvučnika u bifeu. Mijenjalo se i društvo. Bilo je sve više mladih, sve više opuštenih i veselih umjetnika. Ušle smo u bife. Atmosfera je bila neočekivano vesela i živa, glazba je bila odlična za ples, a svi su bili ili u živim razgovorima ili u svom svijetu dok su plesali. Popile smo malo vode i izašle iz bifea. Odlučile smo se vratiti u predvorje jer su trebali doći Tenini roditelji. Prolazeći ponovno istim uskim hodnicima, ugledala sam mnoge mlade ljude iz raznih zemalja - bila je ondje Kineskinja ili Japanka koja je imala ulogu u Orašaru, neki Talijani, Rusi... Neki mladić me je zagrlio oko struka i krenuo za mnom govoreći neku svoju verziju pjesme koja je upravo tutnjala iz bifea - "Girl, where are you going, girl...?", konačno je sreo svoje prijatelje pa je ostao ondje. Ja sam se malo pribrala (takvi me postupci uvijek malo prestraše, iako se vidjelo da je ovaj mladić dobrodušan), a onda su došli Tenini roditelji pa smo zajedno bili u predvorju. Već je sva "krema", koja je imala pristup prvom katu, otišla doma pa nas je Tenin brat odveo na prvi kat. Ondje je stvarno bilo očito da su uložili puno truda. Raskošni stolovi, još raskošniji švedski stol... Tena i ja smo uzele tri tanjura kolača, kao da smo izgladnjele, i ondje jele, zajedno s redarima, smijući se samima sebi zbog tog prizora. Odnijele smo dio hrane njezinim roditeljima. Predvorje se već bilo prilično ispraznilo, pa smo se malo opustile i zajedno zaplesale.
Prošlo je tri. Tenini su roditelji rekli da će odvesti njenog brata na jedan tulum, a zatim se vratiti po nas dvije i njenu sestru. Tulum je bio relativno daleko pa smo znale da će proći neko vrijeme dok se vrate. Tena se malo ljutila jer joj se više nije dalo ostati.
Predložila sam joj da otiđemo u bife jer smo ostale zadnje u predvorju. Pomislila sam da će možda u bifeu biti nešto više ljudi. I mogla bih reći da sam bila u pravu...
Došle smo u bife. Potpuno drugi svijet. Bio je prepun ljudi, i jasno se vidjelo da su to plesači i pjevači kazališta. Ovdje su očito mogli biti svoji, prirodni. Glazba je bila glasna i brza, pa je nekoliko parova plesalo, i to dobro. Njezina sestra je sjela pokraj svoje prijateljice, a Tena i ja za jedini slobodni stol. Malo smo pričale, a zatim je njena sestra sjela pokraj nas. U tom je trenutku pokraj našeg stola prolazio jedan baletan, prvak Hrvatske. Netko ga je prolio vinom pa je uzeo salvetu s našeg stola i nešto se kratko i simpatično našalio s nama. Bilo mi je nevjerojatno gledati njega i ostale ljude, koje vidim na sceni i televiziji, kako sada normalno pričaju i šale se, kako su zapravo ljudi od krvi i mesa.
Zatim su došla dva baletana pitati Teninu sestru za ples; odbila ih je, ali također rekla neka plešu s nama. Zatim je počelo ono mukotrpno nagovaranje; sjeli su i počeli nas dvije, tvrdoglave i nesigurne u svoje plesne sposobnosti, nagovarati - dva baletana iz ansambla HNK-a. Bilo nam je neugodno odbijati ih milijun puta, ali ja uistinu nisam imala hrabrosti. Znam kako je izgledao moj jedini ples s muškim - niti spretno, niti elegantno. Jednostavno mi je bilo teško slijediti nečije korake. Ali, taj je dečko bio moj prijatelj, a ovdje se radilo o majstorima svoga zanata i ljudima koje sam prvi put vidjela. Dok smo ih tako odbijale, počela je glazba. Tenina sestra nešto je počela pričati s Tenom, a u tom trenutku jedan me je primio za jednu, a drugi za drugu ruku i doslovno su me izvukli iz fotelje. Ove dvije su bile zadubljene u razgovor i uopće nisu bile svjesne što se događa oko njih.
Kad je već bilo tako, odlučila sam izgledati što pribranije, usprkos svom strahu. Prvo smo plesali polako, a zatim je išlo sve brže i brže. Vrtio me na sve moguće načine, i shvatila sam da zapravo nije toliko teško slijediti korake, ne kada vodi netko tko zna plesati. Bilo mi je malo neugodno plesati s nekime koga vidim prvi put, pogotovo jer inače uvijek izbjegavam ples s partnerom. Kad je pjesma završila, na red je došla Tena. Kad su otplesali, ovaj baletan koji je sjedio, rekao je plesaču da bih htjela plesati još jednom, iako nisam bila rekla ništa slično. Plesač je inzistirao pa sam ustala kako ponovno ne bi bilo nagovaranja. Ovoga puta zadavao je kompliciranije korake, shvativši valjda da sam uspjela pohvatati jednostavnije korake. Atmosfera u bifeu bila je odlična i stvarno sam počela uživati u plesu. Nakon mene zaplesala je i Tenina sestra.
Tada su nas zvali da trebamo ići. Baletani su pohvalili naš ples, lijepo smo se pozdravili i zatim smo otišle.
Bila sam budna do sedam. I da sam htjela, ne bih mogla zaspati. Toliko utisaka se živo odvijalo i ponavljalo u mojoj glavi.



Kada sam stigla kući nakon dana provedenog u Teninoj kući, ispred zrcala sam ugledala neseser i kremu, koje sam ondje ostavila u žurbi nakon uređivanja za doček. Ugledavši to nakon dva dana, shvatila sam da sam kao jedna osoba otišla od kuće, a vratila se promijenjena. Teško mi je reći u kojem smislu... Ali bila sam drugačija. Kad sam na Staru godinu zatvorila ulazna vrata iza sebe, nisam znala kakva će to večer biti. Nisam imala pojma da idem ususret najljepšem dočeku Nove godine; da sam svakim užurbanim korakom bliža noći koja graniči s prelijepim snom. Posve slučajno našla sam se u ulozi u čarobnom filmu za pamćenje.

Od tada mi se balet, i općenito kazalište, čine neopisivo čarobnima. Toliko da bih i sama voljela da sam na neki način kroz djetinjstvo bila uključena u taj svijet.
Sada mi se čini da je cijela večer plod moje mašte, dio nekog sna, a sretna sam što sam se tako osjećala i te večeri. Večeri za pamćenje.


Misli su hitre poput ptica u zoru.
nedjelja (29.12.2013.) // 2komentara

Bliži se Nova godina, a ja gotovo nemam osjećaj da je prošao Božić.

Ovih se dana dogodilo mnoštvo lijepih stvari, jedno kratko, ali divno putovanje s prijateljima i njim, Mirelinim bratom, koji mi je jako drag, i ujedno zauzet. Neću ih navoditi jer bi trajalo čitavu vječnost. Jednostavno znam da postoje, mogu ih se prisjetiti u bilo koje doba dana, prije nego što zaspim ili kad se probudim, i to me raduje.
Snimila sam pjesmu s bratom, onako, za dušu, i toliko uživala u tome. Pjevanju, snimanju. I dobili smo prekrasne komentare i pohvale, što me isto raduje jer vjerujem da su osjetili svu ljubav prema glazbi koju smo unijeli.



Da se osvrnem ukratko na ovu godinu... Neke želje za 2013.:
Odlučiti se za fakultet i upisati ga- ostvareno;
Naći snagu i raditi za maturu - ostvareno; (kako se samo dalekim čini)
Proći maturu - ostvareno;
Ulagati snagu i pažnju u prijateljstva koja su mi važna - gotovo ostvareno... U zadnje vrijeme sam se nekako udaljila od Tene, ili ona od mene, ili obje jedna od druge. Ne želim to. Ona je osoba koja me možda poznaje najbolje na svijetu, uz obitelj.
Bolje upoznati sebe - pa, možda. Još mi treba vremena.
Biti što bolja osoba - trudila sam se, iako mogu još i više. Mislim da nikoga nisam povrijedila. Voljela bih činiti nešto uistinu korisno, ali moji planovi su trenutno daleko od mogućega.
Cijeniti ono što imam i one koje imam - da. Uvijek se opomenem kad se zateknem u nezahvalnosti.
Ne biti pasivna - moja vječna mana. Ne, nisam uspjela u tome. Možda jednom. Srećom da imam neke osobe koje su poduzetne za dvoje.
Da tata ozdravi - ozdravio je, Bogu hvala.
Da Mirelin brat dođe u Zagreb... Došao je.
I nakon godinu dana, njegova sestra i dalje želi da budemo skupa, on i dalje ima curu, ja i dalje osjećam da mi je blizak srcu.
Nekako trenutno nemam posebne inspiracije, oprostite mi na tome. Inače ne pišem post ako nisam posebno raspoložena, ali sada se bliži kraj godini pa sam htjela.
Onaj dečko iz zbora u koji sam se uključila je ponovno imao svoje slavne trenutke... zavođenja?... mene i nekih drugih cura. Tada sam bila polaskana i zaluđena njime. Već ga dugo nisam vidjela i shvaćam da on ima sve veću moć zaluditi djevojku što je duže u njezinoj blizini. Što sam ga više gledala, slušala, bio mi je zanimljiviji. Ima pomalo učinak nekog opojnog sredstva - možda zvuči čudno, ali to se pokazalo u više navrata. Zato sam sretna što smo neko vrijeme odvojeni, nemamo zbor, jer u ovom trenutku nemam želju vidjeti ga. Zapravo, nemam niti neku posebnu želju ići na taj zbor, barem trenutno. Mnogi "novi" su se već sprijateljili sa "starima" jer su bili na nekim putovanjima i gažama na kojima ja nisam bila. Trenutno osjećam puno veću pripadnost svome prvom zboru. Vrijeme će pokazati.

Uživam u praznicima, ali me je strah fakulteta - ništa nisam radila, a morala sam. Moram. Ne znam kad, jer dolazi Nova, a s njom odlaze najmanje dva dana. Odmah prvi tjedan imam kolokvij, a onda dva teška kolokvija jedan za drugim. Bojim se, a u isto vrijeme nemam snage, stalno osjećam umor, zasićenost, potrebu za tjedan dana isključivog odmora.
Praznici mi prolaze brzo, ali neispunjeno. Većinu proteklih dana sam provela u izradi čestitki i darova, spavanju, probama za mise i misama. Nisam se baš vidjela s osobama s kojima sam htjela jer nekako nikad nemamo dovoljno vremena. Imali smo goste, tj. gošću, moju kumu, i to samo jednom. Većina prijatelja nije u Zagrebu, a oni koji jesu, imaju obaveze i sve je nekako tiho. Badnjak i Božić su bili jako lijepi, ali voljela bih uživati i u ovim danima. Svaki dan si kažem da ću učiti, ali ne mogu. Počela sam tek nešto malo raditi grafove, ali to je tek izlika za pravo učenje.

Nadam se da vi lijepo provodite praznike, želim vam sretan Božić i novu godinu, pregršt lijepih događaja koji će biti inspiracija za pisanje i lijepe uspomene! :)


Kiša.
subota (09.11.2013.) // 9komentara

Vrijeme je danas tako tmurno. Nadala sam se suncu jer mi se fotoaparat vratio s popravka. Htjela sam malo fotografirati jesenje boje, malo se opustiti, isključiti, ne razmišljati o svemu onome što me ovih dana čini malo tužnom.
Nisam zadovoljna s kolokvijima koje sam pisala ovaj tjedan. Ne mogu učiti, misli mi lete, umorna sam i samo želim leći u topli krevet i biti u okruženju svojih, smijati se, gledati dobre filmove i piti topli kakao.
Već se dugo nisam čula i vidjela s Tenom i drugom prijateljicom koja mi isto puno znači i s kojom uvijek podijelim sve što me tišti. Fali mi razgovor s njima, a trenutno je neostvariv.
Nisam bila na prošloj probi zbora, kao ni na njihovom tulumu. Imala sam previše obaveza, od jutra pa sve do mraka i nikako nisam mogla doći. Nekako sad svo oduševljenje od prošlog posta polako kopni. Ne zato što sam promijenila mišljenje o zboru. Ne, to nikako. I dalje mislim da su jako zabavni i veseli mladi ljudi.
Ali nekako mi se čini da ja to ne mogu.
Uvijek ista sumnja, zbog koje mnogo toga propustim, odbijem, izbjegnem. Jer ne vjerujem da ja to mogu.
Uvijek me iznova iste osobe moraju uvjeravati u moje sposobnosti i vrline. Ali, što kad te osobe odustanu? Ili kad ih više ne bude, što ću onda? Ne mogu tako zauvijek. A opet, tako mi je teško promijeniti tu osobinu.

Ja nisam jako društvena osoba. Ili, bolje rečeno, jako volim biti u društvu, ali onome u kojem se dobro osjećam. A to je rijetko. Jako sam sramežljiva. Šutim, smješkam se i gledam uokolo, a kad me se nešto pita, promijenim način govora i ne bih se čudila kad bi ljudi stekli krivi dojam o meni. Tek malo ljudi zna kakva sam uistinu, tek me malo ljudi cijeni zbog mojih istinskih osobina, nehinjenih, spontanih. Drugima se otkrivam kao djevojka koja malo priča, nije nimalo zanimljiva za razgovor, a kamoli nekakva druženja... Sve dok polako ne uvjerim samu sebe da sam takva.
Ovih dana se pitam ima li uopće smisla da idem na taj zbor. Ljudi u njemu je stvarno puno. Na svakoj sam probi okružena drugim, nepoznatim ljudima, na svakoj probi sjedim među neznanima i šutim, kad treba pjevati, pjevam, a kad je kraj probe, otiđem. Jednostavno se bojim da je ovo za mene prevelik zalogaj. Tena se promijenila otkad je u tom zboru. Otvorila se i sad je, primijetila sam, omiljena u cijelom zboru. Sad je osoba kakvu teško prepoznajem. Nisam znala da je takva sve dok nisam došla na prvu zajedničku probu. Rekla je da ću se vjerojatno i ja otvoriti i opustiti jer je to takav zbor.
Ali ja sve više sumnjam... Ja nisam poput nje. Ona se na mnogim poljima promijenila nabolje - jer je to htjela. Ona uspije ono što želi. Ja nisam takva. Već dugo sa sobom vučem sve mane koje želim popraviti. Mislim da nijednu nisam uspjela ukloniti. To me toliko muči, ali jednostavno ne znam... Ne znam kako popraviti neke stvari. Osjećam da bih se uistinu živo, opušteno osjećala tek negdje sama, s fotoaparatom, olovkom i blokom za crtanje ili knjigom u ruci, negdje u prirodi. Ne ovdje.
Ono što mi pada najteže je to da jedino ja mogu popraviti samu sebe; to ne može nitko drugi. Niti jedna od onih spomenutih osoba koje me bodre, hrabre, koje su stupovi u mom životu. A sama sam zapravo tako slaba. Poput kakvog slabašnog laneta, koje ne zna stajati na svojim nogama bez potpore drugih.





Sreća :)
subota (26.10.2013.) // 5komentara

Da... Upravo tako. Sreća.
Mogu li joj dovoljno zahvaliti? Svojoj najboljoj prijateljici, u onome istinskom smislu. Teni, koja je uvijek uz mene. Koja me bodri, koja vjeruje u mene, uvijek... I onda kada ja to ne činim. Koja me je svojim tvrdoglavim navaljivanjem i nagovaranjem gotovo dovukla na audiciju studentskog zbora u kojem pjeva. Koja je umjesto mene napravila možda najbolju stvar u zadnjih godinu dana. Koja zna što moje srce vjeruje, za čime strepi. Kako da joj kažem hvala za to? Kako se jedna dvosložna riječ može odužiti bilo čemu takvom? Ne. Morala bi zaviriti u moju dušu da osjeti radost što je imam, što je uz mene. Što daje toliko sebe u naše prijateljstvo... Možda više nego što ja mogu dati njoj.
Neću reći hvala.
Samo ovo:
Bolja je prijateljica nego što sam ikada mogla zaželjeti.

Prije malo manje od dva tjedna bila sam na audiciji njezinoga zbora.
Ona me je dovukla, iako sam ovoga puta uistinu bila protiv dolaska. Ovoga puta nije bilo lažne skromnosti niti sramežljivosti.
Samo drugačiji planovi, i strah.
Zvala me je na mobitel ranije toga dana, govoreći mi da dođem navečer na audiciju, da će doći i ona, sve mi pokazati, paziti na mene da se ne zagubim. Zaista nisam htjela doći, ne toga dana. Drugi je termin audicije bio za tjedan dana. Tiho u sebi sam već bila donijela konačnu odluku. Ići ću. Ali ne toga dana, ne još. Nisam bila spremna stati pred komisiju i pjevati, ostavljati dobar dojam, nisam znala ni koju bih pjesmu pjevala. A i nisam znala jesam li dovoljno snažna da se bez mutnih osjećaja sretnem s osobom koja je u tom zboru sveprisutna, važna, uočljiva. I koja će sigurno biti na audiciji.
(Već sam jednom pisala o njemu, 18.8.2012. Kad bih bila manje blesava, stavila bih link... Ovako scrollajte dolje ako imate želju :) )
Međutim, vidjela sam da se Tena polako, ali sigurno počinje ljutiti što sam tako tvrdoglava. Zaista, zaista nisam htjela taj dan nigdje. Ali, nisam se htjela svađati pa sam joj na kraju rekla da ću možda doći.
I došla sam.
Tresla sam se cijelim putem; od straha, treme, uzbuđenja, neizvjesnosti, još straha, još treme.
Došla sam tamo, s njom, u dugački, bučni hodnik. Neka poznata lica, s interneta, iz viđenja... Puno nepoznatih lica, i jedno meni protiv volje drago.
Prišao mi je, vjerojatno, čim me je ugledao, dok sam ispunjavala upitnik o osnovnim podacima. Potpuno sam se izgubila čuvši njegov glas iza sebe. Nešto sam rekla na njegov podbadajući pozdrav, okrenula se prema njemu. Dobro da je bila gužva i da je Tena bila tamo jer sam u tom trenutku bila u stanju izreći bilo što blesavo. Pitao me je što je s mojim zborom (valjda misleći da sam prekinula s njima i izdala ih), na što je ona rekla da nisam prekinula s tim, da i dalje idem; onda je sa smješkom rekao Hajde lijepo, i nešto tamo. Ne znam. Nisam bila najbistrije glave u tom trenutku. Zatim je otišao natrag do društva.
Dok je stajao tamo blizu, pazila sam da ga ne pogledam, iako sam znala vidjeti da bi me u tom trenu slučajno pogledao. Tako da sam vjerojatno izbjegla susret pogleda.
Ako već nisam napomenula, audicija se održala na jednom fakultetu. Ispred dvorane je bilo puno onih koji su čekali audiciju, ali i većina stalnih članova zbora koji su došli pomagati u organizaciji i gledati uplašena lica.
Zatim smo išli u u jednu dvoranu jer sam bila među zadnjima na redu, a sve je išlo jako sporo.
Sjela sam s Tenom na rub treće ili četvrte klupe, s lijeve strane. Ona je sjedila do prolaza, a ja njoj s desne strane, dalje od prolaza. On je počeo s govorom (ima visoku funkciju u zboru pa je zadužen za razne govore, predstavljanja, organizacije...) Bio je dobar. I, kao i uvijek, zarazno šarmantan i duhovit.
Onda je, po trideseti put tijekom govora, počela jedna smiješna pjesmica/poskočica, njihov hit. Zapravo, to je bio kraj govora... I početak slavlja. On i još neki dečki počeli su se uokolo glupirati, pjevati i plesati.
Krenuo je prema prolazu pokraj kojeg je stajala Tena, i ja do nje. Mislila sam da će proći pokraj nas i učiniti krug po predavaonici, kao ostali dečki... Pogledao je mene i, s osmijehom na licu, u ritmu, došao do mene. Pružio mi ruke. Tena je ustala i napravila mi prolaz, ja sam ga smijući se primila za ruke i tako na sekundu sjedila razmišljajući što učiniti. Micao je ruke u ritmu, gledao me s tim osmijehom i očito čekao da ustanem. Shvatila sam da to nema smisla i ustala, pola sekunde smo tako "plesali", zatim je počeo pljeskati u ritmu i otišao dalje. Osjećala sam se toliko jadno i glupo i neugodno... Pravila sam se da je sve u redu, malo sam se smijala i malo pričala s Tenom, malo bila ozbiljna, ali nastojala sam ne pokazati neugodu.
Na kraju svega toga slučajno me je pogledao, ali ja sam gledala u stranu. Nisam mogla podnijeti više od ovoga.
A zapravo mi je toliko drago.
Od svih ljudi u zboru... Od svih prijatelja koje ima među postojećim članovima zbora, od svih novih ljudi u toj dvorani, on je tako prirodno došao do mene - jedino do mene - i pokazao svima da me zna.
Mislila sam da naši dobri odnosi postoje samo tamo daleko, na moru, kad nema boljega društva pa iskoristi ono čime raspolaže. Mislila sam da će, blago rečeno, biti hladan prema meni, da će me samo kratko pozdraviti kad me vidi. Ovo nisam očekivala, ni u snu.
A opet, možda se ne varam misleći na ovaj način. Možda će za tjedan-dva zaista tako i postupati.

Prije par dana imali smo prvu probu. Stari članovi zbora su imali sastanak, a mi novi smo trebali doći sat vremena kasnije. Dogovorila sam se s jednom Teninom prijateljicom, također novopečenom zborašicom da se nađemo i skupa idemo na prvi susret. Nas smo dvije čekale kod vrata te najveće dvorane.
U jednom je trenutku izašao on, mi smo stajale baš kraj vrata pa sam ga pozdravila, a on se samo nasmiješio, maknuo pogled s mene i nekako službeno rekao "Večer, večer." (je li već počelo njegovo hladno ponašanje?) Nakon nekoliko minuta netko je otvorio vrata i rekao da možemo ući. Nas dvije smo ušle među prvima, možda čak prve jer smo bile najbliže ulazu, i čim smo stupile nogom u tu OGROMNU dvoranu, cijeli je zbor, koji je uistinu brojan, počeo pljeskati, vikati, kao da smo zvijezde a ne novaci, tako glasno, uporno i prodorno da smo ona, ja i nekoliko drugih zastali tamo nasred dvorane i gledali zboraše i sebe međusobno u čudu. Osjećali smo se tako malo i izloženo (iskreno, ja sam se malo bila prepala). I smijali se od sreće.
To je bio toliko predivan osjećaj da ga ne mogu opisati. Ne mogu objasniti koliko smo sretne bile što su nas toliko lijepo primili. Pljeskali su nam cijelo vrijeme dok smo pokušavali naći svoje mjesto, jedni su nam pjevali, drugi su nas usmjeravali... Sjeli smo, održao nam je govor dirigent, zatim on. Dirigentov je govor bio dobar, ovi stari zboraši su mu stalno upadali u govor i bilo je presmiješno, umirali smo od smijeha tijekom prezentacije. A njegova je prezentacija bila stvarno odlična, i više nego odlična, a on je bio jako duhovit i šarmantan. Vjerujem da je stekao naklonost mnogih novih članica. Nakon toga smo zapjevali jednu pjesmu, bilo je jako lijepo. Onda je taj susret završio, pozdravila sam se s Tenom i otišla doma.
Idućeg su nam dana u grupu zbora napisali da se svatko predstavi, pa sam i ja to učinila. On je oduševljeno komentirao moj izbor fakulteta i stavio onaj znakić srca, na što mu je Tena odgovorila da makne ruke s mene, a on je rekao da sam ja njegova stara znanica, misleći pritom kako sa mnom ništa ne namjerava.
Ja stvarno nisam znala što napisati. Bila sam sretna što me ipak ne ignorira. I sada shvaćam pravu vrijednost njegovoga komentara da sam mu stara znanica. To možda znači da je moguće naše prijateljstvo. Ili se možda prerano nadam.

Tako sam blesava i zbunjena kada su prijateljstva s dečkima u pitanju - s onim dečkima u koje je lako zaljubiti se. Ali, voljela bih imati iskreni, postojani, prijateljski odnos s njim jer je stvarno vrijedna i dobra osoba, samo se bojim da će u jednome trenutku on odlučiti da ga više nimalo ne zanimam.

Toliko sam zahvalna dragoj prijateljici na svemu. Samo zahvaljujući njoj sam otvorila novo poglavlje.
Nadam se, istinski, iz dubine duše, da će to biti poglavlje puno sunca, snova, pjesme, ljubavi i sreće koja čovjeka prožima u potpunosti. Do posljednjeg atoma, do najdaljeg kutka duše.


20.09.2013., zadnji tjedan na moru snova
subota (05.10.2013.) // 8komentara

Ne znam... Što bih uopće mogla zapisati?
Hodala sam u sumrak. Teško mi je reći da sam bila svjesna svijeta. Blagoga dodira vjetra. Laveža pasa, sve tamnijeg sumraka. Hladnoće kamena kojim su kročile moje bose noge. Jedino... Jedino što sam osjetila bila je naježena koža i, možda, čvor u grudima.
Htjela sam biti daleko. Ne ovdje, barem ne među toliko neželjenoga svijeta.
... Radije na pučini, ili na beskrajnim ravnicama. Možda ispod neke krošnje u Pemberleyu. Udisala bih svježi rosni zrak, sjedila u podnožju stoljetnoga stabla. Sunce bi se pomaljalo, polako, jer ono zna da ima svo vrijeme svijeta. Da će sutra opet biti ovdje, i prekosutra, i godinama nakon nas. Zaklopila bih oči i slušala tišinu. U daljini bi možda zapjevala ptica, trava bi šuštala i plesala i veselila se pod naletima vjetra i toplinom sunca.
Čudno je to. Što sam starija, to nelogičnije razmišljam. Ne daju li jedan i jedan dva, a jedan i nula jedan? Kao mala, odmah bih se bespogovorno složila s time. Ali... Je li moguće da sam bila u zabludi?
Sada bih, tiho, ali uvjereno, rekla da je osoba nepotpuna sama.
Da sam ja tek polovica. Da je jedan zapravo pola... A tek dvoje daju jedno.
I da danas, više od svih proteklih dana, osjećam prazninu u sebi.
I želim... Želim... Želim pronaći drugi dio sebe.

Želim biti potpuna.


24./25.7.
subota (27.07.2013.) // 8komentara

Noć je.
Noć puna svjetla, mirisa i sjete.

Svjetla zrakoplova plove u nebeskom prostranstvu. Kako je sada ondje?Gore su ljudi, gore gdje je zrakoplov tek kapljica u moru zvijezda. Promatram s prozora, iz kuće na otoku, tek točkice u polju kuća.
Noć puna svjetla.

Kroz otvorene škure plaho dopire povjetarac. Onaj nesvakidašnji. Tajni. Onaj koji hladi kožu i grije dušu. Koji umjesto dobrodošlice šalje miris mora.
Noć puna mirisa.

Ponovno nakon godine dana dišem iskreno i rado taj neiskvareni zrak, bosa hodam po tim iskonskim hrdima. Svaki udah podsjeća me na monule dane, dane sreće i noći djetinje radosti. Svaki mahniti val na ushit i svaki korak na odrastanje. Taj netaknuti dio mene ovdje ostaje i budi se mojim ponovnim dolaskom.
Noć puna sjete.


Awake my Soul.
petak (07.06.2013.) // 2komentara

Danas sam hodala Tuškancem, bilo je malo hladno u toj šumi usred grada. Tišina, poneka ptica, pokoja kapljica kiše. Podigla sam pogled prema nebu prošaranom oblacima. Jedna se ptica borila s jakim vjetrom, a zatim otplovila iza krošanja. Bilo bi lijepo moći slobodno letjeti.
Ne mogu vjerovati da sam upravo sada slobodna poput ptice. Nakon toliko besanih noći i napetih dana.

Uvijek čovjek stremi više... Ah, čovjek. Toliko je ljudi na ovome svijetu!
Toliko ljudi. A uvijek jedna želja - dotaći zvijezde.
Svako dijete, svaki muškarac, svaka dama, svaki starac, svi oni žele. Igračka, haljina, automobil, posao, hrana, krov nad glavom, slatkiši, ljubav života. Želje se razlikuju, ali uvijek postoje. Mogu li uopće ne postojati? Postoji li itko tko osjeća da ima cijeli svijet na dlanu, da su sve želje otvorene i da su pronađeni odgovori na svaku pojedinu?
Uvijek govore kako je čovjek nezasitan. Samo traži, želi, zahtijeva od okoline. No, ima li život ljepote bez ijedne želje? Bez želje za finom čokoladom, knjigama, putovanjima? Nije li upravo bit čovjeka da želi? Ne da je pohlepan, ne, ali da nevino i dobronamjerno Želi?
Uživati u proljetnom danu.
Voljeti.
Razveseliti prijatelja.
Pokloniti svoj smijeh, vrijeme, pogled, popravivši tako nekome dan.
Nije li istina da ljudi bez ikakvih želja, potpuno ravnodušni, gube i želju za životom? Čemu onda nastojati zatomiti ih duboko u sebi? Svejedno bismo željeli, ali tiho.
Dosad sam želje nastojala utišati i smiriti, poput male djece, nadajući se da će zaspati. Prije početka mature uzela sam svoju bilježnicu u koju zapisujem misli i točno napisala što želim napraviti, kamo otići, što pogledati, pročitati, kamo jednom otputovati. Tek su se onda moje želje uistinu smirile.

A sada? Želje se mogu probuditi. Slobodne su, neke se od njih već i ostvaruju.
Nema ljepšeg osjećaja od sreće koje si svjestan, od spoznaje da si okružen najdražima.
Uživajte u predivnim danima punima radosti, ostvarivanja želja, sunca i mladosti.


Ti, samo ti.
nedjelja (07.04.2013.) // 5komentara

Četvrtak. Praznici. Prvi put zasjalo je proljetno sunce. Provuklo je svoje zlatne zrake kroz prozor moje spavaće sobe. Probudilo je čaroliju. Probudilo je sve usnule snove, sreću, nadu. Knjige su i taj dan trebale biti jedini predmet moga zanimanja. Ali, dobila sam poruku.
Prodorni zvuk proparao je čitateljsku tišinu moga doma i prekinuo me usred učenja biologije. Bila je to Mirela. Bila je u gradu i željela je da joj pravim društvo dok obavlja neke sitnice. Ta me je poruka toliko usrećila. Tko bi htio da mu ja pravim društvo? Tko je ikada bio tako spontan? Moji su dogovori uvijek bili unaprijed isplanirani, a moji prijatelji uvijek suviše zauzeti za ovakve šetnje... Kao i ja, uostalom. Ali ne i ona.
Pogledam sunce, prekrasnu ulicu... A onda skripte. S velikom tugom i žaljenjem pošaljem joj poruku da ne mogu jer moram učiti. Bogu hvala što me je moj tata, predivan čovjek, došavši doma i saznavši za poruku, takoreći potjerao da otiđem u šetnju s Mirelom. Otišle smo u slastičarnicu i pričale, smijala se mojoj nespretnosti kada sam kosu uspjela ,,osvježiti" sladoledom. Bio je to prekrasan dan.

Najljepši prvi april.
Jedan od onih dana - dana koje bih željela sačuvati netaknute u sjećanju i ponovno ih doživjeti kada sam tužna ili usamljena. Jedan od dana za koje mislim da se nisu dogodili meni, nego nekome drugome, da ih nisam ja doživjela.
Bio je to moj poklon za Uskrs - jedini i najljepši, iako naizgled dan poput svakog drugog. Načula sam da bi mogao doći ,,on". Ali, nisam bila uvjerena u to, nisam se htjela uzalud nadati...
Na probi zbora prije jutarnje mise sjedila sjedila sam uz prozor, koji gleda na maleno dvorište kroz koje se ulazi u dvoranu. Bila sam nekako slabe volje od pomiješane nade i nastojanja da prestanem očekivati njegov dolazak. Kroz prozor sam vidjela Mirelu i još jednu curu kako dolaze dvorištem. Bez njega. Eto, glupa nada... Glupa nadanja, glupe misli koje me uzdižu među oblake. Mirela i ta cura ušle su s kolačima jer je ova druga baš taj dan, na Uskrsni ponedjeljak imala rođendan. Shvativši da ga nema, maknula sam pogled s njih. Ali - kutkom oka vidjela sam treću siluetu. Brzo sam je pogledala i...
On. Još pospanog pogleda, sa smiješkom na licu, i proljećem u očima, zatvorio je vrata iza sebe, produžio do tenora, kao da to čini svaki dan... A meni je jutro najednom postalo najljepše. Nisam zadržala pogled na njemu. Bojala sam se susreta naših očiju. Ali, iznutra sam oživjela. Kao da sam tek u tom trenutku bila potpuna, bila budna.
Trudila sam se ne pogledati ga, smiriti srce i ne zarumenjeti se i mislim da sam uspjela. Kada je proba završila, zagrlila sam Mirelu jer je nisam vidjela od četvrtka, a onda ga pogledala i čestitali smo si Uskrs. Zatim ona čudnovata stanka u kojoj smo se pogledali i blago nasmiješili, ali nisam znala trebam li mu što reći ili se vratiti razgovoru s Mirelom. Na putu do crkve nisam pričala s njim, nisam znala što pametno reći. Pomolila sam se Bogu da me vodi u mom ponašanju i riječima jer sam dosad svaki put rekla nešto zbog čega sam poslije žalila. Misa je bila lijepa. S kora sam vidjela da su mi došli roditelji. Kad sam išla na pričest, vidjela sam i da su njegovi i Mirelini roditelji ondje.
Nakon mise izašla sam iz crkve i pozdravila svoje roditelje. U tom trenutku došla je njihova mama, čestitale smo si Uskrs, dala mi je dva čokoladna jaja i bila je presretna kada je shvatila da su sa mnom moji roditelji. Upoznali su se i uskoro se isto ponovilo s njihovim tatom koji je potpuna suprotnost njihovoj (i mojoj) mami - povučen, ozbiljan i tih, ali mudar i zapravo jako dobar čovjek. Zatim je došla Mirela i čestitala mojima Uskrs. Brat joj je bio nekoliko metara dalje pa se vratila njemu da ne bude sam. Zatim je moja mama izvadila kutijicu s čokoladnim jajima i počela ih dijeliti uokolo; otišla je hitro i veselo do Mirele i njega (iako vjerojatno ni sad ne zna da joj je to brat), zatim je jednako veselo odskakutala do Petra, dirigenta (iz prošlog posta), na što sam se ja počela smijati od neugode i cijele te smiješne situacije nabijene veseljem i srećom. A onda sam vidjela da Mirela i njezin brat pucaju od smijeha; on se navirivao preko ljudi da bi vidio moju reakciju i pritom tako slatko smijao. Zato sam bila presretna. Uspjela sam ga nasmijati, ja. On se ne smije bilo kojoj šali, bilo kojoj osobi - ne mislim na ruganje, nego na iskreni, dobronamjerni smijeh. Uspjela sam ga nasmijati!
Tih je nekoliko minuta bilo čarobno; svi su se smješkali ili smijali, moja i njihova mama dijelile su bombone i pričale, sunce je sjalo.
Kada su moji roditelji otišli, došla sam do njega i Mirele. Nasmiješio se i rekao: ,,Težak je život!" Mirela je otišla do nekog prijatelja, a nas dvoje ostali smo sami. Upitala sam ga želi li još čokoladnih jaja i iz džepa izvadila tri. Zahvalio je, uzeo jedno i pojeo. Pitala sam ga želi li još jedno, a rekao je da ne može toliko, sa dječje iskrenim osmijehom. Odvratila sam mu, prvi put potpuno prirodno, da u svakom slučaju neće ostati gladan, na što se ne sjećam je li išta rekao jer sam jedino doživjela da me je blago potapšao po ramenu. Zatim je pitao kako sam. Tada su došli neki prijatelji njihovih roditelja i ja sam se osjetila malo suvišnom. Imala sam osjećaj da se ne može uključiti u razgovor s njima jer bih tada ja ostala sama... Pa sam samo rekla: ,,Idem ja onda" i otišla u dvoranu. Odmah sam se osjetila izrazito glupom, nije mi ništa odvratio, valjda mu nije bilo jasno kako sam samo otprhnula. Mogla sam mu lijepo reći: ,,Idem ja u dvoranu, vidimo se ondje" i barem pogledati ga u oči, zar ne? A ne onako usput, u nekom okretu, gledajući u daljinu. Ja se zaista ne mogu normalno rastati s njim. I, da se još više grizem zbog ovog rastanka, nije došao u dvoranu na čašćenje.
Usprkos tome, zahvalna sam na tom danu!

p.s. uskoro mi je rođendan i želim napraviti neke kolače. Napravit ću jedan prefini čokoladni, ali htjela bih još neki, možda da nije od čokolade... Ima li itko od vas neki fini recept ili, ako nemate recept, neki savjet? Hvala vam puno! :)


A veče je već tu.
utorak (26.03.2013.) // 5komentara

Nisam bila niti svjesna koliko je prošlo od moga zadnjeg posta. Gotovo dva mjeseca, a da ih nisam niti osjetila.
Maskenbal prije mjesec dana bio je baš lijep. Bila sam grčka božica, tata mi je sašio najljepšu grčku haljinu na svijetu i napravio najbolji luk, strijele i tobolac ikada. To, nakit i frizura, maska nije mogla biti bolja. Kad sam ušla u glazbenu, ugledala sam dečke, gitariste zadnje godine kako odjeveni u bogove pričaju u krugu. Bilo mi je malo neugodno u tom svom izdanju stajati tamo, dok se jedan po jedan okreću prema meni i gledaju. Hvala Bogu, došla mi je prijateljica koja je sada maturantica pa mi je bilo lakše. Zatim sam vidjela da su došli i jedan moj prijatelj sa zbora, Ivan, i njegova prijateljica. Stajali smo nas troje tako pred vratima, a oni dečki su se ponovno okrenuli i počeli me pozdravljati, zbog čega mi je opet bilo neugodno, pogotovo pred Ivanom. Pozdravila sam profesora, koji mi je ujedno i dirigent u zboru, a onda se skupilo društvance: Ivan, Mirela i još nekoliko ljudi i otišli smo u jednu sobu na katu. Naravno, oni su odmah počeli piti, a ja jednostavno ne volim piti alkohol, barem ne u većim količinama. Ne volim te trenutke jer svi žele da pijem, a ja odbijam, i onda ispadnem smiješna jer ne pijem i jer sam jedina trijezna... Ne znam događa li se to vama kada.
Uglavnom, bilo je lijepo, iako sam zapravo htjela biti više među drugim ljudima, a svi smo na kraju bili podijeljeni po sobama i grupama. S tog maskenbala imam nekoliko lijepih slika. Jednu sam stavila kao profilnu sliku. E, sada dolazim do druge teme koja mi je stalno na duši i koju ne shvaćam, a htjela bih.

Dakle, ovaj gore profesor i dirigent (Petar) dobar je Mirelin prijatelj. Predavao mi je tijekom srednje glazbene škole. Poznaje i moga brata. Oduvijek sam znala da ima nekakvu potrebu zaštititi me. Na nastavi je bio ponosan na mene jer sam bila odlična u svim predmetima i po njegovom mišljenju veoma talentirana, tako da me je doslovno prisilio da otiđem na natjecanje. Tada sam bila ljuta na njega, a kasnije zahvalna. Ponašao se kao profesor, brat i prijatelj u isto vrijeme. Znao je prepoznati kad sam loše volje. Uspio je upoznati pravu mene iako sam mu to svim silama otežavala i iako to rijetkima uspije. Znao je da se mrzim hvaliti, pokazivati talente i natjecati, zato me je gurao naprijed kako bi moji talenti došli do izražaja. Nakon zadnjeg koncerta prošle godine pozvao me je u svoj zbor i, kao što znate, pristala sam. Jako sam mu zahvalna na svemu.
Kako sam se sprijateljila s Mirelom, njegovom prijateljicom, saznala sam neke stvari o kojima nisam imala pojma. Rekla mi je da sam njegova miljenica i da sam mu toliko draga da za mene zna i njegova mama, njegova cura, njezin brat pa, uostalom, i Mirela je saznala je za mene prije nego što sam je upoznala. Rekla mi je da joj je, nakon jednog našeg koncerta netom nakon mog ulaska u zbor, poslao sms u kojem je rekao da mu je drago da je pričala sa mnom. Točno sam znala da će promatrati svaki moj pomak, kako sam, imam li društvo jer sam povučena, a nova sam među tim zborašima. To mi je sve bilo malo neugodno za saznati, ali nastojala sam ignorirati. Međutim, nije stalo na tome. Napisao mi je jedan komentar na gore navedenu profilnu sliku zbog kojeg mi je, iskreno, malo neugodno. Tim je komentarom htio pokazati koliko sam mu zapravo bila lijepa na maskenbalu, ali uvijek pomislim: "Pa on mi je profesor! Ne bi trebao ostavljati takve komentare!" a onda se sjetim da mi više nije profesor.
Jednom su Mirela i Ivan komentirali da im je Petar rekao koji je njegov tip cure. "Netko poput Anje ili...", zatim su stali, kratko me pogledali i počeli se smješkati. Što to znači?! Mene je u tom trenutku postalo strah svega u vezi s njim. Jednom smo imali jedan sastanak, bilo je prazno mjesto pokraj Petra i jedno nešto dalje od njega. Htjela sam sjesti na to udaljenije, ali u trenutku kad sam prolazila pokraj njega, primio me za ramena i postavio pokraj sebe. Mirela je kasnila na sastanak, ali kada nas je vidjela jedno pored drugoga, počela mi je namigivati i slati puse. Pitala sam je što joj to znači, a samo je rekla: "Pa kakvo je to pitanje?" i to je bio kraj. Rekla mi je da joj je jednom u inbox poslao pjesmu u čijem je naslovu moje ime.
A kad smo prije dva tjedna bili u njezinom stanu na druženju, imala sam jednu haljinu; valjda su me prvi put u životu vidjeli u nečemu osim traperica. Dok sam čekala da se ispeče hrana, Petar je stao pokraj mene i kutkom oka vidjela sam da me gleda. Pogledala sam ga nadajući se da će odvratiti pogled, ali nije. Bilo mi je toliko neugodno da sam otišla natočiti sok, samo da se maknem. Malo kasnije sjedila sam na rubu kreveta. Svi su odlazili pa sam i ja ustala po čizme, ali Petar me je blago gurnuo kao, što ja znam, da ponovno sjednem na krevet. Ja sam se nekako zadržala pa me je ponovno pogurnuo i ovaj sam put sjela na krevet. Kad je Mirela to vidjela, rekla je da mu sad trebam početi govoriti "ti" (još uvijek mu govorim "vi"), a ja sam odvratila da mu se sad više neću obraćati. Jednom je iz čista mira na upjevavanju stao pokraj mene kao da je i on član zbora, a ne dirigent. Samo me pogledao i nasmiješio se, a Mirela i Ivan su odmah počeli bacati znakovite poglede... Ja više ne znam što se događa. Tko me tu pravi ludom? Najgore od svega je to što mi se ništa od ovoga ne priviđa, sve je upravo ovako kako sam napisala. Da nije toliko stariji od mene i da nema curu, svašta bih pomislila. Ali ovako... Bojim se početi mu govoriti "ti" jer time pada jedan zid formalnosti između nas.

Mirela je još zagrijana za spajanje mene i svoga brata. Rekla je da ćemo biti skupa kad on prekine s curom, na što sam ja rekla da, tko zna, možda će se vjenčati. Ona je samo rekla da neće. Bit ću vam potpuno iskrena. Ne bih htjela da mi bude dečko. Prijateljstvo mi se čini toliko stabilnijim nego veza. Ne mogu misliti da ću se vjenčati svojim prvim dečkom, to bi bilo posve djetinjasto. Zato se bojim veze jer znam da bih ušla u vezu isključivo s dečkom koji mi znači jako puno, kojeg uistinu volim. A ako mislim da ću jednom prekinuti sve to... Bolno mi je to i pomisliti. Zato, ako išta želim, to je prijateljstvo.

Jako se bojim mature. Radim matematiku i pola zadataka ne znam ili dođem do krivog rješenja. Imala sam uvijek ili 4 ili 5, a sada to izgleda nemoguće... Bojim se pitati bilo koga za pomoć ili objašnjenje zadataka jer ili su to ljudi koji znaju, a nije im stalo do drugih, ili ne znaju pa mi ne mogu pomoći.
Ali nastojim biti zahvalna na svemu, svemu što imam, svima koje imam. Zahvalnost mi daje snagu.

Svaki čovjek stoji sam na srcu zemlje
Proboden zrakom sunca.

Dodatak 31.3. - sretan Vam i blagoslovljen Uskrs! :)


Biti čovjekom znači postajati čovjekom.
nedjelja (03.02.2013.) // 9komentara

Mislim da je ovo najbolji trenutak za nove misli. Ujutro sam bila na misi. Mama i tata došli su na misu nakon dugo vremena. Tata je ozdravio, u petak je došao doma i danas je prvi put napravio ozbiljniju šetnju. Nakon mise otišla sam s Mirelom, svojim nekadašnjim profesorom (zvuči čudno, ali nije jer ima 27 godina i jako je drag) i još nekima na uobičajenu kavu. S vremenom su otišli skoro svi, a nas troje smo ostali do pola dva. Nekako sam baš bila sretna. Sretna jer sam okružena njima, ljudima koje volim; sretna jer sam, čini mi se, draga Mireli koja ima vrlo visok prag tolerancije na ljude i dosta je kritična; sretna jer mi profesor više nije profesor nego polako postajemo prijatelji; sretna jer sam mlađa od njih i jedina srednjoškolka, a ipak su me prihvatili. Pojela sam buhtlu s čokoladom, popila čaj i mislim da je ovo dobro vrijeme za pisanje. Škola može čekati.

Još uvijek prečesto razmišljam o Mirelinom bratu. Prečesto. Katkad mi u glavu dođe melodija koja me podsjeća na njega, katkad na facebooku vidim fotografiju njega i njegove cure, katkad nije potrebno ništa od toga. Šutim kao zalivena i nastojim ne započeti temu o njemu. Ipak, niti Mirela ne pomaže. Danas ga je spomenula, rekavši da će se on prijaviti na Sve u sedam i osvojiti milijun kuna. Vjerujem da bi to zaista uspio, uvjerila sam se da je apsolutno najpametnija osoba koju znam. Kad sam je upitala s koliko se godina smijemo prijaviti, rekla je osamnaest i usput pitala znam li koliko on ima godina. (Naravno da znam.) Kakve to veze ima i sa čim? Zašto ga svaki put mora spomenuti, barem usput? Pitala bih je kako je on, zaista dođem u napast, ali ne želim. Ne želim joj davati povoda da mi priča o njemu, niti da vidi da me on ipak zanima.
Kako sam zapisala 25. siječnja:
Kada sam zaljubljena, ne moram razumski dotaknuti sjećanje na njega. Nije potrebno odlučiti razmišljati o njemu. Nije potrebno čak niti primijetiti da razmišljam o njemu. Proust je znao da razumsko sjećanje nije ni približno snažno kao sjećanje koje nam vrate osjetila.
Umjesto da žalim, nastojim biti sretna. On je našao svoju sreću. A ja imam prijatelje koji su moja sreća. Naravno da čovjek uvijek želi još. Malo nam treba da budemo sretni, a često nam upravo to malo fali. Divim se ljudima koji su istinski sretni s onime što imaju. Ja nastojim biti jedna od njih.

Za tjedan dana je maskenbal u mojoj glazbenoj školi. Prošle godine bila sam među maturantima, sada sam samo gošća i mogu uživati s prijateljima koji su završili školu, ali i koji su sada maturanti. Jedva čekam, samo moram smisliti što ću biti. Tema je grčka mitologija. Nadam se da se neće dogoditi ništa što bi spriječilo moj dolazak tamo.

Ovaj je post možda i prvi ovako svakodnevni, bez neke teme i težine. Razlog tomu su misli, lete uokolo.

Još nešto, nešto o čemu dosta razmišljam u zadnje vrijeme. Svaki put kada shvatim da sam lijena, pomislim na Mirelinog brata i sjetim se kako je on prije (a možda još uvijek to čini) ostajao budan do kasno u noć kako bi čitao grčku mitologiju, knjige, pisao pjesme i tekstove, učio... Onda se posramim pred samom sobom. Je li doista televizija, topao krevet i čokolada ono što me može učiniti sretnom? Kad kažem da nemam vremena za nešto, to je samo izlika. Našla bih puno vremena da mi se da. Divim mu se na njegovoj ljubavi za znanjem i saznanjem. Pročitao je neke knjige za koje ja nikad nisam čula. Iako on ni ne naslućuje koliko razmišljam o njemu, puno me toga naučio. Još uvijek me uči - da treba učiti cijeli život; da treba postajati čovjekom. Zahvaljujući njemu želim se trgnuti iz polusna i učiti - ne za ocjenu, nego za život. Sad vas molim jednu stvar. Ako imate kakvu dobru knjigu za preporučiti, da je kvalitetna, umjetnički vrijedna ili jednostavno vama draga, voljela bih da mi napišete naslov i pisca. Ako imate više takvih, još bolje! Dugo nisam čitala za svoju dušu, tek lektire, a njih pročitam samo jer moram. Puno vam hvala.


Novi izazov.
srijeda (02.01.2013.) // 10komentara

Evo, ovo će biti kratak osvrt na 2012. :)
Ovo mi je bila lijepa godina. Puno se toga lijepoga dogodilo i želim da to bude zapamćeno, pa krećem.
6. lipnja - završila sam srednju glazbenu školu, pamtit ću taj koncert i ostala zbivanja u glazbenoj zbog kojih sam se osjećala sretno i povezano s prijateljima iz te škole.
Kraj školske godine - zadovoljna uspjehom i konačno prepuštena slobodnim danima, ljetu...
Srpanj i kolovoz. Ljeto, druženje, malo prošireno društvo, momak koji mi je malo pomutio razum, ali čovjek uči dok je živ!
Rujan mi je vrlo važan jer sam tada, prilično nesigurna i prestrašena, ali ipak dovoljno hrabra da se odvažim, krenula na zbor. Tamo sam upoznala nove ljude, a neke poznanike bolje upoznala i sada ne mogu zamisliti kakav bi mi to život bio da ih nema.
Listopad. Zbližavanje sa zborašima, uočavanje jednog dečka na fotografiji cure koju bih rado sad nazvala prijateljicom.
Studeni. Točnije, 4. 11. :) ta me cura upoznaje s njime, svojim bratom!
Prosinac... 1. i 2.12. Boravak kod njih, sve znate iz prošlog posta ;)
Još zbližavanja sa prijateljima iz zbora. Još dva nastupa, predbožićno vrijeme, lijepe pjesme, zagrljaji, smijeh, razmjena darova. Sam kraj prosinca obilježila je tatina bolest. Nadam se da će mu 2013. godina donijeti hrabrost, vjeru i Boga molimo za oporavak.
I 31.1., doček nove godine u krugu dragih ljudi, kod najbolje prijateljice koju sam obasula pričama o njemu, a ona je to slušala onako kako samo ona zna, napetija nego da gleda sapunicu.
Odluke za novu godinu... Zapravo nisam puno razmišljala o tome. Ali evo.
Odlučiti konačno koji fakultet želim upisati.
Naći snagu da budem marljiva i počnem raditi za maturu.
Proći maturu.
Upisati fakultet koji želim.
Ulagati snagu i pažnju u prijateljstva koja su mi važna.
Bolje upoznati sebe.
Biti što bolja osoba.
Cijeniti ono što imam i one koje imam i ne zaboravljati da je to velik dar.
Po prvi puta u životu ne čekati da mi drugi pripreme šanse, ne biti pasivna. Neke prilike možda se neće ponoviti.
I dvije želje.
Da tata ozdravi.
Da on dođe u Zagreb.
Spava mi se, a moram se prisiliti na učenje ujutro. Slatke snove vam želim!

"Sitnice! A kako raduju srce. Ko srebrna zrnca u pijesku."

6./7.1. I još jedna Sitnica. Dečko koji mi se sviđa ima curu od prekjučer. Sada već tri dana jer je prošla ponoć. Dobra je cura. Želim da budu sretni. Laku noć!


I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
subota (08.12.2012.) // 7komentara

Nakon dugo, dugo vremena - evo mene vama, otvaram vam dušu i s nestrpljenjem se nadam vašim vrijednim riječima.
Htjela sam čekati pravi trenutak, pravu inspiraciju za novi post, nisam znala da će trebati ovako dugo. Ali evo! Došla je ta večer i jako sam sretna. Želim i imam potrebu podijeliti ovo s nekime. Mislim da je ovo najbolji način.

Ne znam točno otkud da krenem. Pisat ću ponovno o onome što je toliko važno u mome životu i u tekstovima; koliko god bilo često, svakodnevno u tuđim životima, tuđim pjesmama, meni je uvijek jednako jedinstveno. I čarobno.
Govorit ću vam o ljubavi. O onome tako neočekivanome osjećaju koji me zaskoči, zaslijepi, omami, koji me nosi na svojim rukama, pušta me da hodam po vjetru, oblacima, lagana kao pero. A kada me spusti na zemlju, izgubi se sjećanje na osjećaj koji me prožimao dok sam letjela. Želim opet poletjeti, želim opet osjetiti svježi zrak, želim opet biti na rukama ljubavi, želim, želim, želim.

Upoznala sam ga. Jesam, presretna sam, sretna što je Bog uslišao moje molitve, sretna što mi se dogodilo nešto zbog čega sam se osjećala kao da letim. To je jedan dečko, brat djevojke sa zbora koja mi je prirasla srcu iako je tri godine starija (zvat ću je Mirela). Kad sam ga vidjela na fotografiji, pomolila sam se da ga upoznam. Bilo kad, samo da ga upoznam. Za malo manje od mjesec dana on je došao na misu, ona me je odvukla do njega govoreći mi: "Ja sam odlučila upoznati te sa svojim bratom, tebe i još jednu curu, pa ćemo vidjeti..." Prvi mi se puta u životu sva snaga rasplinula. Dok smo se rukovali, ruka mi je potpuno olabavila, tako da je jadan držao moju potpuno beživotnu ruku, vjerojatno pitajući se što mi se događa, rukujem li se i inače tako, trebam li možda poraditi na mišićima šake. Samo sam se glupavo nasmiješila, zatim smo pogledali u nju, pitajući se što sad. I ništa, otišle smo pjevati u zbor, a on je sjeo u klupu.
Ne živi u Zagrebu, živi u jednom gradu par sati udaljenom, ali svejedno sam se puna nade pomolila da ga ponovno vidim, da se malo bolje upoznamo. Njegova je sestra došla na studij u Zagreb.

Toliko testova, ispitivanja, straha da nas ne otvore u imeniku. Tjedan dana prije puta u njezin i njegov grad na jedan nastup bila sam posve nespremna na bilo kakve koncerte sa zborom. Ozbiljno sam razmišljala o tome da ne idem nigdje, da ostanem učiti za novi radni tjedan. Međutim, nešto me je nagnalo da se odlučim za odlazak na koncert. Nisam znala gdje odsjedamo, samo sam znala da tamo idemo u subotu, a vraćamo se u nedjelju popodne.
Na zadnjoj probi prije koncerta saznala sam da smo svi raspoređeni po kućama i da sam ja, zajedno sa još petero ljudi i s Mirelom u njezinoj obiteljskoj kući.
U isto vrijeme sam se bojala, veselila i željela ne očekivati ništa - niti da ga vidim. Ako ne očekujem, neću se razočarati - ali potajno sam se, ipak, nadala i svim srcem željela ponovno ga ugledati.
Prvo smo otišli na koncert u crkvu. Lijepo smo pjevali, ali ja nisam potpuno uživala. U publici sam vidjela njihove roditelje. Njega nije bilo. Možda je sjeo negdje na kraju crkve pa se ni ne može vidjeti. Zatim bih ponovno gledala uokolo, ali njega zaista nije bilo. Prošla je večera, nas se sedmero ukrcalo u dva automobila. Došli smo u njihovu kuću. Njega nije bilo. Svaki sam predmet u njihovoj kući zavoljela, svaku sam stepenicu gledala, svaki ukras, svaku posudu, klavir, gitaru, fotelje, stol. On ovdje jede. Ovdje sjedi. Ovdje možda svira. Ali njega nema. Pomogla sam u namještanju šest madraca i oblaka na napuhavanje. Nešto sam načula da je na rođendanu i da će prespavati kod prijateljice. U tom mi je trenutku jako dobro došla utješna čokoladna torta koju je napravila njihova majka. Pričali su, a ja sam malo slušala, malo lutala mislima. Kakvu sreću imam da dođem u njihov dom, a on nije prisutan, možda ni ne zna da smo kod njih! To je tako glupo. Tako glupo.
Otvaraju se vrata u predsoblju. Ne može... Ne može to biti on. Ali ne može to biti ni nitko drugi osim njega. Ulazi. Plavokos, visok, na licu mu je sama dobrota. Sve pozdravlja, mene posebno ne pogledava, a ni ja njega, bojala sam se susreta naših očiju, bojala sam se da se na mom licu ne bi vidjela sreća. Svi nešto pričaju, Mirela mu daje dvije knjige s Interlibera na poklon, smiju se, pričaju, pričaju, smiju se. Ja se smijem s njima, iskorištavam te trenutke da neopaženo izbacim svoju sreću i nervozu. Netko komentira kako ja sličim dvojici prijatelja koji su također bili s nama. Meni je neugodno, svi nas promatraju, gledaju oblike naših očiju, lica, nosova (na moju žalost), boju kose. Prošao je taj neugodan trenutak. Pojeli smo tortu, polako odlazimo na kat, gdje su spavaće sobe njih dvoje, jedna do druge. Zaustavljam se u podnožju stepenica. Velika, debela knjiga "Grey's anatomy". Oduševljeno je primim, iako mi je trebalo dosta snage, otvorim i stanem listati. Njihov je tata doktor, zato ima tu knjižurinu. Dolazi njihov otac i počne se smijati, misleći da sam knjigu uzela očekujući nešto o istoimenoj seriji. Ostali idu uz i niza stepenice, ja tamo stojim, u uskoj crnoj majici, crnoj suknji do malo iznad koljena, s crvenim nakitom i crvenim pletenim papučama. On također kreće prema katu i ugleda me, možda se malo iznenadio vidjevši me s tom knjigom, ne znam. Meni je bilo malo neugodno, ali mislim da mu je to sve bilo simpatično, iako se bojim nadati.
Zatim sam otišla na kat. Legla sam na njezin krevet, na kojem sam tu večer trebala spavati, i gledala u nizak strop pokušavajući pročitati riječi koje je napisala. U sobi je bila i Mirela. U susjednoj sobi bio je on s još jednim dečkom i jednom dragom curom prekrasnog glasa, Anjom, koja njega obožava i stalno se zeza da će se udati za njega, iako ima oko 25 godina. Ja sam tako ležala na krevetu, a Anja i on došli su na ulaz naše sobe. Anja je komentirala kako ga jako voli, kako je drag, pa ga je onako prijateljski zagrlila, a onda je Mirela rekla da je njemu, usprkos Anji, namijenila mene ili jednu drugu curu. "Tu curu još nisi upoznao, a ova je, eto, ovdje." i pokaže na mene. Ja sam govorila "Joj dajte" i takve stvari, glupo se smješkajući i pogledavajući ga kratko. Mirela je, naravno, komentirala kako mi je neugodno, kao da drugi nisu shvatili. Nakon što se kupaonica oslobodila, otišla sam se presvući iz svečanoga u pidžamu. Na izlasku su me vidjele Mirela i Anja, a Mirela je rekla kako sam slatka. Istina, izgledala sam nekako mlađe u toj rozo-plavoj pidžami na prugice nego u crnini. Svi su nekako završili u njegovoj sobi, jedino smo ostali jedan prijatelj (onaj kojem navodno sličim) i ja, pa je i on otišao, nakon što sam mu rekla da ću i ja doći kad se obujem. Te dvije sekunde sama... Možda sam bila jako zahvalna na tom danu, svemu što sam doživjela, na danu koji dolazi, na tom trenutku... A možda nisam toga bila svjesna u pravoj mjeri. Čula sam kako je netko pitao gdje sam ja i rekao da me netko pozove da im se pridružim, a onaj je prijatelj rekao da dolazim. Došla sam pred sobu, otvorila vrata i vidjela kako svi sjede na krevetima osim njega. Onda je netko opet komentirao kako sam slatka, Mirela je opet komentirala nešto u vezi s nas dvoje, ja sam se opet glupavo nasmiješila, a on je rekao nešto u smislu da prekine s takvim komentarima, ali nije zvučao iznervirano, ljuto. U njegovom sam glasu osjetila nešto nalik na nastojanje da me zaštiti od neugode, ne znam, možda se varam, ali osjećala sam se smireno kad je to rekao. Inače, većinu sam njegovih riječi zaboravila - ono što mi je najvažnije, nekako se izgubilo iz moga pamćenja. Dakle, ono što je uslijedilo, malo me iznenadilo i ujedno zadivilo. Objašnjavao je jednu svoju pjesmu - svoju pjesmu, koju nisam čula, ali sam čula njezino objašnjenje. Piše pjesme. I to kakve! Dosta su teške za razumjeti, pune su simbola, metafora, ali veoma lijepe.
Pričao je tako uvjerljivo, osjećalo se da to voli. On je uistinu drugačiji. Gledala sam ga i slušala, slušala njegove riječi, čitala njegove misli, ušivene u stihove, skrojene po mjeri mojih misli, misli prijatelja oko nas, mojih najdubljih nadanja i molitvi. Jedan od prijatelja dobro je shvaćao njegove pjesme pa ga je zamolio da pročita i interpretira još jednu. Ovaj nije htio (ili nije znao, pa je izbjegavao), pa mi je dao papir. Ja sam rekla da ne znam čitati pjesme naglas, na što su se ostali nasmijali, a on je rekao da ni sam ne zna čitati svoje pjesme. Onda ju je pročitao i ponovno dao ovom prijatelju da je interpretira. Nije razumio dvije riječi, pa sam ja krenula objašnjavati u isto vrijeme kad i pjesnik. Onda su komentirali da sam ja mogla interpretirati. Zatim su njih dvoje, predivni brat i predivna sestra, pričali neke smiješne obiteljske priče i onda smo se razišli. Bio je presladak u svojoj vesti s kapuljačom koja mu je glumila gornji dio pidžame.

Jutro. Čula sam nekog pijetla. To je Anjina budilica. Neko sam vrijeme ležala osluškujući kako se Anja prva diže, tiho odlazi do kupaonice, a ostali spavaju. Je li budan? Vjerojatno slatko spava. Zahvalna sam Ti, Bože. Na svemu ovome o čemu sada pišem, što me čini nekako smirenom onda kada sam pod stresom, kada ne mogu spavati, kada sam tužna ili samo gladna. Samo jedna misao na tu subotnju večer ili to nedjeljno jutro... To je dovoljno da osjetim spokoj. Kad sam čula da je kupaonica prazna, a ja sam jedina budna koja se treba presvući, otišla sam i presvukla se, pričekala da se ostali spreme i zatim smo svi sišli u prizemlje na doručak. Bilo je uistinu svega za jesti, roditelji su im jako dragi i simpatični ljudi. Mirela je kuhala kave i čajeve, mi smo jeli. Kad sam pojela, on je krenuo dijeliti salvete jer su neki išli jesti ostatak torte. Rekla sam mu da mi ne treba jer sam gotova. On me pitao želim li je svejedno uzeti, tako je bio... Tako nekako sladak, poput meda, s onim svojim dječačkim očima, s iskrenim smješkom, onako visok, s kuštravom kosom. Nasmijala sam se i rekla da ne treba. Zatim je i Mirela sjela za stol pa su pričali o smiješnim događajima kad je on bio malen. Dobila sam čašu u slučaju da želim nešto piti. Anja je zamijetila moje trenutno najdraže naušnice koje sam sama izradila. Na kraju doručka odnijela sam svoj tanjur i čistu čašu u kuhinju. Kad je vidio da to sve nosim, rekao je da ne moram ja, da će to on učiniti. Rekla sam da je u redu, da ću ja, ali čaša je bila čista i nisam znala gdje je ostaviti. Prišao mi je, rekao da će on, uzeo mi je čašu i spremio je u ormar. Zahvalila sam mu i odjurila jer mi je bilo malo neugodno. Otišli smo na misu, njihovi su roditelji sjeli u klupu, a njih dvoje i svi mi ostali išli smo gore, kod orgulja, jer smo kao zbor pjevali na njihovoj misi. Iako sam ga uglavnom mogla vidjeti samo u kutku oka jer je bio s basevima, a ja sa sopranima, osjećala sam njegovu prisutnost poput zrake sunca u hladnom danu. Međutim, vidjela sam kako ga jedna cura iz zbora, ovdje Irina, svako malo pogledava. Ona je sa mnom išla u glazbenu. Nije mi baš draga jer se uz nju osjećam manje vrijednom. Sva je nekako samopouzdana, sigurna, simpatična, komunikativna, vesela, ali onako po mome mišljenju neiskreno, kao da uistinu misli da je bolja, posebnija i zanimljivija od recimo mene, a ako joj nisi prijatelj, neće biti takva prema tebi. Znala sam, znala sam da će ona tu biti Pomet. Kad je misa završila, zbor je sišao, išli smo do oltara izvesti tri skladbe, kao neki mini-koncert. On je naravno ostao gore, prvo je okretao note orguljašu, a druge dvije skladbe samo je slušao stojeći tamo visoko. Ono što prošle večeri nisam osjetila znajući da ga nema - užitak u prekrasnoj glazbi, užitak u pjevanju, radost - sada sam osjećala dvostruko, trostruko. Osjećala sam svaku notu, svaki ton, pogledala bih gore i osmjehnula se iznutra kad bih ugledala njega, kako stoji, sluša, možda i zatvorenih očiju, ne znam. Kad je završilo, kad sam se popela gore uzeti torbicu, pogledao me je, nasmiješio se, blago kimnuo glavom. Jako mu se svidjelo, vidjela sam to u tom odmjerenom, ali iskrenom pokretu. Otišli smo na domjenak. Uzela sam za jesti i sjela pokraj prijatelja, a on je sjeo pokraj mene, ne znam je li to bilo namjerno ili bi sjeo pokraj nekog drugog da je bilo mjesta. Ja sam, naravno, šutjela i pretvarala se da slušam Mirelu koja je stajala ispred nas i pričala. Htjela sam početi pričati s njime, ali riječi nisu izlazile. Ona me je, hvala joj na tome, upitala jesam li u trećem srednje. Rekla sam da sam maturantica, a onda je pokazala na mene i njega kao "Pričajte, pa ista ste generacija!" Iskoristila sam tu priliku i pitala ga gdje misli dalje. Tako smo, nekim čudom, počeli nekako pričati, doduše s moje strane prilično sramežljivo, ali ipak. Svira četiri instrumenta, zanimaju ga slični fakulteti, ali nećemo ići na isti. Ide na sva moguća natjecanja. Iduće godine dolazi u Zagreb "ako upadne na fakultet". Bit će prvi na upisu, a skroman je. Par smo se puta nešto nasmijali, sav je smiješan, ima smisla za humor. Pitao me želim li nešto popiti, nasmiješila sam se njegovoj pažnji i rekla da nisam žedna. Zatim sam vidjela da Mirela na drugom kraju sobe priča s Irinom. To je jedna od stvari koje nisam htjela. Znala sam da će iskrena Mirela, ako joj se Irina svidi, odlučiti upoznati ga i s njom. Par trenutaka poslije Mirela zove svoga brata, upoznaje ih, oni odmah kreću pričati, Irina je sva simpatična, društvena, postavlja pitanja, šali se, sve što ja nisam. Osjetila sam takav ubod tuge, jada, da sam samo šutjela. Kasnije se vratio, ali ne želim si pridavati toliko značenje pa reći da se vratio k meni, nego vjerojatno Mireli ili ostalima. Pitao me je želim li sada nešto popiti. Tko je toliko pažljiv, pametan i dobar? On je jedini takav dečko kojega znam. Kad smo završili s domjenkom, krenuli smo prema izlazu. Stajala sam pokraj stola s kolačima, netko je komentirao da slobodno uzmemo hranu za put, pogotovo cure jer imaju velike torbe. On je bio blizu mene, kad mi se približio, nasmiješio se i rekao "Ti imaš premalu torbu za staviti hranu." Ja sam se nasmijala, pogledala kolače i rekla da izgledaju jako primamljivo. Onda smo se zezali na koji način ponijeti kolače pošto mi ne mogu stati u torbicu. Bio je tako sladak. Slađi od svih tih kolača zajedno. Nas sedmero koji smo bili smješteni u njihovoj kući otišlo je do automobila, trebali smo otići po ruksake i torbe. Upitala sam Mirelu kada joj je rođendan, a ona je pitala kako to ne znam i rekla da sam glupa, na što sam je onako tužno pogledala, a ona se počela smijati i nekako me je polu-zagrlila. Ona je vrlo otvorena i nije ju sram reći što misli. Tip je osobe koji se neće nasmijati na šalu ako smatra da nije smiješna, za razliku od mene. Kad kaže nekome da je glup, ne misli to, nego je to njezin način zezanja. I osoba je koja ne grli bilo koga. Zato mi je njezin polu-zagrljaj bio zlata vrijedan. Otišli smo do njihove kuće, uzeli stvari, u sebi sam pozdravila to predivno mjesto prepuno ljubavi i radosti, i dovezli se do autobusa. Ja sam ušla u bus, iako sam mislila pozdraviti se s njihovim roditeljima i njime. Ali oni su bili iza, a nisam htjela da se vidi da ih čekam, htjela sam da oproštaj izgleda spontano. Ušla sam u bus. I tek kad su se vrata zatvorila, shvatila sam da sam trebala izaći i pozdraviti ga. Glupa, glupa, glupa ja. Oni su mahali dok je bus kretao, a ja sam ga gledala, kako maše, kako se smije.
Dan i pol kasnije dodao me je na facebooku. Iskreno, nadala sam se tome i potajno bi mi se srce malo streslo kad bih vidjela crvenu oznaku u lijevom kutku. Ali mislila sam da neće to učiniti. Eto. :) Otada je prošlo tjedan dana.
Jučer je bila proba zbora. Vidjela sam da Mirela lijepo priča s Irinom, samo sam si mislila - dobro sam znala kad sam u crkvi vidjela Irinin pogled - možda ga zbog nje neću nikada dobro upoznati, možda će ona u Mirelinim očima postati ono što sam do maloprije bila ja. Dakle, jučer u pauzi pričaju njih dvije, Irina je usiljeno simpatično pita kad će vidjeti njegove pjesme. Mirela joj kaže da ga doda na facebook i da ga zamoli da joj napiše neke. Ova je slađahno rekla da hoće. Zatim se Mirela okrenula meni, koja sam negdje u trbuhu osjećala veliku gorčinu zbog svega toga, i pitala jesam li ga ja dodala na facebooku. Ja sam kratko rekla Ne... A onda nadopunila da je on dodao mene. Mirela je vrisnula od radosti i upitala svoju jako blisku prijateljicu (s kojom je planirala naše upoznavanje) Luciju preko cijele prostorije zna li možda tko me je dodao na face. Bilo mi je grozno, prvo: jer nisam htjela da baš svi znaju to, a drugo: jer sam znala da je sad Irina to čula, da ne može podnijeti da ja, nesigurna i povučena djevojka imam više "uspjeha" nego ona i da će sad učiniti sve da ga privuče.
Nakon probe, kad su se svi razbježali, pa i Irina, Mirela mi je došla, došla je i ta njena bliska prijateljica i kad je saznala da me je dodao, samo je viknula "Yes!" i rekla da sad još samo treba doći u Zagreb. Mireli sam rekla da sam mislila da mu je ona rekla da me doda, a ona je rekla da nije ni pisnula. Bila je sva nekako topla i draga, valjda zbog tog saznanja, i shvatila sam da sam joj ipak još uvijek draga, usprkos Irini i njezinoj simpatičnosti.
Danas smo bili na misi, a nakon mise smo otišli na kavu. Irina ne ide na mise. Sjedila sam pokraj drage Mirele, do nje je bila Lucija, a lijevo od mene bili su onaj koji mi kao sliči i onaj dečko koji je onda bio u sobi s njim. Usred kave Mirela se sjetila jučerašnjeg saznanja i to sva sretna odlučila podijeliti s njima. Rekla je kako sam onda na domjenku bila sva sramežljiva, a ona je htjela da pričam s njenim bratom, a onda joj je Irina, dok su razgovarale, rekla "Upoznaj me s bratom!" (tad su komentirali kako je ona baš taj tip, a ja sam potpuno suprotna) i kako su njih dvoje odmah počeli pričati te da ih je onda ostavila neka pričaju. "Onda me Irina pitala kad će vidjeti pjesme moga brata, pa sam joj rekla da ga doda na fejs. Da bi ova mala rekla Mene je dodaoo!" Tad sam se počela smijati i rekla da nisam tako viknula, nego me je Mirela sama pitala (u afektu voli preuveličavati), pa su se svi počeli smijati. Onda je nastavila: "Dobro, ali tebe je dodao, a nju nije, zamislite, ova mala sva šuti, Irina odmah počne pričati, nju doda a Irinu ne!" Tako su ostali komentirali nešto, ona je pričala, ja sam se smijala i kolutala očima, a unutra bila presretna. Kao malo dijete. Popodne sam vidjela da su Irina i on prijatelji na facebooku. Ona ga je sto posto dodala, sad će stavljati pjesme po njegovom ukusu, statuse, slike, samo da izmoli "lajk". Neka. Samo se molim da mi ne dira Mirelu. Mirela je jedna posebna osoba, jako mi je važna iako je ne znam dulje od tri mjeseca, ali potpuno je drugačija od ljudi koji me okružuju, toliko sigurna u sebe, otvorena, zajedljiva, kritična. Ja sam poput djevojčice pokraj nje, nesigurna i malena, ali sretna. Osjećam se vrijednom kad me zeza i kad me polu-grli (čak je i danas to učinila), jer ona ne bi polu-grlila bilo koga.

Sjećam te se. Ti si onaj... Onaj tihi, gotovo neopazivi gost. Visoka sjena pokraj cijevi orgulja. Zraka sunca u zimi, zraka svjetla u tami.
Možda nisam ni znala da takvi postoje. Ali, ti postojiš, ti si stvaran, opipljiv, čujem te, osjećam tvoj pogled, gledam tvoje lice, oči, nos, usta, kosu dok govoriš tako zaneseno, dok čitaš, dok raščlanjuješ riječi, dok se smiješ, dok slušaš. Ti si stvaran, pa opet, rastajem se od tebe kao od lijepog sna - naglo, bez pozdrava, bez pogleda, a zatim mi sjećanje blijedi... Kako ti ono glas zvuči? Kako se ono zove pjesma na tvom zidu? Tko ti je ono najdraži pisac?

Znaš li, znaš li da si ti Tajna? Tajna svijeta,
Tajna duše? Ako skinem s tebe veo, ako te
Spoznam, znadem - duša i tijelo bit će cijeli.
Kad bih samo znala
Jesam li i ja Tajna
Tebi.


Pobjego sam kao zadnje smeće, jer sam se bojao ljubavi, jer sam se bojao sreće.
subota (18.08.2012.) // 17komentara

Izniman je događaj koji promijeni sve ostalo. Iznimna je osoba koja promijeni okolinu, unese cijelu paletu novih, iznenađujućih zbivanja i osjećaja. A ja sam je upravo upoznala. Ustvari, ja sam i jedan djelić okoline koju je ta osoba dotaknula i uspjela pomaknuti s točke polaganog gibanja.
Ta je osoba prijatelj brata moje najbolje prijateljice i ujedno susjede na moru. Ne bih rekla da netko može unijeti toliko promjene u jednu malenu i uspavanu sredinu, da jedna jedina osoba u tjedan dana može čitavo društvo između 18 i 27 godina upoznati i nagnati na buđenje i mijenjanje ritma. Mislila sam vam ispričati sve, od samoga početka pa do samog kraja. Ali to bi trajalo, ili bih izgubila strpljenje tijekom pisanja ili biste se vi izgubili. Zato ću skratiti što više mogu.

Prvi ih je dan zadivio svojim smislom za humor, samom svojom pojavom koja jednostavno zrači. Ne znam čime, da ga upoznate, osjetili biste to... Mene nije zadivio jer ga od samog početka nisam voljela zbog onoga što je rekla moja prijateljica (Tena) - da je veliki ženskar. Nisam htjela imati posla s njime, nisam se smijala njegovim dosjetkama i nisam ga gledala. Mislila sam ovako: "Znam da si svjestan da te sve gledaju i da sve uspiješ začarati samim pogledom ili osmijehom, ali ja nisam takva. Ne možeš zavesti svaku, ne možeš zavesti mene."
Ali, svi su ostali pali na njegov šarm, a Teni se svidio u onoj malo većoj mjeri.
Drugi dan šarmirao je jednu nama ne baš dragu curu. Pred kraj večeri su nestali, išao ju je otpratiti doma (a tamo nije došla još dugo nakon što su otišli). Ipak, moram napomenuti jednu stvar. Prije toga, te večeri, ali kad je tek počelo druženje... Pa, mogla bih reći da nisam mogla nastaviti svoje hladno ponašanje, da, i mene je počeo polako dobivati. U njegovoj sam se blizini počela osjećati tako mladom. Ne mladom i ludom, nego mladom, neiskusnom, nejakom, izgubljenom, klimavom na nogama kao da sam lane, nesigurnom, malenom poput miša u usporedbi s jakim, ponosnim lavom. Nepropupali cvijet, to sam postala u njegovoj blizini, a svi su dobro znali da je on bumbar koji vidi samo propupale pupoljke. I da je već prilično zaposlen jednim cvijetom. Uz njega se moj karakter izgubio, sve što bi mi rekao u glavi bi mi probudilo razmišljanje što da odgovorim, a to bi tih prvih dana ispadalo loše. Uglavnom bih bubnula neku glupost. S njim nisam znala plesati, pjevati jer bi mi glas zastao u grlu, krivo bih svirala, postala bih šlampava, nespretna, ukočena i tako mlada.
Prijateljici nisam rekla ništa jer sam znala da joj se on sviđa, a i morala sam prvo sama shvatiti što mi se događa. Bila sam svjesna da bi simpatije prema njemu samo zadale bol, pogotovo jer je gospodin već drugu večer našao "zanimaciju". Da objasnim svoje ponašanje u njegovoj blizini - te, druge večeri, prije nego je otpratio "prijateljicu", na fešti se plesao ples u kojem dvoje prolazi ispod dok ostali rukama čine prolaz. Bila sam pored njega, on je gledao kako plešu, okrenuo se prema meni, dao mi ruku i poveo kroz prolaz od ruku. Kad me je na kraju reda htio zavrtjeti, ja sam se okrenula u krivu stranu i zapetljala. Ali ne samo jednom, ne, već nevjerojatna tri puta, dok mi nije rekao da se trebam okrenuti u drugu stranu. Da, morao mi je reći kako se radi obični okret oko svoje osi. Mislim da shvaćate kako sam se osjećala. Eto, tako je počeo taj neobični koktel osjećaja prema njemu - ljutnja jer misli da može imati svaku, divljenje jer je nevjerojatno upečatljiv i zanimljiv, zbunjenost jer ne želim da mi se sviđa, a počinje se nešto događati, strah od svake njegove peckave dosjetke jer želim smisliti nešto jednako duhovito, tugu jer sam svjesna da je tu samo tjedan dana, privlačnost jer je zgodan i prilično pametan, a na kraju nešto što bih mogla nazvati leptirićima u trbuhu kad se nasmije i otkrije lijepe zube. Često bi se smješkao, ali ne bi pokazao zube i zato mi je to bilo posebno za vidjeti.
Treći mi je dan Tena rekla da se ohladila i bilo mi je lakše zbog toga. Više se nisam osjećala krivom zbog svojih nejasnih osjećaja. Tu ga večer nisam vidjela (bio je vani s Prijateljicom) pa sam samo sve jasnije osjećala da želim biti u njegovoj blizini.
Četvrti je dan bio vjerojatno prekretnica jer je pokrenuo moje misli u njegovom smjeru. Išli smo skupa na kupanje brodom, on, Tena, njeni brat i sestra, dvije cure i ja. Do tog događaja on baš nije puno pričao sa mnom, a i nije se niti jednom nasmijao mojim dosjetkama, nije učinio ono što mi je postao cilj - nasmijati ga i natjerati da pokaže da nije nedodirljiv. Na kupanju smo igrali picigin i ja sam se pokazala vrlo nespretnom (kao i inače u njegovoj blizini), svaka lopta koju bi mi dodao bila bi u idućem trenutku u moru ili na škrapama, smiješno sam se kretala u nastojanjima da uhvatim loptu i gubila sam najlakše moguće lopte. Svi su se smijali, pa i ja, osim njega (koji bi se samo blago smješkao) dok se u jednom trenutku nije začuo meni nepoznat zvuk - njegov smijeh. Toliko sam se šokirala da mi je pogled pobjegao s lopte na njega, ali sam od neugode brzo pogledala u stranu. Do tad sam mislila da ljude nespretnost odbija, ali njega je uspjela nasmijati. Kroza smijeh sam rekla da odustajem, na što je među ostalima i on rekao da se vratim, i zvučao je ozbiljno. To od ponosnog ženskara ne bih očekivala. Kasnije sam se popravila u igranju i primanju lopti. Još sam ga jednom uspjela nasmijati, nekom dosjetkom. Osjećala sam se ponosnom kao da sam pobijedila na natjecanju, a ne kao da sam nasmijala čovjeka. Dok smo igrali karte, malo sam se protegnula da dohvatim kartu i pritom proizvela neki smiješni zvuk istezanja. Ovoga se puta jedino on nasmiješio i pritom otkrio bijele i lijepe zube, i to upravo kad sam ga pogledala, tako da je to, barem meni, bila neugodna situacija - smješkamo se jedno drugome, a svi ostali gledaju. Kao da očijukamo, a ostali znaju da je on ženskar i da se na njegov šarm lako pada. Ne bi me čudilo da je netko od njih pomislio "Kako se zarumenjela. I ona je pala na njegov šarm. Vrti je oko malog prsta, a ona toga uopće nije svjesna." Te sam se večeri loše osjećala pa nisam išla vani.
Petu večer išli smo na plažu, par puta me nešto zezao, pitao me kad ću donijeti gitaru. Meni je inače jako teško svirati u javnosti, pogotovo neke pjesme kojima tog trenutka trebam smisliti pratnju, tako da sam stalno odgađala sviranje (na kraju nije ni vidio gitaru, na moju radost).
Šestu večer osjećala sam se potpuno izgubljeno jer je izašao nasamo s tom curom.
Sedmu smo večer ponovno bili svi zajedno, bilo mi je baš dobro. U kafiću sam sjedila pokraj njega, katkad bi, kad bi netko rekao nešto smiješno, on smijući se pogledao mene (iako ne znam zašto) i odmah bi probudio leptire u meni. Par puta me nešto zezao, jednom me čak potapšao po koljenu. Par puta sam nešto rekla pa ga nasmijala. Svi smo skupa plesali, bilo mi je jako ugodno. A onda je, kao šećer na kraju, u pet ujutro, nakon izlaska, otišao kod Prijateljice doma i vratio se u podne.
Zadnji smo njegov dan išli skupa na kupanje brodom i bilo mi je jednostavno predivno. Opustila sam se, čak sam prestala onako panično razmišljati kako se ponašati, što reći, kako odgovoriti na podbadanja, kako se kretati, koji izraz lica napraviti. To je za mene veliki napredak. Bila sam jednostavno prirodnija. Bilo je nekoliko smiješnih razgovora kojih se rado sjetim, a koje sada neću pisati jer želim da ostanu lijepi i netaknuti u mojim sjećanjima. Nasmijala sam ga najviše puta do tad, on je mene podbadao nekako više prijateljski nego prije. Čak je u nekim trenucima bio... Normalan. Prirodan. Običan momak i običan prijatelj. I svidio mi se takav. Htio mi je ustupiti bolje mjesto za picigin, ali prirodno, a ne zavodnički. Kao da sam, otkrivši pravu, prirodnu sebe otkrila pravog, prirodnog momka u njemu. Par dana prije saznali smo da imamo zajedničkog prijatelja pa me zezao skupa s Teninim bratom oko tog dečka. Na tom kupanju uistinu sam imala osjećaj da sam mu postala simpatična. Mislim na običnu simpatiju, kao prijateljica, do čega mi je puno više stalo. To je kupanje zaista najljepši dio cijeloga druženja i u meni uviek budi lijepe osjećaje. Provela sam se upravo onako kako sam htjela na zadnji dan - nezaboravno.
Rekla sam Teni što se događa i što mislim da osjećam. Ona je rekla da smanjim to jer se s njim ne može ništa ozbiljno. Vrlo je razumna i svjesna sam da je to najbolji savjet koji sam mogla dobiti.
Te je večeri bio naš zadnji izlazak. Na kraju, kad smo išli doma, hodala sam pored njega i nekako mu se smiješno oglasio želudac. Pogledala sam ga i nasmiješila se, a on mi je uzvratio osmijeh. Počeo je nešto pričati tako normalno i prirodno. U tom trenutku više nije bio ženskar. Više nije pokušavao zadiviti svojim šarmom, svojim izgledom, humorom. Jednostavno je razgovarao s nama, ne zamarajući se ispraznim i slatkim varkama. Konačno je pokazao svoje lice oslobođeno zavodničke maske.
Idući je dan otišao. To je bio 4.8., prije točno dva tjedna.
Prije par dana Tena mi je rekla da je netko rekao da sam se opustila (inače sam dosta sramežljiva i povučena) i na moje nagovaranje da kaže tko je to bio, rekla je da je to rekao njezin brat, a da se gospodin zavodnik složio s time. To mi je bilo jako drago. Nastojim se popraviti na tom području i lijepo je čuti takvo nešto od ljudi čije me mišljenje zanima. Ona je na njihove riječi odgovorila da nisam toliko, odnosno da sam se opustila ali mogu i više od toga. To mi je bilo drago jer sad znaju da mogu biti još puno prirodnija, da ovo nije moja granica.

Jučer mi je Tena rekla da me vjerojatno dodao kao prijateljicu na facebooku jer je dodao cijelo društvo. Zatim je malo oklijevajući dodala da je smeta to kako me je začarao jer ne želi da budem povrijeđena, da je smeta kako on sebi dopušta tako olako zavesti svaku djevojku, ne mareći pritom na njezine osjećaje, i kako ni za što ne krivi mene već njega. Jednom sam joj rekla da mi se od 1 do 10 on sviđa 7.35 i jučer je rekla kako je to previše jer ne želi da se zaljubim u takvog čovjeka. Ona o njemu ima jako dobro mišljenje kao o prijatelju, ali loše u ovom pogledu. Rekla sam joj da se ne mogu zaljubiti u njega jer je ženskar i to me odbija, ali kad to ne bi bio, bio bi predobar mladić i vjerojatno bih se odmah zaljubila.
Hvala Bogu što nije savršen jer bih u ovome trenutku bila nesretno zaljubljena.
Htjela sam podijeliti sve osjećaje s vama dragim ljudima iz virtualnog svijeta jer ne znam kako da to izbacim iz sebe. Teni ne želim sve ovo pričati jer će se opravdano zabrinuti. Svjesna sam da je on dio svog ponašanja ugradio u svoj lik zavodnika i da se tako ponaša iz čiste navike, da to što sam opisala nije izraz njegove simpatije prema meni. Također sam svjesna da većinu onoga što sam vama opisala čini ili nesvjesno ili svjesno, ali olako i primjenjujući na sve cure.
I da, dodao me na facebooku. Sad ću samo biti u napasti pratiti mu statuse.
Ovako upečatljivu osobu još nisam upoznala. Obilježio je čitavo moje dvomjesečno ljeto, a bio je ovdje samo osam dana. Kad se sjetim kako je utjecao na mene, kao da sam djevojčica zaljubljena do ušiju, kako bih na svaku škripu vrata skakala na prozor i skrivajući se gledala je li to on. Naime, bio je kod Tene (koja mi je susjeda) jer ga je pozvao njen brat. Katkad ne bih mogla spavati noću jer sam podsvjesno očekivala njegov povratak od Prijateljice. Uglavnom ne bih dočekala njegove korake jer bi me svladao umor.
Sad sam se uglavnom ohladila, ali ostale su neke uspomene, kao kad se nakon nekog vremena na suncu lokva mora pretvori u sol, tako su u mom srcu ostale najljepše uspomene kojih ne bi bilo da nije bilo njega. I ako ni zbog čega drugoga, onda sam mu zahvalna zbog toga.
Zašto ja uvijek o nekim dečkima pišem...
Pozdrav i laku noć :)


Somewhere over the rainbow
srijeda (25.07.2012.) // 4komentara

Volim se prisjećati svojega djetinjstva. Tada toga nisam bila svjesna, ali ovako, gledajući svoju prošlost i sjećajući se tih događaja, zvukova, mirisa... Voljela bih to ponoviti. Ne kao 18-godišnjakinja, ne. Sada bih bila opterećena mišlju da će ta sreća proći, da je ne mogu vječno zadržati, razum bi upravljao mojim postupcima, cijelim mojim bićem. Istinsku bi ljubav i sreću zamijenio osjećaj tjeskobe i prolaznosti. Misli koje pogađaju "ozbiljne" ljude, ne djecu. Kao dijete jednostavno sam se prepustila srcu. Glava je bila puna ideja o igrama, a zatvorena za pogled u prošlost i budućnost. Srce je upravljalo svime čime sada upravlja razum. Voljela bih sve to ponoviti - kao dijete, kao malena ja. Ne bih ništa mijenjala. Samo bih neke događaje ponovno proživjela. Iako - kako je rekla moja prijateljica - "zapravo je lijepo što su svi doživljaji tako unikatni, i sigurni i savršeni u prošlosti."
Jedan od događaja koji bih ponovila je druženje s prvim rođacima u gradiću na Braču, gdje imamo obiteljsku kuću. U to sam vrijeme bila najmlađa od svih. Najstariji rođak imao je oko 25 godina, a najmlađi godinu i pol više od mene, dakle oko 9 godina. Uz kuće (svi su rođaci u kućama do naše) je veliki, divni, pomalo zapušteni vrt s grmljem, nekoliko velikih stabala, s popločanim puteljkom, kamenim stolovima i klupama, starim, davno upotrijebljenim kaminom. Kao iz neke bajke. Oduvijek sam voljela taj vrt. Prije nego što sam se rodila, moj je djed prodao taj "čarobni" dio vrta kako bi mogao nadograditi kuću. Taj je dio vrta bio zabranjeno područje jer su novi vlasnici znali onamo doći na ljetovanje. Ali, kada ih ne bi bilo, osjećala bih neko uzbuđenje, tihu, ali prodornu sreću koja ključa u mojim grudima. Sada je vrt samo naš. Često smo se tamo družili, iako sam bila najmlađa, voljeli su me i primali u svoje društvo. Bilo nas je sedmero, uključujući moga brata i sestru. Jednoga smo vrućeg, ljetnog dana otišli u taj dio vrta i, potpuno spontano (kako je i najslađe) započeli igru. Najstariji se rođak popeo na stablo i odrezao nekoliko mladih, tankih ali savitljivih grana. Uzeo je nekoliko komada konopa i napravio zaista dobre lukove. Potom smo napravili velik broj strijela, malo ih naoštrili, ali toliko da ne mogu ozlijediti osobu. Podijelili smo se u dvije grupe, svaka je imala svoj tajni znak. Ne znam kako se određivao pobjednik. Možda ni nije bilo pobjednika, možda je jedini cilj bio da se zabavimo. Igra je, sjećam se, bila jako napeta, svi smo se ponašali kao da je to dio stvarnosti. Nije bilo prekida igre, predaha, pijenja sokova ili odlaska na wc. Isključili smo sve što bi nas vratilo u stvarnost. Stariji su pazili na mene kao da sam kćerka napadnutih Indijanaca. Grmlje, kamene ograde i uglovi kuća samo su otežali nalaženje i gađanje protivnika. Kao vjeverice, penjali smo se po stablima, zidićima, kaminu i nadstrešnicama ispletenim od žice i bršljana. Bila je to prava pustolovina, vrlo napeta i zamorna, zahtijevala je potpunu pažnju i suradnju. Igeali smo se od ranog popodneva pa sve do večeri koja je postala još napetija jer smo se oboružali svjetiljkama da lakše nađemo suparnike.
S istim rođacima više sam godina zaredom radila šator. Ne onaj klasični, već prekrasni, originalni zaklon od stvarnosti i nevidljivih neprijatelja. Tik uz tri kuće (u kojima smo mi i obitelji maminog brata i sestre) nalazi se kućica koja služi za pečenje na gradelama, s dvije drvene klupice, mjestom za pečenje između njih, umivaonikom i jednim prozorom. S tog se prozora moglo izaći u vrt s kornjačama. Ispred te kućice (zvane "kamin") nalazi se mala popločana površina u obliku kvadrata dovoljno velika tek za stol i 5-6 stolaca, sa dvije strane obrubljena tim vrtom, s treće kaminom, a s četvrte putom koji vodi od naše kuće do kuća rođaka. Skupili bismo sve upotrebljive ručnike za plažu, po mogućnosti što veselije (najprihvaćeniji su bili oni s Disneyevim likovima ili Mikijem i prijateljima), uzeli bismo sve štipaljke u kući i na sve strane (osim sa strane gdje je bio kamin) objesili bismo ručnike i i učvrstili ih tako da nitko izvana nije mogao ući osim ako ne kaže lozinku. Unutra bismo bili u vlastitom svijetu; stavili bismo ležaljke, uzeli sokove i kekse, stripove... Povremeno bismo se igrali da su uokolo neprijatelji, zadavali bismo zadatke da netko mora otići po nešto i vratiti se neuočen. Sve to stvarnijim je činila naša baka koja bi svako malo došla i nastojala ući unutra, onda bi ušla u vrt i, pazeći da ne zgazi koju kornjaču, došla do nešto ranjivijeg dijela šatora... Bilo je tako zabavno. Treći događaj s tim rođacima je, kao i prvi, jedna vrsta skrivača i lovice. Ova je bila bliža onoj klasičnoj, ali je obuhvaćala veliko područje - prednji vrt, prodani dio vrta, stražnje dvorište zvano "iza kuće", parkiralište, rijetku šumu - ukratko, vrlo izazovno područje za igranje skrivača pogotovo ako se igra u sumrak i večer. Sjećam se samo djelića te igre. Tek je pao mrak, toplo je, u daljini se čuje zvuk motora. Pokraj mene stoji neki rođak i kaže mi da budem što tiša. Ja stavljam ruku na usta jer sam toliko uzbuđena da se bojim da će mi riječi same pobjeći.
I sada, s 18 godina, igrala bih se tako da mogu, koliko god djetinjasto zvučalo. Jednostavno bih voljela osjetiti tu bratsku ljubav, tu bezbrižnost i jednostavnu, dječju sreću, biti na okupu sa svojom obitelji.
Sve ovo govorim jer se želim uvjeriti da je nekoć to sve zaista postojalo. Danas toga nema, ne više. Gotovo se uopće ne družim s njima, s nekima vrlo malo pričam. A s nekima sam jednostavno dobra. Ništa više od toga. Nema ni traga od riječi koja nas je nekada opisivala - obitelj. Nismo se posvađali, nismo bili toliko bliski da dođe do toga. Jednostavno smo se sve manje družili, a odrasli, naši roditelji, ušli su u kojekakve razmirice, vjerojatno je i to utjecalo na nas... Odrasli. Da je barem sve ostalo tako i danas, mogli smo skupa ići van, u klubove, kafiće, na plažu, upoznati jedni druge sa svojim prijateljima...
Zvuči poput bajke. A tako je zaista moglo biti.

Imala sam potrebu napisati ovakav post, pod utjecajem nedavnog susreta s rođacima. S nekima sam se pozdravila, ali sam ih jedva uspjela "uhvatiti" jer kao da su izbjegavali susret. A u duši su veoma dobri, to je ono zbog čega me ova situacija boli najviše.
Podrav s otoka :)


Teško je naći riječi.
srijeda (27.06.2012.) // 6komentara

Baš kad sam mislila da sam sretna osoba... Ne znam što mi je došlo. Kao da me uhvatila neka depresija. Ne želim biti ovako tužna, ne želim, to me umara. Želim pričati i smijati se, grliti se, plesati, pjevati, trčati, sanjati lijepe snove, osjećati ljubav. Želim biti s obitelji i pravim prijateljima koji me vole, znaju, cijene i izdržavaju moje mušice.
Prošao je maturalac. Navodno predobar provod s prijateljima, tjedan dana uživanja i zbližavanja. Za mene to nije tako izgledalo... Kao da sam se samo udaljila od "prijatelja". Mislila sam da imam dvije super prijateljice, a sada više ne znam što da mislim. L., cura za koju sam osjećala da bi mogla postati moja najbolja prijateljica, nekako se udaljila od mene. Ili ja od nje, ne znam. Počet ću ispočetka.
U razredu su tri cure s kojima se družim. Jedna od njih je L., jako dobra cura, zna što hoće, kritična je i iskrena, uvijek kaže osobi što misli. Druga je P., isto draga cura, slatka i jako simpatična. Treća je A. Ona sjedi sa mnom, ali s njom sam najmanje dobra. Često ima ispade, zna biti bezobrazna prema meni i mogu reći da me iskorištava. Ne osjećam potrebu da joj se ikad povjerim ili slično. Zapravo ne osjećam da mi je prijateljica. L. i P. su se dosta zbližile, to osjećam sasvim jasno, a ja sam nekako ostala više s A., iako se zbog toga ne osjećam nimalo dobro. U školi je sve lakše trpjeti jer je ipak riječ o kraćem vremenu. Ali na maturalcu je to drugačije. L. i P. su bile skupa u sobi, a u drugoj smo bile A. i ja. U početku sam bila ljuta zbog toga. Ne na cure, nego jednostavno ljuta. Mrzila sam to što se uvijek dogodi nešto što mi pokvari lijepe trenutke. Mrzila sam i to što sam se osjećala izdvojeno. S A. sam bila i u autobusu i u avionu, uvijek nekako ostala s njom, a bila odvojena od ostalih. A na maturalcu se zaista puno vremena provodi u busu. Drugi dan maturalca bila sam strašno tužna. Nije mi se pričalo ni sa kim, nije mi se hodalo, gledalo znamenitosti, ništa. Jednostavno sam htjela kući, koliko god to smiješno zvučalo. U blizini ljudi nisam uopće pričala. Treći sam dan bila malo bolje, a L. mi je rekla da sam čudak, vjerojatno zbog promjena ponašanja. To me je malo zaboljelo. Vidjela sam kako me gleda. Osjetila sam da joj nisam onoliko dobra koliko sam znala biti prije. I sad mi dođe da zaplačem kada to shvatim. Tu sam večer ponovno bila tužna, iskreno tužna, i iako sam to nastojala zakopati duboko u sebi, nisam mogla sakriti. Rekla sam joj da ne znam što mi je. Nadala sam se da će mi pokušati pomoći, ili barem dati podršku. Ali rekla je nešto što me samo još više zaboljelo. Rekla je da ju je baš briga, da ona ne može mijenjati ljude. Mogla sam joj se odmah pred očima rasplakati nakon toga. Ali nisam, nisam mogla, iako to sada mogu. Nadala sam se da će mi pomoći, ali nije bilo riječi utjehe za mene. A ja nisam snažna poput nje, nemam prijatelje kakve ona ima. Što da radim kada nemam nikoga tko će me zagrliti i utješiti, i plakati i smijati se sa mnom ako treba? Ja to sama ne mogu. L. je idućih dana bila, mogla bih reći, otkriće za pola razreda. Provaljivala je šale, nasmijavala sve uokolo, radila "show" kada je to svima trebalo, svi su joj govorili da je "najjača", "carica"... Ja sam bila po strani, šutila, smješkala se a iznutra plakala. Osjetila sam nakon dugo, dugo vremena da sam suvišna, da sam nevidljiva, da nikome nisam važna, da sam u školi tu zbog zadaća i šaptanja, ali izvan škole ne postojim. Mrzim se zbog toga, ali ja ne mogu biti poput nje, ne znam biti tako smiješna i zanimljiva, ne znam biti neponovljiva i upečatljiva, ne znam biti posebna. A što ću ljudima tako obična i prosječna? Kome ću biti nezamjenjiva da kaže "svi ste vi super, ali nitko nije poput nje" i "gdje je sad ona da nam radi show za večerom"? Samo bih legla i plakala. Oprostite mi na ovakvom postu, ali ne znam kome bih rekla kako se osjećam. Nitko to ne zna, L. samo vidi da sam čudna, polako se udaljava od mene i ne krivim je baš nimalo. I ja bih bježala od sebe da mogu. Htjela bih imati prijatelja koji će me htjeti razumjeti i pomoći mi. Ne želim biti umjetna i pretvarati se da je sve odlično. Željela bih da L. i bilo tko drugi odluči ne bježati od mene tužne, nego mi pokušati pomoći, ali na to ne nailazim. Osjećam da bih tako samo umarala druge, zato šutim i plačem kad me nitko drugi ne vidi. Osjećati se suvišno, nepotrebno drugima... Najgori je osjećaj koji sam u životu osjetila.
Hvala vam na strpljenju, jedina ste mi utjeha.


petak (13.04.2012.) // 9komentara

Ovo sam napisala 3.4. (uz male promjene), kada sam došla u rodno mjesto svoga oca. Nisam imala pristup računalu pa sam napisala u bilježnicu.

Poput kakvih podsjetnika.
Sve je bilo točno onako kako smo ostavili prošle godine.
Dvije knjige predebele da stanu u torbu za Zagreb - jedine dvije knjige do kojih mi je bilo stalo.
Debeli modni časopis koji sam, u nedostatku drugoga štiva, previše puta pročitala. Maleni narančasti plišani patak, nekoć moja najdraža igračka. Cvijeće koje je prošlog ljeta bilo svježe. Jedna stara baterija za mp3. Nešto ljetne odjeće na vješalicama, par sandala, mlijeko za tijelo i prašina.
Cijeli je stan odisao prošlošću - čak je i zrak bio onaj isti od prošle godine. Ispod stola očevi parangali, na radnoj plohi davno osušeno suđe. Zidna je ura tko zna kojega dana stala na osam i trideset sedam. U malenom vrtu sve je izraslo; korov, ali između njega grm violica, bob, blitva. Otvorila sam škure i uvela gosta u kuću - novi, svježi, ovogodišnji zrak. Priznajem da nam je gost malo hladan, hladniji nego što sam očekivala, ali ne smijem se žaliti. To ne bi bilo pristojno. Sjela sam na krevet i uzela knjigu u ruke. Obrisala sam prašinu s korica, vidjela koliko su oštećene od čitanja i potom je brzo prelistala, da mi stranice kliznu pod prstima. Pomirisala sam je dok su stranice letjele. Imala je miris ljeta. Miris ljeta... Na trenutak sam osjetila miris zagrebačke knjižnice, zatim ljetnog zraka i kreme za sunčanje, a potom - vrlo kratko - užegli automobilski zrak. Potom, samo naznaka, ali ipak je bio tu, postojao... Miris - ili osjećaj? Koji me prije ispunjavao svakoga dana na moru, koji bi prostrujao mojim tijelom kad bih pomislila na nekadašnju simpatiju.
Jednom sam pročitala da knjige nakon čitanja postanu deblje jer među svoje stranice uhvate neku našu misao, osjećaj, uspomenu, dio nas. Nije li to čarobno? Kada nakon nekoliko godina ponovno pročitamo neku knjigu, a ona zna stare nas, nas otprije nekoliko godina, promijenjene nas, pa uzme malo novih uspomena, iskustava, mirisa, događaja i postane još malčice deblja.
Onda je u starosti otvorimo... I otkrijemo čitav mali svijet unutar korica, između požutjelih stranica - mnoštvo uspomena zaslijepi nas poput podnevnog sunca; mi u trećem razredu, kada nam je najgori predmet bio priroda i društvo, a najdraža igra gumi-gumi; mi sa četrnaest godina, kada smo se konačno zbližili s nekim osobama iz razreda, a bliži se kraj rastanka; mi sa sedamnaest godina, veselimo se maturalcu, otkrili smo zgodnog dečka u četvrtom razredu; mi na fakultetu, krojimo svoju budućnost, a tu smiješnu knjigu koja nam je bila najdraža skrivamo da nam se vršnjaci ne bi smijali.
Samo, mora se paziti da se knjiga ne otvara prečesto, neoprezno. I ona može zaboraviti, kao i čovjek, njezine uspomene mogu ishlapiti, njena sjećanja izblijediti. Ako je prečesto budimo i listamo, postoji opasnost da će mirisi, boje odletjeti, poput ptice kojoj su se vratašca krletke konačno otvorila.
Moje su čarobne knjige negdje na policama dječjeg odjela gradske knjižnice. Pitam se što će mi ispričati kada ih, jednog lijepog dana, ponovno otvorim i zaronim u taj čarobni svijet prošlosti.


Dan kada sam poželjela otputovati.
subota (31.03.2012.) // 5komentara

Sutra idem na otok sunca, kamena i soli. Veselim se onom mirisu mora koji se osjeti čim izađem iz autobusa. Tamo je sve toliko drugačije. Mekani naglasak, drugačiji smisao za humor, topao, slani zrak koji kao da mi želi dobrodošlicu. Plavo more. Riva koje se sjećam iz djetinjstva. Trajekti poredani na vezovima, spremni progutati putnike i iza njih zatvoriti svoja zelena vrata.
Ipak, postoji nešto što me gotovo jednako privlači, što nikada nisam doživjela.
Zamišljam zelena polja, visoku, meku travu, svježu i hladnu od rose.
Toplo jutarnje sunce koje me tek počinje grijati, blagi povjetarac i beskrajno, beskrajno plavo nebo. Tišina je, a samo joj se katkad pridruži tiho hujanje povjetarca i cvrkut ptica. Trčim bosonoga, u laganoj ljetnoj haljini, dišem punim plućima nakon toliko vremena u gradu. Mirišem grmlje lavande, prelazim rukom preko poljskog cvijeća. Brdašca se uzdižu i spuštaju unedogled, dokle mi god seže pogled. To je moj bijeg iz stvarnosti, iz sivog velegrada. To je mjesto na kojem bih osjetila slobodu. Postoji li igdje takva slika savršenog mira? Netaknuti krajolik koji nije uznemirila ljudska ruka.
Ipak, "život krade, more vrati". Nema do moga otoka i otoka mojih predaka.


Dan nakon prekrasne večeri i noći.
nedjelja (19.02.2012.) // 4komentara

Jučer smo imali maskenbal u glazbenoj školi. To je već tradicija. Maturanti svake godine smišljaju temu, uređuju cijelu glazbenu u tom stilu, pripremaju predstavu u kojoj glume svi ili većina maturanata, a zatim - zabava, ples, smijeh i puno prijateljstva. Ja sam maturantica. Tema je bila Srednji vijek. Glumili smo, zatim plesali dvorske plesove, prebacili se na moderniju glazbu i uživali.
Meni je bilo toliko lijepo... I toliko je brzo prošlo. S jedne strane sam presretna, a sa druge jako tužna. Tek sam sada shvatila da u mojoj generaciji maturanata ima toliko dobrih osoba. Da, u mojoj glazbenoj školi ima toliko dobrih duša, toliko talentiranih, svestranih, velikodušnih ljudi, kojima dobrota ispunja svaki djelić srca, koji su toliko duhoviti i dragi da bih najradije bila po cijele dane s njima. Toliko sam zahvalna što sam upisana i što nisam odustala, što me niti velike obveze ni manjak vremena nisu natjerali da odustanem...Tek sam se sad počela zaista dobro osjećati s mnogima iz moje generacije, sada kada vrijeme teče sve brže, a kraj školske godine i kraj glazbene škole samo što me ne dostignu. Mislim da ja to ne mogu. U toj sam školi od osme godine. Više od pola svoga života. Ona je za mene bila prva škola, važnija od osnovne. Sada mi je važnija od srednje. Ona je za mene bila prava škola. Profesori su me učili životu, u njoj sam se razvila od zatvorene i tihe učenice do cure koja, iako je i dalje vrlo sramežljiva, ima u sebi snagu, iskustvo u nastupima. Postala sam samouvjerena u sviranju svoga instrumenta i pjevanja, za što su zaslužne moje profesorice. Osjetila sam da sam cijenjena zbog svojih sposobnosti, osjetila sam da me netko želi gurnuti naprijed jer zna da mogu više, za što je zaslužan moj profesor koji je jedna vrsta mog uzora. Još se uvijek sjećam kada je prije tri godine rekao razredu "Sjećate se kako je prije bila tiha i šutljiva?"... Kada je moja profesorica iz solfeggia u petom razredu osnovne škole, nakon što je čula moju svirku, rekla razredu "Izvana tako samozatajna osoba, a kako svira..." Osjetila sam ljubav, prvi sam se puta susrela s dečkima koji nisu površni, koji nisu niti povučeni niti previše napasni, koji me cijene. Prvi sam puta osjetila da su i mladi i stari zadovoljni mojim nastupima, da mi čestitaju u velikoj, osvijetljenoj dvorani HGZ-a govoreći kako lijepo sviram, razmišljam li o akademiji... Tek sam nedavno počela obraćati pažnju na jednoga dečka, također maturanta, ali godinu mlađeg od mene. Ta se razlika u dobi nimalo ne osjeća jer je M. viši od mene barem za glavu, već ima formiran glas i jako je društven. Ne želim ga opisivati jer je njegova osobnost neopisiva.
Ne želim da me ljudi vide krivo. Ne želim biti prevrtljiva, naivna, lakovjerna, povodljiva, ne želim se previše nadati, niti od sitnica praviti velike događaje, niti od velikih događaja sitnice. Bit ću iskrena. Mislim da mi se dečko iz mog sna, dečko koje je donedavno bio tema mog razmišljanja i pisanja, više ne sviđa onoliko koliko mi se donedavno sviđao. Znam da on mene niti ne vidi jer da me vidi i da ga zanimam, učinio bi prvi korak. Takav je. Jako mi je žao što ste mi davali tolike lijepe savjete, dijelili divne riječi da bih se ja, prevrtljiva duša koja samu sebe ne može slijediti niti shvatiti, odljubila. Ali mislim da sam ga u kratko vrijeme upoznala malo više jer sam gledala neke snimke gdje je s prijateljem u kojima je potpuno opušten i iskren. Tamo gdje sam nekoć vidjela brižnost i blagost prema djevojkama, sada vidim želju da ukrade srca svim curama u gradu i tako ispadne najveća faca u društvu. Ne želim biti voda koju on okreće na mlin kako poželi, ne želim biti kao druge cure kojima je ukrao srce. Meni ga je skoro uspio ukrasti. Skoro. Prijateljica mi je savjetovala da ga pokušam zaboraviti, a meni to nekako ide. Da sam zaista zaljubljena u njega, ne bi to bilo tako lako. Kad se samo sjetim kako sam bila zaljubljena u jednoga dečka koji nije iz Hrvatske. Ta je zaljubljenost trajala nekoliko godina, a vidjela bih ga par tjedana u godini. Ovo nije to. Ne želim se mučiti oko osobe koja me jedva pozdravlja... Nadam se da me shvaćate.
Jako sam zaljubljiva, ali neugodno mi je jer ne želim da pomislite da moji osjećaji nisu čvrsti. Mislim da sam takva jer nikada nisam osjetila kako je to kad te voli dečko kojeg ti voliš. Čim susretnem dobrog dečka koji zrači nekom pozitivnom energijom, od sitnica pravim velike stvari. Ako mi se nasmiješi, povede razgovor ili pokaže zanimanje za nešto, odmah pomislim da sam možda i ja njemu draga.
Kako smo se cijeli tjedan pripremali za maskenbal, više sam vremena bila blizu M.-a. Shvatila sam koliko je drag. On u sebi nema onu dozu prevelike samouvjerenosti i samopouzdanja kao što to ima J., dečko iz mojih prošlih postova. On je toliko dobroćudan i simpatičan, smiješan i duhovit, ali tako spontano, nenamjerno, prirodno, privlači me na drugačiji način nego J. Za njega sam sto posto sigurna da je u duši velikodušan i dobar, što za J.-a nisam znala, nego sam ga gledala u ljepšem svjetlu jer mi se sviđao.
Drag mi je i ne želim se zaljubiti u njega, želim jednostavno biti bliža njemu jer se u njegovom društvu osjećam dobro. Jučer je na maskenbalu pohvalio moju haljinu, a kad mu je moja prijateljica skrenula pažnju na moje vrlo duge trepavice, rekao je Gle stvarno. Pa to je dobro. To mi je bio kompliment, koliko god smiješno zvučalo, ali jednostavno rijetko čujem pohvale za svoj izgled koje dolaze od nekog dečka do kojeg mi je stalo. Ipak, mislim da mu nisam toliko draga, jer sam vidjela s koliko se ljubavi odnosi prema jednoj djevojci, isto maturantici. Noćas smo izašli ispred glazbene paliti fašnika, bilo je ledeno a svi smo bili lagano odjeveni. U jednom je trenutku stavio svoju ruku na njeno rame da je malo zgrije, a potom je zagrlio i drugom rukom i prekrio svojom tunikom. (bili smo maskirani, inače ne nosi tunike :) ) Kasnije smo plesali, on ju je primio i krenuo plesati s njom neki valcer na onaj lijep način, kada te dečko obuhvati i vodi ples a ti samo slijediš korake. Osjećam se smiješno. Zvučim kao da joj zavidim. A možda je to istina.
Zaista se ne želim zaljubiti u njega i nadam se da neću. Želim jednostavno biti bliža s njim, ne želim prestankom glazbene izgubiti neke osobe koje me danas mogu razvedriti i nasmijati i onda kad drugi to ne mogu. Zbog njih život vidim u blještavim bojama. Dan mi uz njih prolazi lako, u ugodnoj sumaglici, osjećam tako jednostavnu, bezrazložnu sreću. Poput lijepog sna koji, kada prođe, ostavi onaj topao okus čežnje...
Kad bih barem mogla nastaviti glazbenu školu... Tako sam zahvalna svojoj obitelji, ocu što voli glazbu, što je htio da njegova djeca nauče ono što je on oduvijek htio - svirati gitaru. Hvala im što su me gurali da idem dalje, iako sam kao mala znala plakati i moliti da me ispišu. Moja me je glazbena škola odgojila, u njoj sam pronašla ljude vrijedne svog tog truda i odricanja.


Dan kada je okrenut novi list kalendara.
srijeda (01.02.2012.) // 4komentara

Katkad je čovjek toliko sebičan.
Katkad sam ja toliko sebična.
Možemo li ikada biti jednostavno sretni? Ako nemamo dovoljno za živjeti, ne bismo li trebali biti sretni što smo živi? Ako nemamo puno prijatelja, ne bismo li trebali biti zahvalni na onom jednom? Kada pomislimo da nismo dovoljno lijepi, visoki, mršavi, ne bismo li trebali odmahnuti rukom i reći "Imam zdravlje, imam talente... Što će mi više?" Mogu li ikada reći da mi ne treba više? Imam divnu obitelj. Imam nekoliko dobrih prijatelja, imam bistru glavu, zdrava sam, svestrana, imam vrline koje drugi cijene. Onda se pojavi on... I shvatim da ipak nemam nešto... Ili nekoga. Ne želim biti nezahvalna. Uvijek su me ljutili nezahvalni ljudi. Oni koji ne znaju reći "hvala" a da to pritom zaista misle. Sada sam JA takva. Ne znam Bogu reći hvala i pritom zaista misliti da ne želim ništa više. Moja glava kaže da sam dobila toliko toga. Sama činjenica da ga poznajem čini mi se tolikim blagoslovom, a opet moje srce želi više.
Želim biti ljepša kako bi me primijetio na drugačiji način...
Želim ga sresti u gradu i znati da se veseli što me vidi.
Želim da se sretnemo na tulumu zajedničkog prijatelja.
Želim da mi se katkad javi.
Želim da pokaže zanimanje za moje crteže ili moje sviranje.
Želim biti godinu dana starija kako bih mu bila bliže, kako bismo skupa išli na maturalac i druge izlete, kako bi nam učionice bile bliže.
Želim pričati s njim.
Želim mu češće čuti glas.
Želim mu se svidjeti.
Čak i moju nezahvalnost Bog i dalje daruje... Ovaj je petak bio jedan od najljepših, najljepši dan u zadnjih nekoliko mjeseci. Susrela sam ga na hodniku, pokraj njegove učionice koja je toliko daleka od moje, malo smo pričali... Znam da mu to nije puno značilo. Osjetila sam njegovu ukočenost... Ili nezanimanje? Ali bila sam sretna, zahvalna na svakoj njegovoj riječi, svakom njegovom blagom trzaju usana koji bi mogao značiti osmijeh... Smiješno mi je kad se sad sjetim da sam baš toga dana "izgledala kao princeza", kako je rekla moja prijateljica. Kao da je naš slučajan susret bio zakazan za dan kada budem lijepa izvana i sretna iznutra. Te sam večeri išla na Noć muzeja. Zbog zajedničkih prijatelja išao je i mladić iz njegovog razreda. Koliko me je samo podsjećao na njega... Kao da je u druženju s njim poprimio neke lijepe osobine, smisao za humor, neiskvarenost, dobrotu. U istom mi je trenutku bilo neopisivo teško i neizmjerno ugodno pričati s njim, upravo zbog te privlačne i bolne sličnosti.

Zaželjela sam nedavno još jednu želju.
"Neka bude sretan." To je moja želja.
Ako je zaljubljen, neka bude sretno zaljubljen. Neka bude ispunjen, voljen, neka bude i neka ima ono što zaslužuje, a zaslužuje najbolje. Ako to znači da nijedan moj atom nema mjesta u njegovom životu, neka.
Osjećam prejaku, prejaku želju da budem u njegovim snovima, njegovim mislima, željama, osmijesima, pogledima, ali ne zaslužujem takvu osobu. On zaslužuje samo najbolje.