...in my head...
U sobi vlada tama, jednimo što ju tek neznatno prekida je tračak svjetla što dolazi iz dvorišta neke sretnije obitelji. Na zidovima i u zrcalu svijetlo i tama kao da se bore, bore za moju pažnju. Ali moje misli su daleko. Čak nisam sigurna koliko daleko, gdje se točno one nalaze. Samo znam da nisu ovdje, ne pletu mrežu oko svjetala po zidovima, tihe glazbe iz zvučnika i problema koji me već sutra čekaju. No možda je tako i bolje. Sklapam oči, želim zaspati a čini mi se da necu moći. Svejedno ću se pokušati opustiti i malo odmoriti od lutanja. <7br>
Nakon nekog vremena uz lagani zvuk škripanja parketa naglo otvaram oči. I dalje je mrak, čini mi se da nema nikoga u sobi. Polako dolazim k´ sebi iz nekog laganog sna, koji ne iznenađujuče snažno ošamutio. Obavija me neki val hladnoce, te polagano odpuzim ispod pokrivača u potrazi za jos jednim. Posve nečujno prilazim ormaru i vučem iz njega debeli, čupavi pokrivač. Okrenula sam se i iza sebe ugladala neku spodobu, neko biće. Bilo je odjeveno u čudno, pomalo smijesno bijelo odijelce s predugim i preširokim rukavima te povecim crnim dugmićima obucenim u saten. Vrat mu je obavijao bijeli til s raskosnim naborima i crnim rubom. Na licu je imao porculansku masku, bila je prekrasno, čisto bijela. Maska, iako od porculana, kao da je bila prozirna. Bila je više nalik na veo što mu skriva lice. No unatoč tomu njegovo lice nije odavalo ni srecu niti tugu. Imao je blag i smirujuć pogled.
Prišao mi je, pružio mi ruku i prozborio : "Drago mi je moje ime je Pierrot, no ti me možeš zvati Epiphany."br>
...ovako su ga neki pokusali prikazati...
