Paper dreams, honey, paper dreams
Umorna sam od razmisljanja. Razmisljanja zasto neke stvari nisam drugacije napravila, ili ih barem naknadno ispravila. Polako, iz dana u dan, unistavam si prilike za neke bolje stvari. Cesto me hvata neki kompleks malog covjeka, koji ima osjecaj da nista oko sebe ne moze promijeniti, da sudbina odlucuje a on samo sjedi i ceka da mu se nesto pozitivno dogodi i promijeni ga u svim pogledima na bolje. Imam dojam da se to samo od sebe nikada nece dogoditi, a pokretanje same sebe na trku za pozitivom je gotovo nemoguce. Gdje je nestala moja nezasitna ambicija i energija? Na sto sam ih potrosila? I jesam li ih potrosila ili je to samo neki dojam uzrokovan trenutnom frustracijom?
Neznam, polako me ponovno hvata onaj osjecaj - potreba za sigurnoscu. U biti to nije sigurnost, to je izolacija. Omotavanje same sebe u plasticni omot kako me nista nebi moglo dotaknuti, zaboljeti. Znam da se nesmijem ponovno tako zacahuriti, zatvoriti u svoju ljusturu i vegetirati (ne postojati u vanjskome svijetu). To je tako prekrasan osjecaj. Biti zasticen, a opet imati mogucnost kroz prozorsko staklo gledati guzvu na cesti, lisce koje pada s vec gotovo golih stabala, ptice koje odlaze, i svu tu tugu, razocaranje, bol, nesigurnost drugih ljudi a istovremeno ju sam ne osjecati. Ali nesmijem, a to mi je toliko potrebno. Hocu li prije propasti ovako nezasticena, ili onako zacahurena u svoje snove? "Uz taj teret neka daju bar hrabrosti Sizifove!" - Baudelaire
SECOND TIME AROUND!!!
PART II : pimp my profile
Uspjela sam! Sredila sam ga da izgleda barem priblizno kao ono sto ja zelim. Sad sam malo vise hepi. :)
flos_cruentus at vf a.k.a my home page
