petak, 13.05.2016.

Križaljka

Nekad su tuge toliko velike da o njima pišemo na blogu. Tuga koja mi se dogodila bila je toliko velika da se danima nije mogla predočiti u riječi, nije joj pošlo za rukom poprimiti pojavni oblik. Bila je toliko jaka da sam ju jedva osjetila dok su se polu-poznata lica daleke rodbine izmjenjivala kroz dnevni boravak kuće izražavajući mi sućut. Tek sam se blago smješkala, pričala o vremenu i svom studentskom životu.

Kako se sve dogodilo? U Zagrebu sam primila lošu vijest. Preplakala sam cijeli grad sjedeći u tramvaju. Iduće jutro sam se vozila autobusom prema Slavoniji uvjerena kako će se izvući. Jedini detalj putovanja koji pamtim bile su magnolije – u svakom dvorištu po jedno ružičasto stablo. Budile su se magnolije, budilo se proljeće, isto tako će se probuditi i moj tata. Vozila sam se prema kući i dalje s mišlju da će sve biti dobro. Ni mjesec dana kasnije ne mogu vjerovati da stvari nisu dobro. Zašto, kako, zašto, zašto? Zašto se sve dogodilo? Zašto je sve moralo završiti na ovakav način?

Došla sam kući. Odlazila u posjete u bolnicu jednom dnevno. Ulaz u šok sobu je na istom katu kao rađaonica. Dolje, niz hodnik, neka nepoznata obitelj se radovala sceni iza njihovog stakla. S druge strane hodnika ja sam ispred svog stakla drhtala od straha. Što ću, ako jednog dana, ja budem osoba iza njihovog stakla, a moj tata ne bude obitelj koja se ispred raduje? Zašto je to tako?

Stanje se nije mijenjalo. Jedan dan nisam otišla u bolnicu. Ostala sam učiti u sobi, a sada ne znam kako ću ikad nastaviti učenje tamo gdje sam stala. Taj dan tatu je posjetila samo njegova sestra. Jedini dan kada je bio dobro, a ja nisam bila uz njega. Tražio je novine, uvijek ih je čitao. Sve se činilo dobro, kao da nas je sve samo dobro prestrašio.

Idući dan nam je doktor rekao da tata neće dočekati jutro. Ni tada nisam vjerovala. Magnolije se bude, probudit će se i moj tata. Vozili smo se kući iz bolnice i tek se tada dogodio trenutak kada sam shvatila što se događa. Iako sam prošla pored tog zida nebrojeno puta, jedini put kada sam primijetila taj grafit bilo je na putu iz bolnice tog popodneva. „Sad gledam u zvjezdano nebo, molim Boga vrijeme da vrati jer bilo je dobro dok je trajalo“.

Tek je u tom trenu sve došlo na svoje mjesto. Izgubit ću ga, to je sigurno. Zid na putu iz bolnice, tekst mog najdražeg benda, zid Tehničke škole… I sam je pohađao tehničku i bio daleko ispred svih u tom području. Ovog proljeća bude se samo magnolije, moj se tata neće probuditi.

Probudio se i idućeg dana, iako doktor nije mislio da će se to dogoditi. Preživio je i čitav dan, ali ta je noć za njega bila posljednja. Preminuo je 11.4., a nisam mu uspjela reći zbogom. Magnolije se bude, a moj se tata nije probudio.

Najteže u danu rastanka bilo je vidjeti vijenac pored njega. Iako im to nije bilo rečeno, netko je zabunom u cvjećarni umjesto mog imena napisao nadimak… Nadimak koji je jedino on koristio za mene. Tko će me sada tako zvati? Uz vijenac smo stavili i novine, uvijek ih je čitao. S kim ću sada rješavati križaljke u novinama s dvije kemijske u različitoj boji?

A on je bio dobar čovjek. Dobar čovjek nemoćan u svojoj borbi. Divna osoba koja ponekad nije uspjela nositi svoj križ. Svi su ga poznavali, voljeli, poštivali. On je sve poznavao, volio, poštivao, možda više nego samog sebe, ponekad i više od svoje obitelji. Za sve se druge davao 100%. Bio je najdruštvenija osoba koju sam poznavala. Imao je hrpu prijatelja, a tek je nedavno počeo shvaćati da to i nisu baš neki prijatelji.

„On je bio zaista poseban i neobičan čovjek, specifičan i takve odnose je gradio i s ljudima. Djeluje mi da si ti tu njegovu karizmu naslijedila. Ja ću ga pamtiti iz perioda kada je bio student: ne možeš vjerovati kakvu energiju, ideje i sposobnosti je imao“, napisala mi je rođakinja, a ja sam čitala poruku i opet se uplakana vozila tramvajem po Zagrebu. Ista ona rođakinja koja me vidjela dva puta u životu i nikad ju nije bilo pretjerano briga za mene. Ista ona koju je tata uvijek uzdizao u nebesa, hvalio ju i žarko želio da nas dvije imamo kontakt. Zar se moraju dogoditi ovakve stvari da se te želje ostvare? Kakva slova nebeske križaljke moraju sjesti na svoje mjesto da se takva racionalna želja ostvari?

Ljuta sam na njegove prijatelje, gdje su sada? Iako je u posljednje vrijeme shvaćao da su oni samo prolaznici u njegovom životu, svejedno je i dalje bio spreman sebe dati za njih. Gdje su? Kako je moguće da nitko nije došao reći mu zbogom svih ovih dana nakon sprovoda, zapaliti svijeću? Bila sam ljuta na rodbinu i pitala se gdje su oni bili prije. A gdje sam ja bila prije? Možda nisam rekla zbogom 11.4... Što ako sam mu pravo zbogom rekla davno prije? Što ako je jedina stvar koja mu je nedostajala u životu bila moj čvršći oslonac? Volio je ljude, društvo… I od svih mjesta na kojima je bio uvijek se nekako vraćao nama, a ja sam to shvatila prekasno. Možda smo on i ja do te mjere isti da i kada trebamo nekog nikad to ne izgovorimo na glas, a okolini nije dovoljno stalo da to bez riječi shvati i spasi nas? Bože, zar sam vlastitom ocu bila okolina kojoj nije baš previše stalo?

Ne mogu se pomiriti s tim da do sada za sebe nisam znala da sam bila jako vezana za njega. Puno me puta povrijedio. Puno puta je radio protiv nas. Puno su puta svi drugi bili važniji. U svemu tome samo je trebao ljubav, a često ju nismo znali jedno drugom iskazati. Uvijek je s ponosom drugima pričao o meni i bio je najsretniji na svijetu kada bi netko sa strane slučajno primijetio našu sličnost. Nekad je znao ušetati u kuhinju i mirno pojesti punu zdjelu salate. Svatko prisutan tko nas je znao nije mogao ne nasmijati se jer sam i ja u stanju pojesti istu količinu. Bila sam jako vezana za njega i zapravo mi je bilo jako stalo do njega, a uvijek sam to potiskivala. Nikad ga nisam zvala „tata“ i negirala sam činjenicu da sam ista on. Sada je zapravo najteže prihvatiti činjenicu da sam neke stvari shvatila tek sad kad ih je prekasno ispraviti. Ostaje mi tek utjeha da sam ista on.

Još je uvijek jako teško i svjesna sam da me čekaju trenutci kada će biti još teže. Puno je takvih trenutaka. Nekad su oni najbanalniji najteži za izdržati. Svaki put mi se srce slomi kada dobijem SMS poruku, jedino ih je on slao. Tko će ih sada slati? Tko će sada biti najponosnija osoba na svijetu kada me vidi sa zdjelom salate u ruci? Kada me vidi s diplomom u ruci? Kada me vidi kako plešem? Bio je odličan plesač. Na svakoj fotografiji iz studentskih dana je plesao. Nikad nije imao mira kada bi čuo prve taktove. Bio je u stanju proplesati čitavu noć. I u tome sam ista on. Kada sam bila mlađa uvijek sam govorila da ću prvog dana života u Zagrebu upisati latino plesove. To još uvijek nisam napravila, a sada bi bilo jednostavno preteško. Kako je moguće da sam kao mala uvijek plesala s njim valcer po dnevnom boravku dok se na televiziji prikazivao koncert u Beču, a sada više nikada neću moći u pozadini pustiti taj koncert a da se ne slomim? Kako je moguće da nam je zadnji ples bio onaj na mojoj maturalnoj večeri? S kim ću plesati jednog dana na svom vjenčanju? Iako znam da će jednog dana puno ljudi plesati na mom vjenčanju, on neće biti tamo da pleše s nama. Tko će biti s druge strane stakla kada jednom budem u bolnici, ali na onom sretnijem kraju hodnika, iza onog sretnijeg stakla? Uvijek je s djecom pričao poseban jezik, zašto jednog dana moje dijete neće imati priliku pričati tim jezikom? Zašto i moje dijete jednog dana neće imati najzabavnije rođendane (kao što sam ih ja imala) jer njegov djed neće biti tu da zabavi uzvanike?

I nitko ne zna koliko je teško ostati sam sa sobom, i nitko ne zna koliko se puta slomim kada najmanje očekujem (pogotovo kada dobijem SMS koji nije njegov). Nitko ne zna koliko je teško preživjeti momente granične tuge. Granične jer se događa da sam minutama na liniji između smirenosti i sloma, na granici između osmjeha i želje da sjednem na pod oblivena suzama. Još uvijek nisam najbolje iako neću da se to vidi. Hoću li ikada više biti „najbolje“? Još uvijek mi je sve jako friško i ne pričam s drugima o tome iako znam da bi možda bilo lakše. Znam da je dobro reći da nekog trebaš. Ipak, ista sam on, ja to ne znam. Možda je tako dobro. Možda kod mene bol prolazi na ovakav način. Nekada način koji je prihvaćen među drugima nije najbolji za neku osobu. Iako bi bilo „normalno“ razgovarati, odlučila sam ne pričati o svemu i čekati dan kada će biti lakše progovoriti. Do tada imam tipkovnicu i blog.

31.5. tata je trebao proslaviti 58. rođendan, a sada je taj broj 58 zauvijek zapečaćen, urezan u drvo križa iznad njegovog vječnog počivališta. Nadam se da ćeš proslaviti rođendan onako kako si uvijek znao organizirati takve događaje. Nadam se da još uvijek plešeš negdje gore, tata. Gledaš li me, čuvaš li me? Ja te volim do neba i nazad.

Hvala ti na svemu, stari moj.

Piši, rekla mi je B., i dala najbolji savjet u životu. Možda do sada nisam stigla biti dovoljno tužna da napišem ovaj post. Tuga je napokon dobila pojavni oblik, bar u obliku virtualnog slova negdje u blogosferi. Ovo je možda „najrazbacaniji“ tekst kojeg sam ikad napisala, ali je ujedno onaj koji mi najviše znači. I ovo je najteže stisnuta tipka „objavi“ u životu.