nedjelja, 13.05.2012.

Ti koja imaš nevinije ruke

Analiziram... Previše toga analiziram. Ništa novo.
Osim što to sada činim 13. dana mjeseca svibnja... I pišem post u ovoj noći s 13. na 14.5. tek toliko da se osmjehnem svaki put kad otvorim svoju blog adresu i prvi vrhu vidim ispisan taj datum (bit će ispisan pri vrhu ovog bloga tek kao datum ovog posta... a meni kao dragi podsjetnik i razlog za u osmijeh zadrhtale kutove usana).

Prije okruglo godinu dana bio je petak 13. Sretali smo se po školskom hodniku. Na putu do kuće dogovarali prijevoz za prijateljev rođendan tu večer. Došli smo tamo, pričali o prijevozu kući, previše popili, puno plesali (barem ja :D)... Našli se sami daleko od buke uzvanika. Izgovorio je neko smotano "idemo prošetat" i nisam mogla ne nasmiješiti se na tu ideju. I poljubio me. Prvi je to učinio.
Nešto kasnije, opijeni "našim" pićem natočenim u plastične čaše, lakim notama i jednostavno dobrim okruženjem, pod nekakvom bijednom izlikom smo se našli dalje od mase spomenutih uzvanika i ponovili učinjeno. I opet to ponovili. I opet.
"Daj da te pozdravim"... rekao je na kraju. Bio je to drugi po redu od meni najdražih poljubaca. Najdraži je ipak bio onaj prvi, čisto zato što je ovaj zadnji... definitivno i bio zadnji. Bar u skoroj budućnosti. Jer, tko zna, možda jednom... Uglavnom, nije mogao a da ne ostavi gorak okus u ustima.
Zvali smo moje da dođu po nas. Nas 5 u autu, on na sjedalu iza mene pregledava slike na fotoaparatu. Gledam cestu sa suvozačkog mjesta i vrti mi se u glavi, što od isprekidanih bijelih linija na cesti ispred, što zbog alkohola, što zbog omamljenosti netom odigranih događaja između Njega i mene, što zbog toga što i dalje osjetim njegov dah na vratu sa stražnjeg sjedala.
Iduće jutro se ponašamo krajnje nezrelo i poput djece razgovaramo o trivijalnostima. Ni riječi o sinoć. Kao da ništa nije bilo. Ali, hej, barem smo razgovarali. I bili smo prijatelji, da.

Godinu dana poslje u rukama držim hrpetinu slika s moje maturalne zabave i postajem svjesna kako neću moći neku od tih fotografija uokviriti i staviti na vidljivo mjesto neke od prostorija u mom budućem studentskom stanu, čija stanovnica postajem za nekoliko mjesec. Ipak, besmisleno je imati uokvirenu sliku nekoga s kim ni ne razgovaraš, zar ne? I to na vidljivom mjestu u spomenutom stanu.

On meni više nije ono što je nekada bio. Drag mi je, uvijek će mi biti, ma koliko me odgurivao od sebe i koliko me zanemarivao. Znam, ne razgovaramo, osjećala bih se blesavo da ga priupitam bilo što, ovako usput, kada se sretnemo na školskom hodniku. Nema razloga zašto je došlo do toga. Jednostavno, tako je kako je, pripisat ću to njegovoj (opravdanoj) nesređenosti za koju sam uvijek imala neizmjerno visok prag tolerancije. Želim toliko toga napisati o tome kako je sada... A zapravo, nema se što reći. Stranci smo.

On mi je stranac za kojeg uvijek nešto gajim. Bit ću najsretnija ako upiše ono što želi. Ako se nesređenost oko njega napokon sredi. I ako ga ta djevojka pored njega zbilja usrećuje, ako ga voli... više, i bolje. Premda ne znam kako se nosi s tolikom količinom osjećaja ako ga voli više nego ja. Ne znam je li moguće voljeti više od toga.

Mislim da je ovo prvi put da pišem o tome kako ga volim. Da, u svakom postu je jasno da ga volim, ali...
Ovo nije ono što je bilo prije. Više ne osjetim leptiriće u želudcu, više ne hvatam skrivene poglede. Ne znam, vjerujem da je to zato što mi ih više ni ne daje. Ne dajem ni ja njemu. On ima Nju, ja imam Novog.
Njega više ni ne želim na način na koji smo jedno drugo željeli 13.5. prošle godine. Samo ga volim iz daljine, tek na način da mu napokon iskreno želim sve najbolje s Novom, bez nekih mojih posesivnih želja u stilu "ne zaslužuje te, ostavi ju, budimo zajedno".

Jedino što želim... Je raščistiti sve. Želim moći razgovarati s njim. Želim mu biti prijatelj. Ne znam zašto se udaljio od mene, zbilja ne znam. Imala sam svakakve scenarije u glavi... Ali to da ćemo, nakon što smo od 7. razreda osnovne škole bili prijatelji, srednju školu završiti bez ikakve komunikacije, nisam mogla zamisliti niti u najluđim snovima.

Eto, to je moja želja. Želim napokon uokviriti našu fotografiju kao lijepu uspomenu i staviti ju na vidljivo mjesto. I želim tu mogućnost da pred drugima uprem prstom u nju i kažem "evo, ovo je moj dobar prijatelj iz srednje". Valjda ne tražim puno.

T., sretno :)


(...)
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
(...)

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
(...)
(V. Parun)


I još nešto...
Svi kažu da je on lud, da ne zna što gubi, da će mu biti žao. A tako sam se dugo osjećala kao jedina na gubitku...
Koliko god mu želim najbolje... Moram priznati da bih željela da tome bude tako. Da mu bude žao.
Ovo je mali grad. Bezbroj smo se puta sreli. Bezbroj smo se puta namjerno okrznuli ramenima u prolazu. Tako smo se okrznuli jedne subote dok je izlazio iz kafića vodeći Nju za ruku. Taj osjećaj u meni...
Prije par tjedana vidio me s Novim. Ne nastojim izazvati ljubomoru u Njemu ili tako nešto, nisam s Novim iz očaja ili tome slično. Zbilja mi je drago zbog situacije s Novim, sve to stoji. Samo mi je bilo zanimljivo vidjeti kako nas je On pogledao sekundu predugo... U najmanju ruku, vrijedim barem toliko da ga poškaklji tračak kajanja.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.