utorak, 24.04.2012.

"Kao da cijeli život je stao u onoj noći kad sam te imao". ILI NE.

Postoji Novi, napokon postoji.

...

Ništa, zapravo, nije onako kako bi trebalo biti.
Previše stresa, previše napetosti, previše povišenih tonova iza zatvorenih kućnih vrata. Previše neuspješnog odbijanja vraćanja na staro.
Nekih pola godine mira je valjda bilo predobro da bi potrajalo. I evo nas na početku, valjda u najgori trenutak, valjda na najvažnijoj prekretnici u mom životu (koliko god ovo teatralno zvučalo)... I valjda onda kada mi je potreban oslonac više nego ikad. Pa, što da kažem, hvala?!

Zatrpana sam školskim knjigama i pritiskom oko kraja i očekivanjem kako moram postići nešto u životu. Na glas iščitavam definicije spomenutih knjiga pokušavajući nadglasati spomenute tonove... I ne ide mi.

A to nešto... Razapeta sam između vlastitih sklonosti i onoga što bi mi donjelo određenu financijsku sigurnost u budućnosti. Ne znam...
Jedino što znam je da sam, prilikom snimanja emisije na nacionalnoj TV prije par dana, osjetila, pa, ajmo reći, toplinu oko srca. Definitivno je to ono što volim.

...

U nekom jutarnjem satu zateknem se s istim knjigama u naručju, na svom krevetu. Svega nekoliko metara dalje, meni najdraža osoba na svijetu sjedi za računalom pregledavajući oglase. "Skupe su režije u ovoj kući", kaže mi, a meni postaje jasno da je nekih 9 godina glumljenja idile unutar 4 zida ove prekrasne kuće naprosto predobro da bi bilo istinito. To nije bila idila, znam, niti smo mi idilična obitelj. Niti sam imala što dobro za vezati se ovdje... Ali naprosto sam takva da sam se, eto, u nemogućnosti vezanja za bilo što drugo, vezala za žbuku. Za prozore. Balkon. Terasu.

Boli me činjenica što sam pri kraju, ne samo srednje škole, nego valjda svega što vežem uz srednju školu. 9 godina je najduže što smo uspjeli biti na mjestu. I sada ponovno sve iz temelja.

Uvijek je bilo priče o tome, uvijek. Ali sada vidim svu tu gomilu nekretnina na ekranu i postajem svjesna da je kraj. Odlazim na fakultet, a kada se vratim za praznike, ovdje gdje sada sjedim sjedit će netko meni nepoznat. Kako boli to... Boli biti bez sigurne luke.
...

Novi.
Kada u jednoj sferi života cvjetaju ruže, u drugoj je sve crno. Ne znam hoću li ikada, barem na 5 minuta, imati oboje.

Sada barem imam Novog. Imam ga uvijek pored sebe. Godi to... To da me prati kući, to da me zaogrne svojom jaknom kada je hladno, da me naprosto poljubi u obraz bez ikakvog povoda, to da stojimo na našem mjestu, šutimo, i da se jednostavno dobro osjećamo u tom trenutku... Bože, hvala Ti.

I da, rekao mi je one riječi koje do sada nikome nije rekao. Zvuči suludo nakon nepunih mjesec dana veze... Ali istina je, i tako je kako je, i... I ne bunim se.

...

I ovo je valjda prvi post koji nije o Njemu. Bar nije bio sve do ovog trenutka kada sam ga spomenula.
Čitam svoj prošli post... I ne mogu vjerovati kako sam naivna. Uvijek povjerujem prenapuhanim pričama drugih, uvijek povjerujem u nečiju besmislenu opasku o tome "kako smo lijepi zajedno"... A činjenica je, mi se "zajedno" možemo promatrati eventualno u kontekstu toga ako se zateknemo u istoj prostoriji u isto vrijeme. Nikakve druge poveznice nemamo. I sada, kad vidim kako je to kada je nekom uistinu STALO, postajem svjesna kako je sve sa mnom i s Njim... Naprosto... Besmisleno.
Dobro, 13.5., jedna noć, nema veze. Pripisat ćemo ju alkoholu.
I sada, kada imam novog, i sada, kada je Novom zbilja stalo, tako je lako ostaviti prošlost tamo gdje i pripada.
Još samo da naučim kako prekinuti emotivne veze sa žbukom.

"Miruj srce, tiho ne plači
on mi više ništa ne znači"

UPDATE.
40 postova na ovom blogu. 40 crtica o meni i Njemu. Od 7. osnovne, pa do danas. Uvijek mi je bio drag, nekad više, nekad manje... A onda, bez riječi, bez ikakve svađe, bez ičega... Nađem njegovo ime na društvenoj mreži i ono hladno "dodaj kao prijatelja" pored njega. Šok.
Bez riječi, nismo više ni na "bok-bok", i ne smijem pogaziti ponos i pitati zašto je došlo do toga. A eto, prije 2 mjeseca plesali smo valcer po mojoj sobi i činilo se da barem možemo imati normalan prijateljski odnos. Ne, a?

Koliko to govori o njemu, kada me naprosto... Prekriži?
Ne bi me trebalo dirati, znam, i ne dira u tolikoj mjeri koliko sam pomislila da će me pogoditi... Ali, k vragu, pa ni iritantnu susjedovu maloljetnu kći jednostavno... ne prekrižim??

Onako, hvala.

(i da, to zbilja pišem o istom onom posebnom NJEMU o kojemu pišem u zadnjih 40 postova. da!!!)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.