srijeda, 27.01.2010.

Ništa više od običnog, dobrog prijatelja...

Ovaj post jednostavno mora biti napisan… moram. Jednostavno moram.

Podijelit ću ovo u 2 dijela, svaki po 4 točke.

1. DIO
Prijatelji, često mislim na vas…

1) J.
Ne znam čemu ovaj odlomak, kao da želim ovu formalnost ispuniti, konačno obznaniti da sam pobijedila. Nije to bila javna borba- prije bih rekla da sam se borila sa samom sobom. Uglavnom. Ona. J. Neću lagati da mi u početku nije bilo stalo, da me nije barem malo boljelo što me doslovno prekrižila sa svog popisa, zaboravila 8 godina čisto zato što više nije imala interesa od našeg „prijateljstva“, da…
Ne znam mrziti. Nikad nisam mrzila.
I zato sam vodila te borbe- nisam željela dopustiti da me ta emocija obuzme, jer bi onda ona, J. ispala pobjednica. Postala bih poput nje, a to nisam mogla dopustiti.
Ovi novi ljudi koji me okružuju… Oni su mi pokazali što je prijateljstvo. Bez obzira što neke od njih ne poznajem ni godinu dana, a uz J. sam provela cijelu osnovnu. Nebitno. Tako nebitno. Oni su mi pružili više prijateljstva u tako kratkom vremenu nego što je ona sve te godine. I nikad mi nisu okrenuli leđa. Ili zabili nož u njih. A ona je to radila s užitkom. Ja nisam imala nikog drugog, slijepo sam joj vjerovala, prelazila preko svega toga, opraštala joj, zvala je najboljom. A onda je ona mene maknula s popisa prijatelja i stavila me na popis onih koje mrzi, kojima želi najgore… Borila sam se da ona ne dospije na takav popis. Kao što rekoh, ja bih bila previše slična njoj u tom slučaju, a to je najgori poraz.
I hvala svim Prijateljima što su mi otvorili oči, pokazali mi što znači biti Prijatelj.
Napokon, bez imalo premišljanja, kažem- ja sam pobjednica. J. više ne postoji. Ne mrzim ju. Jednostavno, za mene, sve što je od nje ostalo je jedno veliko NIŠTA.

2) L.
Svi mi uvijek kažu da nekih 10 godina, možda čak i više, nije dovoljno da se prijateljstvo održi. Kada pukne- pukne. Gotovo je.
Još uvijek ne vjerujem da je gotovo.
Kako god. Čak i da je ovo KRAJ, uz nju mi ostaju lijepe uspomene.
p.s- žalosno je. L., J. i ja. Sada je tako smiješno vjerovati… Kolike smo sate razgovarale o tome kako će biti dobro kada sve 3 dospijemo u istu školu. I evo nas, tu smo, a jedna od druge okrećemo glavu na školskom hodniku.
Koja patetika, dvoličnost, ne znam kako to nazvati. Kada su rođendani ili neki važni datumi… onda glumimo da je sve super. Grlimo se i ljubimo i šaljemo si imaginarna srca na facebook zidu. Fuj!

3) K.
Mogu reći da si najbolja, zbilja mogu.
Ali On je uvijek u igri kada se radi o nama. I tvrdiš, ne osjećaš ništa prema njemu, ne znaš kako ti se osoba kao što je on mogla sviđati. A znam da kada je on u mojoj blizini samo nas oboje prostrijeliš pogledom.
Kada pričamo o Njemu, nikada ne mogu ispričati priču do kraja. Uvijek one značajne dijelove preskočim, nikad ne pronalazim prave riječi za opisati onaj odnos koji sam imala s njim.
Jasno ti je, sviđala sam mu se, i on meni, bili smo prijatelji, nismo se odvajali jedno od drugoga… Nismo bili zajedno, ali to nešto naše čak je bilo i više od toga. Jasno ti je.
A kada pitaš što je sada, postoje li ti osjećaji, barem s moje strane, i dalje… Lažem. Kažem da ne postoje. I ne znam zašto mi se čini lakše slagati. Oprosti.

4) L.
Ne znam odakle ti snage i živaca podnositi sve moje hirove, ispade, divljanja, nepotrebna durenja. Ne znam.
Nekako najviše vremena provodimo zajedno, možda je u tome stvar. Uglavnom. Oprosti. Znam kako grozna mogu biti. I možda mrvicu prebrutalna, ali samo želim da znaš istinu.
I nije mi jasno zašto imaš tako loš stav o sebi, zašto misliš da ti i S. ne bi uspjeli. A tako je očito da je sve išlo po planu. Ali ne!
I to me izluđuje, stvarno. Što uvijek moraš složiti najpesimističniji stav u glavi i slijepo ga se držati, ignorirati stvarnost jer se odmah postaviš u stav „zašto pokušavati kada ne bi uspjelo“. Damn you. -.-
Uglavnom, oprosti na mojim čestim ispadima. Ponekad jednostavno mislim da me ne zaslužuješ ovakvu. Ne znam biti najbolja prijateljica, ne znam. Mogu reći da sam uz J. odrasla, a vjeruj, uz nju nisam naučila kako prijateljici biti rame za plakanje, oslonaca, glavno mjesto za pomoć… J i ja to nismo prakticirale. Zato se ne znam nositi s tvojom dobrotom i malim znacima pažnje. Oprosti. Ali… trudim se naučiti :) I da. Ponekad, kada osjetim da sam potrebna… Malo se previše uživim u ulogu psihologa :D


2. DIO.
<3 vs. Pomutnja?

1)
Azra. Ljudi samoće.

Negdje sam slučajno naišla na nečiji status… Bio je ispisan stih te pjesme. I, nakon duže vremena, opet sam tu pjesmu postavila na repeat. I čitala sam tih nekoliko stihova opet i opet. Kao da ih prvi put vidim. I razmišljala sam kako bi bilo lijepo znati da imaš tako nekog; da te prati pogledom, iz sjene prati tvoj korak, da te zna prepoznati po hodu, po uzdahu… možda, jednom, po mirisu, po dodiru…

Idućeg dana saznala sam da takva osoba postoji.

Ne dramatiziram.
Jednostavno se više ne osjećam ugodno.
Jasno mi je da je ovo mali grad i da nije bilo teško naći informacije tko sam i što sam… I jasno mi je da zna gdje me može naći kada uvijek izlazim na isto mjesto.
Nisam ni znala da postoji, onda sam shvatila da već duže ne skida pogled s mene. I to me izluđuje. Ne želim da mi je u blizini, a to nije moguće. Malen je ovo grad, ne mogu ga više izbjeći. Damn. A i lik je daleko od simpatičnog. Daleko. Živcira me. Bojim se. Lik je jednostavno antipatičan. Ne želim da mi se petlja u život. Ne želim da mi pokušava biti prijatelj ili što već pokušava… Ne sviđa mi se ovo stanje. Svaki put kada izađem, moram paziti gdje je on i da li me gleda. Ponašam se ukočeno, više se ne mogu opustiti u društvu prijatelja, uvijek tražim neko izolirano mjesto u kutu gdje me neće moći vidjeti. Ukratko- osjećam se grozno.
Idem na tehniku ignoriranja. I ljubavni status sam promijenila, reda radi, samo da me ostavi na miru, neka misli da sam u vezi. Za sad ta metoda djeluje, ne javlja se više, ali to ga ne sprječava da nađe stol pored mog i cijelu večer provede promatrajući me. Damn damn damn hoće li više prestati?????
Kako mu jasno dati do znanja da ODJEBE?


2) M.
Zvat ću ga M. :)
Predmet obožavanja ženskog roda, mami uzdahe na školskom hodniku. Divan je. Jednostavno divan. Barem fizički. A iz ovoga što znam… damnnn. Dečko sluša Replicu! I ostatak grua koje naprosto obožavam, da sada ne nabrajam… Tek u fazi nastojanja da mu se približim.
Koncerti su na rasporedu… Isti glazbeni ukus… Lajkanja na fejsu…
Jasno mi je da, kada te netko fizički privlači, u APSOLUTNO SVEMU vidiš da i ti privlačiš njega. A to najčešće nije točno. Kako god. Barem su mi školski odmori zabavniji :)


3) Ljetni dečko.
Ne znam zašto.
Nedostaje mi. Želim ga. Opet. Damn.
Kad je dooobaaarr :)

I ne znam zašto ne mogu dočekati da ga opet vidim. I zašto mrzim to što je svaki drugi vikend na utakmici. Onda jedva čekam te subote kada znam da ćemo se vidjeti. A onda- sve po starom. Uhvati me panika, želim ga izbjeći. On me primijeti. Pozdravi me, smije se, dodirne me, nastoji mi biti blizu. Tada se u meni isprepliću panika i želja. Želja da mu se bacim oko vrata i da ga poljubim, ili pak želja da pobjegnem glavom bez obzira. Ne znam zašto ovo drugo uvijek prevlada.
A onda opet nastupi radni tjedan i kajanje zašto nisam napravila ono prvo. Mladi smo. Bez obaveza. Uvijek nam je bilo lijepo. A on je taaaakoooo dooooobaaarrr :D Nije mi jasno zašto pobjegnem kad ga zapravo želim. Nije mi jasno. Jednostavno mi nije jasno! Nema tu ljubavi, nekakvih snažnih osjećaja… samo neka doza privlačnosti zbog koje je još onda na moru do svega ovoga i došlo. I ne radim to tek tako, reda radi. Teško je objasniti, ali želim to. Kada znam da trenutno nisam u stanju raditi na pravoj vezi, ni s njim ni bilo kojim drugim. I znam da nemam što izgubiti, a opet…
I uvijek si kažem- evo, hoću. Idući put hoću.
A ova pjesma… hmm :))

She always ready, when you want it she want it
Like a nympho, the info
I show you where to meet her
On the late night, till daylight the club jumpin'
If you want a good time, she gone give you what you want

Baby It's a new age,
You like my new craze
Let's get together
Maybe we can start a new phase
The smokes got the club all hazy,
Spotlights don't do you justice baby
Why don't you come over here,
you got me saying

Aayooh
I'm tired of using technology,
Why don't you sit down on top of me
Aayooh
I'm tired of using technology
I need you right in front-- of me

4) ONNN.
Bez obzira na se moje, nazovimo ih, komplikacije. Na neke njegove prolazne vezice, na njegovo izigravanje frajera u društvu i tako redom dalje…
Zbunjuje me što opet imamo naše svijetle trenutke. Nije mi jasan. Nikako. Jednom me ignorira, drugi put pokušava sve da to loše ispravi. Kaje se što je takav kakav je. Znam da mu je žao. Znam da se trudi.
Nije mi jasan.
Opet smo s vremena na vrijeme kao djeca- od svih 5 razreda u generaciji i svih njegovih prijatelja, uvijek sam ja ta od koje treba posuditi to i to. I onda mi to zaboravi vratiti. Onda mi nakon škole šalje poruke. Onda želi doći kod mene da mi donese to i to ili posudi to i to. I tako redom dalje…
Koje dječje ponašanje, pa to je strašno :) A opet… Priznajem da skačem od sreće na njegovu poruku. Damn.

Spomenula sam Replicu :)
Ova pjesma… neću pretjerivat. Najsavršenije što sam čula. Na prvo slušanje me osvojila. Ostala sam bez teksta kako su riječi napisane tako dobro… Točno ih mogu primijeniti na nas dvoje.

nikad joj nisam bio ništa, ništa više od
običnog dobrog prijatelja
a to je baš ono što nisam htio
i tako sam se trudio, ništa nisam dobio
rekla je možda jednog dana
to nitko znati ne može i nikad ne zna se
a do tada tko zna što će biti, možda i vrijeme će me ubiti
a nju mi nikad neće vratiti...

ponovo sam, neprestano razmišljam
je li moglo biti drukčije?
još uvijek živ, makar ni u to nisam siguran,
a ništa ne mogu promijeniti
ne mogu promijeniti




Iiiiiiii pregovori traju! Mogu očekivati koncert Replice u svom gradu… vrlo skoro! :P

Kako god.

29.1., iliti u petak za 2 dana, IDEM NA ADASTRU!!!!!

Wish me good luck :)

Pusa ^^

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.