ponedjeljak, 05.10.2009.

Ne brini, netko pamti svaki tren u godini...

…sve vaše šetnje, razgovor
a ti još razmišljaš
vjeruj mi


Jesen. Onaj posebni ugođaj, ona hladnoća na koži…
Jesen uvijek karakteriziraju stalnim izrazima. Suho, zlatno lišće. Vjetar koji se provlači kroz krošnje. Šuštanje lišća pod nogama…
Na tisuće je takvih ispranih, ustaljenih izraza.
Ja, pak, na jesen imam drugačije asocijacije.

Petak poslijepodne, izlazimo iz škole, stojimo pred vratima stare zgrade gimnazije. Mrak, ulična rasvjeta, smijeh. Mi, prvi razredi na okupu, smijemo se, povlačim duge rukave preko ruke, stvaram toplinu oko sebe… i on je tu, da me zagrli. Tek toliko, usput, da me zagrije i zaštiti. Da mi pruži, barem na kratko, bijeg od silne hladnoće.
A on ne zna da se tisuće najsnažnijih osjećaja u meni kovitlaju i samo jednim, slučajnim dodirom.

Hladan dah nam izlazi iz usana. Isprepliće se, isparava, nestaje. A mi… smijemo se i dalje.

Večer je, oko 9 sati. Prvi taktovi se začuju iz dvorane. Odlazimo tamo, u dvoranu, svira lokalni bend. Sve naše dobre, stare stvari. Damn. Živjeli smo za te svirke u gimnaziji.
A onda u neki sat iza ponoći, promukla glasa od cjelovečernjeg pjevanja, krećemo kući. I on, i ja, i nekoliko ljudi iz njegova razreda. Smijemo se.
Oni skreću u drugu ulicu, glasovi tonu u izmaglicu, ostajemo On i Ja, pod uličnom svjetiljkom, na mokrom asfaltu, u toj magli koja se provlači kroz moju kosu, uvija mi njezine pramenove, isprepliće se, nestaje u njoj, nestaje. A mi smo tu, i dalje, koracima dodirujemo te mokre ulice, pričamo, smijemo se. Put kući. Slučajni pogledi, slučajni dodiri, sami na cesti. Jesen je. :)


*.* Pjesma.
^^



...

Prijateljica.
Nepoznanica.
10 godina prijateljstva s njom. Još uvijek je sve uredu. Ali nedostaje mi, prokleto mi nedostaje. To, da ju čujem svaki dan, da ju savršeno razumijem, da znam dovršiti njezinu rečenicu.
Strah me gledati kako to prijateljstvo blijedi. Ne želim to dopustiti, ne želim. Znam, priznajem, nisam se trudila. Zanemarile smo jedna drugu, to je očito. Već 3 mjeseca nismo se vidjele onako na samo i pričale kao ljudi.
Već se nekoliko tjedana dogovaramo da izađemo zajedno, da popričamo… Ali to izgleda kao prisila, kao ispunjavanje neke forme, onako, reda radi.
Ne znam što nam se dogodilo.
Ona je našla novu mene. Novu osobu bez koje jednostavno ne može. I ta nova… Ona joj je dovoljna.
Imam i ja drugu osobu. Iako ju poznam svega 5 mjeseci, ona je ta koju mogu nazvati najboljom prijateljicom. Trenutno. Ona je ta koja ispunjava tu dužnost. Koju čujem svaki dan. Kojoj mogu dovršiti rečenicu.
Ali nikad neće biti kao ona prva, nikada.
I svejedno, bez obzira što smo jedna drugoj pronašle svojevrsnu zamjenu, onih 10 godina ne može nestati. Cijelo odrastanje ona je bila tu, znala je svaku moju tajnu, kao i ja njezinu, pratile smo jedna drugu, odrastale zajedno, proživljavale jedna s drugom sve prve ljubavi i prve nedaće. Sve. A sada mi samo tako prokleto fali.
Jedno usputno „bok“ u prolazu znači apsolutno ništa.
Ljubomorna sam na tu drugu curu, koja je zauzela moje mjesto. Ljubomorna sam, što je ona sada tamo gdje sam trebala biti ja.
I mrzim samu sebe što sam si dopustila da se tako udaljimo.
A volim ju. Stvarno ju volim. I stvarno mi nedostaje.

I sada, idemo istu školu. Mlađa je od mene godinu dana, ali, eto, sada smo u istoj zgradi svaki dan.
Što bi smo nekada dale za to? Ona (L.), J. i ja.
Trebalo je biti savršeno, trebale smo ostati nas 3 protiv svijeta.
Sada sam tu ja, sama… i njih dvije koje veže rodbinska veza. Pa, i bez obzira na sva njihova međusobno protivna društva i na sve razdore među njima… Ipak su njih 2 na neki način ostale zajedno (koliko god lažan taj odnos bio). Ja ostajem sama. Gubim, uvijek, u bilo kojem pogledu.
U ovom slučaju, mislim da L. polagano gubim…

J. sam izgubila prije točno godinu dana, kada je jednostavno odlučila okrenuti mi leđa. I sada, evo, godinu dana ni riječ nismo progovorile.
Mislila sam, u početku, biti će nemoguće. Toliko sam ju OBOŽAVALA, veličala ju do zvijezda… Kako da ju sada gledam okrenutih leđa od mene? Kako da glumim mržnju prema njoj, i kako da ju gledam da ona bez problema tu ulogu odigrava prema meni? Kako da ju gledam, svaki dan, u istoj učionici?
Da, trebalo je biti savršeno, trebale smo biti J. i ja u istom razredu, trebala nam je onda doći i mala L., trebale smo biti najbolje, kao nekada.
I napokon su se sve te stvari posložile… a vidi nas, gdje smo sad???
Umjesto da živim u tom našem savršenom planu, naučila sam da ništa nije nemoguće- pa čak i uživjeti se u njezinu lažnu ulogu i glumiti da jedna drugu nikada nismo poznavale i da, unatoč tome što dijelimo radni prostor, jedna za drugu uopće ne postojimo.
Ne fali mi J. Ni malo. Sve njene prevrtljive igrice, laže, glumatanja… Od sada, nakon godinu dana izbjegavanja njezinog ledenog pogleda (bilo bi prebolno)… Sada… gledam ravno u nju. Točnije, kroz nju. Ona za mene ne postoji. Kao što i ja za nju nikada nisam bila tu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.