srijeda, 18.03.2009.

neki novi klinci...

Izluđuje me to što svaki put kada sjednem za radni stol s tipkovnicom u rukama, u glavi stvorim bezbroj različitih slika o kojima bih željela pisati.
Na play-listi je mnoštvo pjesama… a svaka budi neka stara sjećanja.

I pišem nešto sasvim nevezano uz sve prošle postove… previše je onih starih uspomena… :)

“Moj deda već dugo
ore nebeske njive.
Ali baka još čuva sve stvari
i sliku našeg sveca.
Na dan kad sam rodjen
tu je posadjen orah,
i u avliji, pod gustom krošnjom,
sad igraju se deca.
Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci...
Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci...
Kroz maglu treperi
devet sveća na torti.
(Tad sam dobio par mandarina
i malog belog zeca).
U maju, još uvek,
zriju komšijske bašte,
ali trešnje i zelene kajsije,
kradu druga deca.
Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci...
Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci...
……
A ja, ja se kockam
s prevarantom životom.
Iz rukava on svakoga dana
izvuče nekog keca.”
…
^ Đorđe Balašević, Neki novi klinci
(samo neki stihovi citirani.)

Cijelo djetinjstvo provela sam u kući u kojoj su živjeli i moj djed i baka. I moje dvije najbolje prijateljice živjele su u toj ulici. L & B. Cijelo djetinjstvo obilježeno mi je s ta dva imena.
Živjela sam tamo s majkom i sestrom na donjem katu te naše velike kuće. Tate je rijetko bilo, i po mjesec dana nije dolazio kući, gradio je kuću u Zagrebu za nas, a bilo je skupo stalno putovati u Zagreb i nazad. Na gornjem katu živjeli su djed i baka… moji najbolji dida i baka na svijetu. Stroga baka s kojom sam obožavala brati ruže u vrtu. I moj dida Ivan… osoba koju sam voljela, a i sad volim najviše na svijetu. Kada netko kaže riječi „duša od čovjeka“ to je on- moj dida.
Sjećam se svih Božića provedenih s njim. Sjećam se svakog Uskrsa kada bi glumio zeca i skrivao slatkiše po cijeloj kući. Sjećam se kad su me on i baka vodili na kirvaje za Malu Gospu. Sjećam se kad me je učio čitati, pisati i zbrajati. Do prvog osnovne znala sam sve to, i još puno više… zahvaljujući njemu. Sjećam se njegove plave, kasnije sijede kose. Toplih plavih očiju i rumenih crvenih obraza. I kako je htio sve učiniti da mu najmlađa unuka bude sretna :)



Dok još nije bilo škole, dok smo bili sasvim mali, L., B. i ja svaki dan smo, od jutra do mraka bile zajedno. Obožavale smo sate provoditi kod B. Imala je veliki podrum u kojem smo mi sebi uredile jednu prostoriju, donijele sve igračke i svu staru posteljinu smo prostrle po podu te prostorije. A kada je dan bio suviše lijep da bi se potratio na čamljenje u podrumu, izvukle bi smo jorgane pod veliki orah u dvorištu i cijeli dan samo ležale na travi, u hladovini krošnje tog „našeg oraha“. I voljele smo taj orah više od svega. I bile smo ponosne na to što B. ima tako veliki orah, da kad bi stajao na terasi bilo koje kuće u susjedstvu, jednostavno si morao vidjeti taj orah.
I jedan dan je B. dobila kompjuter. I njen tata je slušao neke stare pjesme. I B. je znala o čemu ta pjesma govori… i slušale smo u tišini pjesmu Đorđa Balaševića. I tada sam imala možda 5 godina, i opet sam voljela tu pjesmu… Možda zato što u jednom stihu spominje riječ „orah“.
I tako smo provodili dane… bio je s nama i L.-nin brat. I stalno me je tjerao da se s njima penjem na drveće. I stalno smo svi zajedno provodili akcije spašavanja životinja. I imali smo sprovod kada bi uginuo neki vrabac ili lastavica o kojima smo se ranije brinuli. I uvijek smo zajedno išli u krađu susjedovih šljiva, višanja, trešanja, jagoda…
Bilo je to lijepo djetinjstvo.

^ Ovo smo moja baka i ja, još prije nego sam upoznala B. i L.
Na poleđini fotografije piše: 13.10.1996. Baka K.M sa svojom najmlađom unukom H. Slikar-majstor je njena najštovanija i najstarija unuka I.! (moja sestrična)
…

A onda smo se preselili na drugi dio grada. I onda sam krenula u školu. I dolazila bih tamo samo jednom tjedno. I dida bi mi dao 5 kuna za svaku peticu iz škole. I dosta je novaca na to potrošio :) I potrošio je cijelu mirovinu da bi mi kupio mobitel s kamerom. I bila sam sretna, naravno. Ali te materijalne stvari mi zaista nisu značile koliko vrijeme provedeno s didom i bakom. A sve vikende provodila sam kod njih, češće nisam mogla, zbog škole.

…

A danas…

Gledam fotografiju. Tu gdje su bili grmovi ruža, sada je ogromna neonska reklama. a ona mala kućica u pozadini, to je nekoć bila mala trgovinica...
danas je to najveći šoping-centar u gradu. trgovina građevinskim materijalom, elektrotehnikom i takvim stvarima.

Baka je napunila 80 godina. I već 3 godine nisam ju vidjela u odjeći bilo koje boje osim crne.

„Moj deda već dugo ore nebeske njive… Ali baka još čuva sve stvari i sliku našeg sveca.“

Moj dida Ivan 3 godine nije s nama. I neopisivo mi nedostaje. Pogotovo svakog Uskrsa, kada znam da više nisam mala i da ne moram otvarati ormare i tražiti skrivene poklone…
I kada god dobijem 5 u školi, zamislim kako bi on bio ponosan. :(

Baka sada živi sama u toj velikoj kući. I kuća je nekako… prazna. I na žalost, rijetko sam tamo. Posjetim ju možda jednom mjesečno, ali zato ona često dolazi kod nas.

Mi smo se opet odselili, sada smo na posve trećem dijelu grada (iako naš grad nije velik). Kuća u Zagrebu, kako je izgrađena, tako je i prodana...
A previše je novaca, znoja i suza bilo uloženo u nju.
a onda pale cijene nekretnina, nije bilo posla u Zagrebu, tako smo ostali živjeti tu. Imamo lijepu, uređenu velku kuću ispred koje rastu grmovi ruža. a u Zagrebu nam je ostao stan.

L. mi je i danas najbolja prijateljica. Naravno, drukčije je, nismo više djeca. Ali mi je svejedno najbolja prijateljica.

L.-nin brat, onaj koji me je tjerao da se penjem na drvo i s kojim sam se svaki dan svađala… vidim ga, naravno, svaki put kad sam kod L. (a to je, naravno, često :D). Napunio je 18 godina, polaže vozački, i svakodnevno ga vidim kako uokolo vozi automobil autoškole, a do prije koju godinu na glavačke je visio s drveta.

B. je, također, starija od mene 3 godine. Obje idemo na Gimnaziju, obje smo ista smjena. I viđam ju svaki dan, možda se nekada pozdravimo ili samo osmjehnemo u prolazu…


Gdje su oni dani ispod oraha?