utorak, 03.03.2009.

Postoje neki drugi svjetovi.

*ima puno tema o kojima želim pisati. pa evo nabacano sve po malo u ovom postu ::D
I da, sve ovdje napisano su moje riječi.


Možda i želim biti sanjar. Volim na momente odlutati, opustiti se. To je kratkotrajni san u kojeg se upustim onda kada to želim… kada imam potrebu, kada uđem u neki novi svijet. Volim šetati gradom… godišnja doba… šuštanje lišća u jesen… škripanje snijega u zimu… miris proljeća… i ljeto u zraku. Volim svoju sobu… fotografije na zidu; to su oni trenutci sna. I uživam u njemu. Ah, lijepo je sanjati.
Ali, gdje je granica?
Za sebe definitivno mogu reći da prepoznajem granicu sna i realnog. Čitajući neke blogove, čini mi se da ju mnogi ipak ne prepoznaju.
Jedno je sanjariti, a drugo je zatvoriti se u neki svoj imaginarni svijet i u potpunosti izgubiti doticaj sa stvarnošću. Stvarnost je tu, ma koliko god surova ona bila. Tu se javlja ona razlika: netko će možda na trenutke odlutati u snovima i učiniti si stvarnost ljepšom, nad savladivom. Zatim će se probuditi i znat će što treba napraviti da taj san prenese u stvarnost. Netko će pak toliko odlutati u san da se više neće moći vratiti. Tamo će naći, po njemu, jedino utočište, daleko od svih problema. A ako se vrati, probudi, stvarnost će mu se činiti još gora nego prije. I nećeš znati što učiniti.
Jesu li oni kukavice ili se samo „još pronalaze“?

Zašto bježati od stvarnog života, kada će nas stvarnost prije ili kasnije sustići?

Istina je bolna. (činjenica, samo ju iznosim po ne znam koji put.)
Zanimljivo je kako svi na velika zvona obznanjuju da mrze laži (jesu li lažni oni zamišljeni svjetovi s početka posta?). I ja ih mrzim. Mrzim i to što ih izgovaram, ali barem to priznam na sva ona malo prije spomenuta zvona.
Ali ako svi toliko mrze laži zašto naprave dramu kada im kažeš istinu???
A istina je kurva.
Spoznala sam nekoliko istina. I koliko god mi strašne i nepojmljive u početku bile, pomirila sam se s njima. Pomirite se i vi. Bit će vam lakše. Odrastite napokon, neće vam majka svaku večer čitati priče za laku noć. Pa jbt stvarno ne mogu vjerovat koliko njih živi u oblacima. Sve je diiivno i kraaasno i bla bla bla… i život jednostavno protutnji pored njih. Jedno je živjeti život, drugo je čitati o njemu iz knjiga.
Kažu da se na greškama uči, ali ne na svojim, već na tuđim.
Ali NE. Ne možeš naučiti kako živjeti iz knjiga… ne možeš. Moraš imati neku praksu. I možda je teško… pronaći sebe… možda će te odbiti iz nekog društva… možda ćeš napraviti sranje i onda se pokoji put i opeći… to je dio življenja.
I ja želim tako odrasti. Ne želim čitati o nečijim doživljajima, želim pisati o svojima. Želim proživjeti neke stvari, ali zbog sebe, ne zato što „to svi rade“. I znam da će me zbog toga mnogi strpati u koš s onima kojima je zabava jedini životni prioritet, ali ja nisam ta.
Jednostavno, naučila sam puno toga do sad. Ne kurčim se okolo da znam sve, ali mislim da imam pravo o tome progovoriti. I ide mi na živce kad mi neko ko pojma nema o čemu ja to pričam ide solit pamet. Uglavnom, htjela sam reći da nisam od onih koje će gledati kako život prolazi pored njih. I nisam jedna od onih koji će možda i pristati na nešto glupo samo da budu dio ekipe. Možda i pristanem na nešto glupo. Ali jednostavno, učinit ću to zbog sebe. I ne trpim osuđivanje zbog tog.

I htjela sam reći još nešto. Posebno se odnosi na neke osobe… uglavnom, to i nije bitno.
Spominjem opet ono s početka posta. O sanjarenju. Zbilja je lijepo sanjariti… i svi govore da u snovima možemo srušiti sve granice. Ok, možemo. Ali stvarnost i dalje postoji.
I postoji istina.
Svijet nije bajka. ŽIVOT nije bajka. Ne čudi se ako te neko razočara, to u današnjem svijetu nije neobično. I budi zahvalan ako unatoč svemu imaš osobe s kojima se razumiješ. To je zaista velika dragocjenost.

Savršeni dečko ne postoji. To je tolika zabluda… i još i taj Sumrak, još je više napunio glave tamo nekih maminih djevojčica o nekom idealu savršenstva. Edward ne postoji, a ako postoji, nije savršen. Nitko nije savršen. A ako voliš nekog samo zbog prividnog savršenstva, to nije ljubav. Voljeti nekog znači voljeti i sve njegove mane, voljeti ga onakvog kakav zaista je.
I ne čekaj princa na bijelom konju. Dobit ćeš konja, a ne princa. I to neće biti čistokrvni lipicanac…
A možda se princ koji i nije tako savršen nalazi negdje u blizini. Možda ti njegove mane postanu najsavršenija stvar na svijetu.

I još nešto…

Istina je da svagdje postoji zlo. I istina je da si sretnik ako se u tom zlu ne izgubiš.

Istina je da svi glume prijatelja, ali takvih je malo.
Možda sam ogorčena i vrlo ne povjerljiva što se, hm, prijatelja tiče, ali dobro sam na vlastitoj koži osjetila što su sve ljudi spremni učiniti.
Ponavljam, zaista si veliki sretnik ako znaš da imaš prijatelja.

I još nešto…
Svakome je na prvom mjestu njegova guzica.
To je istina, postoji nešto u ljudima, neka sila koja ih gura da sebe stave u centar svijeta.
Poznam previše ljudi koji su uvjereni da postoji moja-guzica-centrični-sustav.
Ok, budi ti umišljen koliko god hoćeš. Ali daj, molim te. Ne vrti se svemir oko tebe. Ti nisi Sunce u svemiru. Nisi niti najsjajnija zvjezdica na nebu. :S

I jedna stara virtualna prijateljica mi je u jednom razgovoru prije nekih 3 godine (ah, bila sam mala tada :D) rekla nešto zbilja značajno. I tada smo razvile neke svoje teorije…
Tj., to nije teorija, to je istina.
Ljudi su pohlepna, bezobrazna bića. Svako juri za svojim dijelom kolača, a onda se nada da drugi neće primijetiti mrvice oko njihovih usta.

Ex Naughty, obožavam te! :D


P. S.
Zna li itko o čemu ja tu pričam??? :D
Post mi sav neki… hm. Ljut? :D
I ne, nisam trenutno ni ogorčena ni nikakva takva svakakva neka :D
I bla bla bla ne znam šta bih još trebala reći… uživajte mi :D
Pussa

* sve u postu napisano je moje subjektivno mišljenje, ne trebate se složit s apsolutno ničim =)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.