srijeda, 10.12.2008.

"Together till the end." BFF. yeah right.

Prvo:
ispričavam se na bolesnom postu. ubiti, ni ne znam koliko je bolestan, jer ga nisam ni pročitala. ovo je bio nalet ljutnje. haha. a eto. morala sam se negdje izpuhat xD
ako iko sve pročita, svaka mu čast! xD

Eto da...

Odgađam pisanje posta već par dana… ne znam zašto. A eto sada moram nešto pisat
Inače sam sretna ovih dana. Sve mi je bilo ravno. Da, BILO.
Sada nije, idiJot sam i naživciram se zbog gluposti.
Tj nije glupost.
BOLI me I POVRIJEĐENA sam i NE mogu zaboraviti stvari i NE mogu preboliti IZDAJU.
Šta sam određenim ljudima napravila.
Ponavljam to isto pitanje.
Nemam odgovor.
Toliko određene osobe govore da sam kuja itd. pitam se zar sam stvarno išta skrivila. I čak sam uvjerila samu sebe da jesam, i da sam opet ja kriva. Vjerujte, NISAM. Nikada ništa. Nikada okolo nisam ništa pričala o njima. Nisam im lagala. Nisam ih ismijavala pred svima i sa užitkom im se smijala u facu. Nisam imala onaj pokvareni osmijeh na licu svaki puta kada bi se njima nešto loše dogodilo. I ne samo tada, ona je mene uvijek gledala, onako pokvareno, ispod oka, s onim odvratnim podsmjehom u kutu usana. MRZIM JU, taj njezin odvratni podsmijeh i onaj pogled. Mrzim svaku njezinu jbnu riječ. MRZILA me i MRZI ME. Toliko uživa meni činiti zlo. Ruku na srce, mi smo djeca, sve se to zbivalo u osnovnoj. Ali te pokvarene okrutne stvari što je meni priređivala nemaju apsolutno nikakve veze s ponašanjem jednog DJETETA. To je bila mržnja. Toliko me mrzi da toliku mržnju nikada prema nikome nisam ni vidjela, a da ni ne govorim da sam tako šta osjećala prema nekom.
I bole me sve stvari od prije. Kada sam bila mala i ranjiva. Kada me je mogla povrijediti samo time da mi kaže neku bezazlenu riječ. No riječi nisu bile bezazlene. Kada bih dobila neku dobru ocjenu, zaista zasluženo dobru, ona bi napravila cijelu dramu, organizirala cijelu akciju protiv mene, pred cijelim razredom, čak i razrednicom, složila bi priču da sam ja ulizivačica, da ne zaslužujem ništa što dobivam, da to nije u redu prema ostalima, nitko ne može doći na red od mene, jer se ja svima uližem i dobijem prednost. Eto da! Cijelu osnovnu proklinjala sam svaku dobru ocjenu i svaki dobar potez koji bih učinila, a sve sam to i ZASLUŽILA. Pričala je gadosti uokolo, najviše me zabolilo što su joj mnogi povjerovali. Jednom je napravila dramu na satu, zašto bih samo ja dobila dobru ocjenu a ne niko drugi. Taj dan mi je bilo grozno. Sjećam se toga. Nastavnica je pitala tko misli da ja zaslužujem višu ocjenu. Njih 8 je reklo da. I oni su smatrani glupima i izdajicama. Od tada je sve krenulo naopako. Kako je i inače bilo malo cura u razredu, napravile su svoj klan. Njih 2, koje su uvijek bile glavne, a ostali su se priklonili njima jer su MORALI, to je bio ZAKON. Svaki odmor… ne mogu to zaboraviti, tu tugu koju sam tih mjeseci nosila u sebi.
Malo po malo, dečki su primijetili da nije u redu to što čine, jer su i oni bili protiv mene, i oni su slušali zakon manipulatorica. Jednom, radili smo grupni rad, sjećam se da su me neki dečki pozvali u svoju grupu. 7. razred osnovne, sat geografije. Nikada nisam bila tako sretna nego kada su se ispričali. Kada smo se opet zezali i kada sam prvi put nakon duže vremena imala razloga za smijati se na nastavi.
Ne znam kako je sve opet došlo na svoje mjesto. Bila sam toliko sretna da to nisam ni primjećivala. Ona jedna me je mrzila sve to vrijeme, no nije me bilo briga, mislila sam da imam svoje druge prijateljice. Ooo da. Prijateljice.
Jedna od njih. Od prvog razreda znam da je prevrtljiva. I to jako. Sjećam se, bili smo prvi osnovne, napravila je scenu na mom 7. rođendanu jer joj nismo dali da se cijelo vrijeme ona ljulja na ljuljačci. Mi smo se zabavljali, a ona je pola sata samo sjedila na ljuljačci i otišla je onda kući, budući da je nama ubrzo dosadilo titrati oko nje, a ona ne podnosi to da nije u centru pažnje. Eto, od prvog osnove je takva. Ne vjerujem…
Cijelu osnovnu je manipulirala svima. U 6. raz. sam ja bila ta koja sam joj se suprotstavila, a to nije moglo proći ne kažnjeno, toga je angažirala osobu iz prvog dijela posta da mi malo zagorčava život. Zato i sve one scene. Ugl. u osmom razredu se primirila. Stvoren je klan. Ona, ja i još 2 cure. Gadila sam se sama sebi kako se pravim da sam sve prebolila. I glumile smo ne razdvojne prijateljice. Ona i ja, čak smo si i bile pravo dobre, bar s moje strane. Ne mogu reći, bilo nam je čak i lijepo. Sjedile smo zajedno, uvijek smo imale iste glupe komentare na svaku smiješnu situaciju. A ako baš ništa nije bilo smiješno, mi bi to učinile smiješnim. Trebala sam znati da to nije zdravo prijateljstvo.
I sada je počela srednja škola. I idemo u isti razred. Da, ne vjerujem, tako je. Prvih mjesec dana, tj. cijeli 9. mjesec ponašala se savršeno. U 10. mjesecu već je počela okretati glavu od mene. U 10. mjesecu bio je i moj rođendan. Došla sam u razred, nikad me ljudi tako toplo nisu dočekali. A ona? Ona koja mi je uvijek slala poruke točno u ponoć s najljepšim čestitkama? Ona je stajala pored, blijedo gledajući, te je, tek kada sam se ja njoj približila rekla: "Tebi rođendan?"
Šok.
"Da.. o… da. Meni rođendan."
Šok.
*ja se počnem smijati* "haha, a ne e, ne znaš. Haha."
Ona, ko fol sva u čudu: "šta, ja bi trebala znat da je tebi rođendan?"
I mislite da mi je onda čestitala. Nije. Rekla je "a, i ti isto.. Jesi mi poslala one slike od jučer??"
Šok. Šok. Šok.
I još jednom…
Šok.
Idućih par dana sam pokušala s njom pričat. Ona bi odgovarala sa da ili ne i okretala bi glavu. A sada?
Sada ima svoj klan najumišljenijih osoba što ih je mogla izmislit.
Jbt. Umišljeno, ne znam kako to dočarati. Napravile su si i raspored kako se koji dan moraju obu?i. Pa jbt!!!!!! :S Ugl, ja joj više uopće ne trebam... Čak i u novom razredu priča sranja, izmišlja priče neke, ne znam samo odakle joj inspiracija. rekla je da sam ja cijelu osnovnu igrala protiv nje i uništavala joj sve planove. mislim.. wtf???? šok.
Normalni ljudi ne bi se ni obazirali na njih. Ja očito nisam normalna. Jer me boli to što se sjećam našeg "prijateljstva". I fale mi njeni glupi komentari. Od kojih bi, i kada ništa nije smiješno, sve postalo zabavno………
* I thought that we were best friends
But I guess it's time to think again *

I da. Na starom blogu su se pojavili ovi komentari. Netko iz osnovne je 100% to pisao. Od 7 cura u bivšem razredu nije teško pogoditi čije je to djelo.

"eeeeeeeeee stvarno ti je blog krš!!!!!!!kakk mos tak nes pisat i srat o osobama s kojim si bila predobra a bez njih bi bila niko i nist kao i sad ...!!!!! svi te odbacuju zato sto si jadna i niko te nepodnosi zbog tvoje dvolicnosti o kojoj nest seres!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!TI SI NIKO I NISTA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!i NIKAD NECES bit.........ti si tako isprazna i nemas pojma o životu i tu se sad nest kurcis da znas sve .......ma nabijem te!!!!!!! kujo!!!!!!!!
gimzu upisala samo zbog matere.....nista drugo nismo ni ocekivali.....ona zuta majca ti je ogavna......fujjj...ali dobro od tebe se nist drugo ne moze ni ocekivati....uvijek si imala sve nesto fujj,a o tvome stilu kojega ni nemas nitko za tako sta nema komentara...ugl zato sto je fujjj
.................crkni"

Stvar koja me slomila je ova rečenica… "ti si tako isprazna i nemas pojma o životu i tu se sad nest kurcis da znas sve"
Sram me je to i komentirat. Zvuči ko da se pokušavam opravdat ili šta već. Ne znam zašto me toliko zabolilo… valjda zato što znam što sam sve prošla. Obitelj. Sranja. Alkohol. Rastava. Sestra. Bolest. Osnovna škola i njihov svakodnevni pritisak. i da. Ne mogu o tome svemu pisat. Boli me zbilja PREVIŠE.
I nakon svega sam ostala optimistična. Vesela. Vedra. Imam prijatelje druge, kojima vjerujem. Rekla sam NE tome da mi netko uništava život. Trudila sam se, prolila krv, znoj i suze. I u školi sam se pokušala izborit, i uspjelo mi je. I natjecanja i sve. I pisanje. Uvijek su mi govorili da imam dara za pisanje. Iz svih sranja pokušala sam izvući ono dobro. Sada sam napokon srednja, novi početak, ne znam zašto dopuštam da mi ta cura koja je opet u mom razredu to sve iznova uništava. Ne mogu to dozvolit. Sada, kad pronalazim svoje mjesto. Zaljubljena sam. Pisala sam o tom, nije mi dečko, ali zaljubljena sam, on je osoba koja me veseli...
Iiii nakon što pređem sva sranja, nakon sve boli koju sam do sad doživjela, KAKO JU NIJE SRAM REĆI DA NE ZNAM ŠTO JE ŽIVOT?????
Što je onda život, ako ja do sad ne znam za njega.
Kako ju nije sram?!?!?!?!?!


p.s-
I thought you were my friend and we would be together until the end
but you fucked everything up and said shit that wasn't true
so now you gotta pay bitch -- all the blame is on you.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.