ponedjeljak, 15.05.2017.

Spajalica

Moje pisanje za blog gotovo uvijek započne opisom težine susreta s blještavilom praznog Worda. Mogla sam se nekada vratiti ovdje, ali riječi prethodnog posta su ono najteže (i najbolje) što sam mogla. Danas, 14. svibnja, blještavi Word i ja smo se iznova sreli, a onda mi je slučajni pogled na kalendar pokazao kako sam 13. svibnja prošle godine ovdje ostavila najgore (i najbolje) od sebe. Podsjetio me da me neka sila nesvjesne razine svake godine dovede pred blještavilo približno na isti datum. Kada će prošlost prestati sa svojim smislom za humor?

Moje pisanje za blog se gotovo uvijek nastavi izračunom riječi koje su u meni, a neko sam ih vrijeme skrivala (i još ih skrivam, jer bojim se blještavila nakon prošlog ogoljenog teksta; sada svaki mora biti bolji od prethodnog, a to bi značilo ogoliti se više no ikada). Prije godinu dana sam napisala sve riječi koje sam imala. U meni ih negdje ima još. Možda ocean, možda samo nekoliko, ali trenutno nedostatno za ispuniti više od 3 reda rokovnika za vrijeme vožnje javnim prijevozom. Uvijek je ili javni prijevoz ili neuredni jutarnji rukopis prije nego zaspem sa šminkom prethodne noći na licu. Kada ću moći više?

„Ono što najviše želim je probuditi se iz rutine i iskoristiti prilike. Ni putovanja i razdvojenosti se ne bojim kao prije. Tko zna, možda se i odvažim.“ Jednom sam napisala i odvažila se dvije godine kasnije.

"He wanted to live life in such a way that if a photograph were taken at random, it would be a cool photograph."

Možda je vrijeme za biti negdje drugdje i sada sam u gradu bez ikoga svoga, na mjestu sa stotinama novih lica, a opet u najboljem društvu sa sobom i vlastitim mislima. Spajam ono što inače jesam i ono gdje sam sada ali ne postoji spajalica dovoljno snažna za obuhvatiti dva života: onaj stari kojem se uskoro vraćam i ovaj kojeg živim na kratki rok. U svim mojim gradovima spavam duže no što trebam, sjedim na dovoljno kava s (pogrešnim) ljudima i u svakom povremeno živim dok noći postaju jutra. Ipak, miris sna, okus kave i zvuk jutra me vrate u stvarnost i podsjete kako su radnje iste a osjećaj drugačiji kako se pozadina mijenja. San je san, kava je kava, jutra sviću gdje god da jesi, a opet su različita baš kao i ono što je noć vidjela zavisno o lokaciji. S jedne strane imam sve, s druge želim (drugo) sve. Želim da traje i da se (još) ne moram vratiti. Kada ću znati odgovore, kada će spajalica u mojoj glavi povezati krajnosti?