zagubljena lampa
#
|
I još jedna... |
31.08.2007. / 10:52
30.08.2007. / 10:25
29.08.2007. / 13:56
28.08.2007. / 10:15
pustinjska salata
#
|
Evo jedne 'zaostale' s Korčule. Ta činjenica apsolutno nije bitna, a bome nit' vidljiva na sliji, al' je meni srcu odma draža :) |
27.08.2007. / 12:30
slije s balkona :)
#
|
Iako puna inspiracije, jednoga lijenog ljetnog popodneva mi se ipak nije dalo mrdnit dalje od balkona u potrazi za motivima, stoga: |
24.08.2007. / 23:09
nastavak
#
|
napomena: post ispod je od jučer, ali, kako je blog štekao, tek je jutros objavljen. Dakle, ovo jutro sam se naoružala čak i dodatnom memorijskom karticom, zlu ne trebalo :) No, kako su (pa i smo) bili avanturistički raspoloženi, jedva sam uspila okinut par slija. Evo ih: A evo i njih dvoje u akciji :) Ljudi su me doslovno počeli moliti da ih dovodim na play-datove s njihovim pasićima jerbo ih ova dva moja izmore i onda imaju mira doma :) |
|
Nisam pretjerani ljubitelj filmske umjetnosti, dapače, filmove jako rijetko gledam. Ali, ipak imam najdraži film: Shawshank redemption (Iskupljenje u Shawshanku) – film kojega sam pogledala jednom, prije cca 7-8 godina. Osim činjenice da je glavni lik minijaturnim čekićem iskopao čitav tunel, s vremenom je cjelokupna radnja izbljedjela. Naravno, film je imao „ono nešto“ zbog čega je i obilježen kao favorit. To nešto bi bio osjećaj koji film izaziva. Makes me feel alive. Klišej, da. Ali ipak! Beš neki lijepi osjećaj. Tingly. Osjećaj da je ipak sve moguće, da stvari ipak mogu biti kakve želim da budu; vjera u život i optimizam. Želja da iz ovih stopa izletim van i make a change! Danas sam pogledala Elizabethtown. Lijepi osjećaj se javio. No, ne mogu reći da je film išta specijalno. Radnja se odvija oko smrti glavnoga lika, čovjeka koji je bio voljen, a za kojim se zapravo ne tuguje, već čiji se život slavi. S pozadinskom bljuv-romansom koja postupno prelazi u prvi plan (čiji je začetak, just for the receord, krajnje neuvjerljiv, al' ajd). Scena zbog koje vrijedi pogledati fiml – the memorial service na kraju koje bend svira Freebird Lynyrd Skynyrda. Tu lijepi osjećaj kulminira. Ofkors, pjesmu sam odvrtila više puta nakon filma ne bih li zadržala lijepi osjećaj :) No, onda je nastupilo ono o čemu htjela pisati. Problematika spoznaje činjenice da je 'lijepi' osjećaj lažan. Pokupljen. Ukraden. Tuđi. Ne moj. Ranojutarnje sivilo dana koji će tek svanuti začinjeno izmaglicom u daljini, neumorno razbijanje valova o stijenje, fijukanje odlučnog vjetra u šuškavim palminim listovima, zabunom uzet tuđi MP3 player sa ugodno iznenađujućom playlistom...i pseta moja koja veselo skakuću i očito guštaju kao prasci su klasičnu jutarnju rutu dobrano produžili u potrazi za 'lijepim'. Sjedim tako u lučici, hvatam prve zrake sunca; škripa jarbola starih drvenih broda i zveket limenki na vjetru, a MP3 svira barba Louisov 'What a wonderful world'. Now, that makes me feel alive :) digresija Koliko (ili bolje možda reći kako?) voljeti nekoga da ga možeš pustiti? To je meni, recimo, pojam ljubavi. Vrhunac romantike. Nisam u toj situaciji. Malo kompliciranijoj, no, možda se ipak uvijek sve svodi na to? Kakve veze imaju filmovi s tim? Well, u tim...'lijepim' momentima sam uvjerena da sam sposobna za tako nešto, jer me trenutna krila optimizma uvjeravaju da će sve biti baš oke. Hm...da. Poznajem par takvih primjeraka ljudi. I, divim im se. Potrebna je znatna doza greatness za takav čin. No, osim u kratkotrajnim naletima 'lijepoga', mislim da to nije za mene :) digresija over&out U zadnje vrijeme jako cijenim te trenutke nasamo. Što sam starija, usudila bih se reći sa svoje 23 godine :) Naravno, aparat nisam ponila, a kasno sam se sjetila da imam čak dva mobitela s kamerom :( A zbilja sam htjela snimit par slija i filmića jer me to ide puno bolje od riječi :) Oh well, tomorrow's a new day! |
