|
Nasmiješite se, ponedjeljak je..! Tako je glasio naslov od prije koju godinu u britanskom ili talijanskom Elleu, ne sjećem se više. Zgodna ideja: zamislite da smo u nedjelju navečer sretni što napokon počinje radni tjedan - kakav naopak svijet! A opet, svi ljudi plaču kad odlaze u mirovinu: žao im je, osjećaju se izgubljeni… valjda je to više zbog prolaznosti vremena i završetka životne faze, nego zbog rastanka s poslom na koji im se ionako nije dalo odlaziti (barem većini). Što se mene tiče, rado bih dala otkaz, samo kada bi to financijski bilo moguće. Nemam zapravo ništa protiv koncepta kreativne domaćice – tj. rado bih bila doma, i usput pisala i prevodila za honorare (kad već nijedan izdavač ne želi zaposliti za stalno autore ni prevoditelje). Raditi to uz stalni posao plus obitelj – to zna biti doista prenaporno. I još se očekuje nekakva kreativnost. S druge strane, na poslu često imam osjećaj da gubim vrijeme na ono što me ne zanima, i što uopće ne volim. (Da ne spominjem s kakvim sve ljudima radim..!) Čista šljaka radi preživljavanja. Nekako, nisam tako zamišljala svoj život – a to je pak klasični sindrom malih odlikašica koje svi tetoše kao «čuda od djece» a onda se tako žestoko sudarimo s Kineskim zidom stvarnog života. Da je barem Berlinski, taj zid, pa da jednom napokon padne..! Ponekad mi se čini da je ženama omogućena «ravnopravnost» (daleko smo mi još od toga!) samo radi jeftinije radne snage. Nije humano odraditi šihtu na poslu, a onda trčati doma i kuhati, prati, peglati, slagati, čistiti. Brinuti o djeci, pisati zadaće, učiti s njima, igrati se, razgovarati. Tolika količina obaveza i odgovornosti jednostavna nije humana. Umjesto da nam plate kućanske poslove i izjednače ih sa svim ostalim društveno korisnim poslovima – i tako nas učine ekonomski neovisnima o muževima – stavili su nas pred nemoguć izbor. Ili ćeš se rastrgati od posla na sto strana, ili ćeš ovisiti o muškarcu. Jedno od najtežih razdoblja kroz koja sam prošla bilo je odvajanje od jednogodišnjeg djeteta kad sam se morala vratiti na posao (i pri tome znam da sam savršeno sretna što u Hrvatskoj imamo toliki porodiljni dopust. Moje prijateljice po svijetu imaju od tri do šest mjeseci maksimalno.) Svaki sam dan plakala na putu do posla – jednostavno sam željela biti uz bebu. Nisam smjela nazvati doma s posla jer ako bih ga čula bila sam gotova. Možda zvuči pretjerano, ali tako su mi tada bili posloženi hormoni… Naravno da ne mislim da žene moraju ostati zatvorene s djecom u kuhinji – to mi nije niti na kraj pameti. Samo mi se čini da je ravnopravnost krivo postavljena: mi moramo biti kao oni, ali oni ne moraju biti kao mi. I onda nama ostaje i njihovo i naše. A to je ipak previše. |