.: POŽARNI IZLAZ :.

Neke stvari su malo bolje, neke malo gore. Tako to obino biva.
Vec klizi, izmice cetvrti tjedan otkad sam tu, drugi otkad tazim stan..
Svega sam se nagledala. Sto uopce nije fascinantno, a ni novo stivo. Vjerujem, tj znam da bi studenti imali puno vise za reci o tom subjectu od mene, al evo meni je tema aktualna. Nije cak cijeli problem u tome koliko stanovi kostaju, vec sto gazde bez srama pokusavaju uvaliti ljudima. Ok, kuzim, zakon ponude i potraznje, blah. I uvijek ce se naci netko, blah. Ali treba imati zeludac iskoristavati ljude, dehumanizirati im postojanje tapetama koje niste promjenili od 72. a izricito zabranjujete bilo kakve preinake u jednosobnom stanu u pizdimaterinoj koji Kosta.
Cula sam pricu o stanu koji se iznajmljivao za jednu cifru obicnim ljudima, a za drugu (20% vecu) studentima.
Halo?!

I tako.
Necu ulazit u detalje, vec mi kvare raspolozenje. Napomenut cu samo da i u domovini opet radim za Amerikance, koji su sad malo drukciji sefovi jer im ova zemlja to valjda dopusta, pa nemam radno vrijeme od-do (mislim sluzbeno imam!), al se radi dok se ne zavrsi. Sto mi nije novost. Samo negdje drugdje ostajanje do 7 navecer se zove overtime i placa se..

Al nema veze. Ljudi tu dobijaju batine pred Gjurom2 isl.

Like an idea she came to me
But she came too late
Or maybe too soon..


Maybe I ain't used to maybes smashin' in a cold room.
Ovog tjedna u travnju. Ili nikad.
M.

Fascinira me u sto se ljudi pretvore kad se zaljube.
Ne, ne, ne.
Bolja formulacija bila bi kako me ustvari fascinira u sto ljudi mogu ostati zaljubljeni kad padnu krinke, nepoznanice i iluzije. Kroz sto nece vidjeti, cak i kad gledaju, sto ce tolerirati kad im razum govori da se i sami pretvaraju u idiote.

Svi smo naucili ne gledati u sunce. I ne dirati otvorenu vatru. Iskustvenim spoznajam vodjeni. Valjda.
Neki jos uvijek moraju nauciti imati misljenje.

Idemo u Split.
Bas cu se bezbrizno setati gradom.
Nadam se da nece biti pizarija. Iako ih ja uvijek anticipiram.
I ne ne, nije Splico..

Navodno sam razmisljala dugorocno. Navodno kazem, jer sam medju tri, ako ne i vise, opcija odabrala ovu. Zagrebacku.


A imala sam okviran plan. Dati otkaz (realizirano x), te:

a) uzivati u bogomdanom rodnom podneblju (Split!) ne radeci nista cijelo ljeto,
b) zaposliti se u Splitu, te radeci uzivati u bogomdanom podneblju, ili
c) naci job u Zagrebu i pokoriti se jos jednom.

I evo me.
Toliko predana poslu, karijeri (hahaha) i inim pizdarijama (jebo), da tijekom, za vrijeme, te nakon seljenja iz jednog srednjeeuropskog glavnog gradica (sa svom svojom imovinom!) u drugi, nisam uzela ni dan pauze. Vec vikend. Bas sam budala. Budala za par tisucica.

A mogla sam ispijati kavu za kavom na suncu, reklamirajuci svoje nove suncane naocale. S povremenim (precizno umiksanim) prijelazima na pivo, i repetitivnim ustajanjima po upaljac za stol do. Ne zato sto nemam svoj (upaljac, ne stol), vec onako, da se nesto desava. Tja, doktori ulicne umjetnosti sjede na svakom stekatu, mozda se i meni posreci pa me svojom mudroscu nadahne koji. Eventualno bih jos jednom, dvaput obrijala glavu, istovremeno uzivajuci u blagodatima jutarnjeg umivanja lica i simultanog pranja "kose". Eh.
Sva sreca mogu to i dogodine.


Doli je ionako uvik sve isto..