Osjećaj zatvorenosti.
Stajala sam ispred male ciglene kuće pune ljudi, stisnuta između nekoliko grupica.
Čopora.
Boljela me glava. Iznervirano sam pritisnula šaku na sljepoočnicu, nadajući se da bol prestati. Umjesto toga, ona se samo pojačala, poput mača sijekući nevidljive spone između mojih očiju. Jauknula sam.
" Moram pobjeći." promucala sam, iako nisam znala kome se obraćam. Nije me niti bilo briga. Želudac mi se vrtio poput zvrka, uzrokujući sve jaču mučninu. Gotovo sam se osjećala kao da nisam u svome tijelu, već neki nevažni sudionik koji će i tako svakog časa pobjeći.
Rukom sam odmaknula neku visoku tamnoputu djevojku u stranu i progurala se. Činilo mi se da je opsovala, ali nisam se okrenula.
Dugim sam koracima grabila s prilaza, pogleda prikovanog za klupicu koja se nalazila nekoliko desetaka metara dalje. U ovom je trenutku ona bila moj cilj, moj spas.
Znala sam što se dogodilo. Savršeno sam znala. Oni dečki čija lica sada nisam mogla vidjeti, čak niti u mašti, ulili su mi nešto u piće. Zacijelo je to bilo ono što je mirisalo i imalo okus po mokraći. Neki gadni alkohol.
Sranje.
Konačno sam je se dokopala, moje drvene prijateljice. Bila je vlažna, ruševna, zarobljena plaštem noći. Savršena.
Bacila sam se na nju svom silinom. Bila je tako meka...nježna.
Gotovo kao i slike u mojoj glavi.
Znala sam da nisu stvarne. Ili jesu? Ne, ne mogu biti. Stvarnost ne posjeduje ovako veličanstvene, duboke boje.
Ovakve uzorke.
Poput kaleidoskopa, slike mjeseca, napola prekrivenog oblakom kako se pretvara u veličanstvenu spiralu zlatnog i srebrnog praha.
Naježila sam se.
Svijet se odjednom okretao, okretao protiv svojih zakona. Samo za mene.
I poslao mi vilenjaka.
Stajao je nekoliko koraka dalje od mene i promatrao me. Plave su mu oči poput polumjeseca prelivenih hematitom sjale u tami. Pomalo je škiljio i sve mi se jače približavao.
" Jesi li u redu?" glas mu je odjekivao kao žubor potoka u toplu ljetnu noć.
Bio je tako lijep. Kosa mu je bila boje kore drveta hrasta, a koža blijeda.
Mirisna.
Osjetila sam ga dok je još bio udaljen od mene.
Polako mi se primakao i pažljivo podignuo ruku, prislonivši je na moje čelo. Zadrhtala sam od iznenadne hladnoće. Bio je kao led.
" Čovječe, totalno si odvaljena." promucao je i izveo neki neobični pokret rukom po zraku. Kao da nekoga doziva.
" Zar v-vilenjaci k-kažu odvaljena?" prisilila sam se da promrmljam. Nikada nisam zamišljala vilenjake kao suvremena bića. Nekako su mi živjeli u mašti kao shakespearovski likovi duge plave kose koji govore u šiframa i imaju uši kao feferone.
"Vilenjak?!" povikao je, još jednom mašući rukom po zraku.
" Da, i to čudni vilenjak." zacerekala sam se.
" O moj bože. Gore je nego što sam mislio." promrmljao je vilenjak, sjedajući kraj mene.
" Zar vi vjerujete u boga?"
" Isuse... Edmunde, nacrtaj se ovdje!" povikao je, nervozno pogledavajući oko sebe.
" I Isus vam se zove Edmund?...Neobično, doista neobično."
" Slušaj!" vilenjak se odjednom naglo okrenuo, čvrsto me uhvativši za zapešća. Crvene usne bile su mu blago otvorene, a lice posuto ponekom pjegicom. Izgledao je uznemireno.
" Kako se zoveš?" polako je promrmljao, naglašavajući svaki slog. Zacerekala sam se.
" Nisam maloumna." promrmljala sam kroz hihot.
Baš je bio neobičan ovaj vilenjak. Nije da sam prije upoznavala vilenjake, ali su sigurno bili malo ozbiljniji. Poput Legolasa iz Gospodara prstenova.
" Kako se zoveš?" ponovio je, ovaj put još ozbiljnije.
" Jesi li ti Glanconer*? Ako jesi, neću spavati s tobom." namjestila sam svoj prkosni izraz lica.
Znam ja vilenjake. Oni nikad nemaju časne namjere.
Vilenjak je duboko uzdahnuo i zakolutao tirkiznim očima.
" Imaš li kakve dokumente?" polako je upitao, već zvučeći pomalo očajno.
" Ne." zacvrkutala sam, oduševljena idejom koja mi je upravo pala na pamet. " Hej, ako se oženiš mnome mogla bih biti gospođa Vilenjak!" ciktala sam, zamišljajući brdo male vilenjačke dječice u odjeći od lišća i s bundeva-kahlicama. Odjednom mi se usnama razvukao ogroman osmijeh.
Vilenjak se zacerekao.
" Kako se zoveš? Pitam te zadnji put." bijeli zubi sjali su mu na mjesečini.
Možda me pokušava hipnotizirati.
"Clementine." nevoljko sam promrmljala, odmičući pogled od njega.
" Ne vjerujem ti."
" Ne moraš, Gospon Vilenjak."
Zacerekao se. Što je češće to činio, to je meni ideja mene kao gđe. Vilenjak bila neprivlačnija. Ja sam trebala ozbiljnog muškarca.
Odjednom se Vilenjak naglo okrenuo, pogleda uprtog u visoku priliku koja nam se približavala od kuće s tulumom.
Još jedan vilenjak, bilo je to očito.
I to, ovaj put, netko za koga bih i rekla da je vilenjak.
Svijetlosmeđa mu je kosa neposlušno padala po čelu, a na blijedoj koži lica nakupile su mu se kapljice rose koja je lebdjela u zraku.
Imao je ispijeno, mršavo lice, a kroz kožu su mu se nazirale kosti. Lijepe, privlačne, bisernobijele kosti.
Oko plavih očiju poput dviju mrlja od tempere stajala su dva kolobara, glatka i gotovo crna.
Kleknuo je ispred mene i nešto govorio.
Nisam ga čula.
Njegove pune usne plesale su vatreno, brzo i otrovno. Izvijale su se u privlačnim lukovima i pod lascivnim kutovima, poput osobe koja je u žaru plesa otkrila samu sebe. Svoju pravu prirodu. Urođene instinkte.
Bio je to Edmund.
* Glanconer-u keltskoj mitologiji muški vilenjak koji sa svojom družinom zavodi nevine prolaznice.
Nisam zadovoljna. Postalo je teško.
