a-osvrti

(Be cool)
SAD 2005, 118 min, komedija
Redatelj: F. Gary Gray
Uloge: John Travolta, Uma Thurman, Danny DeVito, Vince Vaughn, Harvey Keitel, Andre 3000, Steven Tyler, James Gandolfini, The Rock

Filmski producent Chili Palmer se vratio. Planiravši napustiti svijet filma iako ga prijatelj koji će uskoro biti ubijen moli da snimi film o njegovu životu, spletom okolnost započinje aktivno djelovati na području glazbe gdje pronalazi jednog telentiranog pjevača (tj. pjevačicu) ali i postaje meta ruskim švercerima, rapperimagangsterima i producentima koji žele ugovor sa zvjezom koju je uzeo pod svoje okrilje. Svijet glazbe je opasan svijet, a priznaju se samo hitovi i novac.

Film Be cool je zapravo nastavak hita 'Get shorty', filma koji sam pogledao dok sam još bio mlad i nisam ga uopće shvatio. Bio mi je to jedan od najglupljih filmova koje sam ikad vidio. U ovom nastavku, Chili Palmer umoran od posla filmom kojeg se prihvatio u prvom djelu skoro slučajno pronalazi svoje mjesto u glazbenoj produkciji i, spretan na jeziku kakav je, preveliki i gotovo nerealan frajer (provjerite prvu scenu na kavi s prijateljem), upada u priču zanimljivu za promataranje. Susreće razne čudne likove, sve redom poznate filmske zvjezde koji su radi fore pristali pojaviti se u filmu: zbunjeni Fred Dunst ili kako se već zove pjevač Limp Bizkita koji se kao slučajno našao na sceni, poster s novim izmišljenim filmom Nicole Kidman uz koju se pojavljuje i The Rock, gay orijentiran izbacivač i tjelesni samoljubljivi čuvar zaljubljen u pjevanje i mjuzikle koji samo mili da je frajer. Tu je i neki bjelac koji misli da je crnac koji ne može podnjeti uvrede na svoj račun iako ih dijeli svima drugima bez suzdržavanja, crnačka rap-banda nabildanih mrcina od po dva metra s boksericama preko pupka i pištoljima umetnutima u te iste gaće, itd... – nešto valjda moram ostaviti i vama kad odete pogledati film.

Film je potpuno nerealan, ali mi se svidio. Međutim, bojim se da, ako bi netko od njega tražio išta više od jednostavne zabave, od jednostavne fore koja želi gledatelju pružiti dva sata zabave, da će se razočarati. U filmu ima podosta stvari koje mi se nisu svidjele, ali ugođaj kroz cijelo vrijeme ne prestaje marati i čini da gledatelj iz kina izađe s osmjehom na licu zadovoljan što je vidio dotično film. No, ako počne razmišljati o filmu, kao što to ja pokušavam pišući ovaj tekst, vidim da, ne samo što mi više ne izgleda tako odličan i super, nego sam već počeo zaboravljati film. Moždaću ga zapamtiti kao jedan od onih drugačijih filmova, ali mi sigurn neće ostati dugo u dobrom sjećanju.

Na kraju, film govori o svjetu glazbe na podosta surov, ironičan i satiričan način. Govori o ozbiljnosti tog posla, o svim opasnostima i podvalama koje on podrazumjeva i pretpstavlja da se nitko tko je vidio film i shavtio ga za ozbiljno, neće usuditi baviti glazbom u SAD-u: previše ljudi želi profitirati, a profit je idol pred kojim svi priniču koljena...
Ocjena filma: 8/10