O Woodyu svaka šuša ima mišljenje. Svi koji vole nešto reći o filmu neminovno će negdje u razgovoru nadoć i na ovog židovskog newyorškog cineasta, no ono što je sasvim sigurno da je njegov filmski izričaj izuzetno težak i definitivno teško probavljiv. Zašto? Pa prije svega filmovi koji na ciničan i izuzetno slojevit način kritički se osvrću na ljudsku svakodnevnicu ... pa i onu nama sasvim uobičajenu, iztrivijaliziranu kao što je ljubav i ljubavni odnosi, nisu nimalo jednostavni... zapravo, Woody to sasvim dobro shvaća i pokušava to nama običnim gledateljima i plasirati.
On je zapravo antipod smetlaru koji po tepih gura svo ljudsko smeće i naš izmet koji ne bi htjeli drugima pokazati. Dobro ovo vam vjerojatno zvuči pregrubo kad znate da je u pitanju komedija, no upravo je komedija u staroj Grčkoj bila vrh vrhova i najteža stepenica kojoj su svi u teatru stremili. I shodno tome nasmijati se svojoj gluposti i svojim greškama je vrh vrhova smisla za humor ... vjerujem složiti ćete se s time.

Ono što je meni bilo zanimljivo kad sam krenuo gledati Vicky, Christinu i Barcelonu kako su mi je preporučili neki parovi i neke žene kao izvrstan film za eto pozvati van u kino neku ženu. Da dobro složio bi se s time ako je u pitanju praznoglava glupasta i niže inteligentna žena koja ne zna čitati između redaka i koja ne kuži ne dvosmisao, nego trosmisao utkan u saće ovog filma. Da spustim brzinu... nisu svi za takav slojevit humor iako s vremenom se može razviti i smisao za takav. Sjećam se shodno tome jedne svoje prijateljice i blogerice koja slovi kao izuzetno inteligentna žena u svojem, opet, ženskom krugu (kao neki neokrunjeni vođa čopora) koja voli počesto koketirati tim saznanjem i pačati se tamo gdje joj nije mjesto pa je tako jednom prilikom kod svog tadašnjeg dečka pogledala jednu epizodu izuzetno brutalno cinične britanske serije (u nekim postovima unazad par tjedana, mjeseci sam vam postao isječke) Little Britain i ostala prvo zbunjena a onda zabezeknuta nama ostalima koji smo se smijali. Dakle ona je bila kao obje glumice koje interpretiraju Vicky i Christinu koje su otišle zbunjenije i razjebanije iz Barcelone nego što su u nju došle.
Da li žene zapravo maštaju o Javieru Bardemu koji će doći među njih i reći im ono što zapravo im se mota po glavi ali direktno. Mislim ne da maštaju nego to i vole jer imao sam ne jednom priliku vidjeti da žene vrlo često oponiraju takvom diretnom pristupu i onda zbog sredine i moguće osude da su kurve, radodajke odustaju od ulaska u frivolnu vezu sa muškom jedinkom koja im na taj način prilazi. Mislim da Woody ovdje nimalo ne veliča ženu već ju pokazuje kakvom ona zapravo jest u neka nazovimo to uvjetno tri pojavna tipa (iako kako smo mi različiti kao ljudska bića ima ih ipak nešto više).
I da ne bude zabune koliko je Bridget Jones diary film za žene od raznih formata tako je i ovaj film nedvojbeno pravi muški film.