Filmova o slavnom ali (ponekad i na žalost), nestvarnom detektivu Sherlocku Holmesu sa stvarnom adresom u stanu u Baker street 221B... ima stvarno podosta (da budemo točniji 211) filmskih izvedbi ... tako da odlazak u kino i prožvakavanje već viđenog stvara, u nekog tko je s dotičnim upoznat, svojevrsni nemir, nevjericu i napor. Pogotovo ako prethodno vidite jedan odličan film koji vam digne standarde u gledanju.
Prvo, kino na novinarskoj projekciji u multiplexu Cinestar je bilo prepuno. Nevjerojatno je da su svi kritičari ovog grada Zagreba i Hrvatske toliko bili zainteresirani za ovaj film. Izgleda da je dobar marketing učinio svoje. Shodno ovoj opservaciji treba primjetiti kako je bilo i podosta žena (kritičarki) u kinu. Razlog tome je nedvojbeno filmsko ukazanje Roberta Downeya Jr. (za kojeg se moglo prečuti iz razgovora jedne takve žensko-kritičarske klape, pri uvodnim sekvencama, da ga se još uvijek živo sjećaju kao Charlie Chaplina).
Ono što mnogi neće za režisera ovog filma primijetiti, (a za to treba poznavati neveliku kinematografiju Guy Ritchija) jer je više poznatiji kao exmuž Madone nego li kao filmaš. Zatim da je njegov filmski opus ponešto grubljeg potpisa čijom se jednakom žestinom potpisao i u liku Sherlocka Holmesa. On je dosad predstavljao ipak jedan profinjeni lik detektiva, koji je bio više od misaonog procesa nego li od tučnjave, iako je za istinu i toga uvijek bilo no ipak se naglasak stavljao na dedukciju.
Zanimljiv je prikaz bartitsu (vještine baritsu koju je sir. Conan Doyle u pustolovinama Sherlocka predstavio kao iz 19.st. hibridnu verziju borilačke vještine jujitsua). Taj malo ipak ogrubjeli Ritchijev izdanak Sherlocka Holmesa brusi svoj zanat tj. lašti borilačke vještine u nekoj verziji street fight ringa na za to posebno kreiranom filmskom mjestu nazvanom pub Punch Bowl. Tu prvi puta na filmu možemo vidjeti kako ide borilačka dedukcija S.H. po puppet masteru Guyu Ritchiju i naravno kako će to zapravo do kraja izgledati film.
Uzgred budi rečeno Guy Ritchie voli borilačke vještine i zajedno je sa Robertom Downeyem radio na novom imageu Sherlocka Holmesa. Naime obojica se bave time. Tako je Guyev borilački izbor (čudna li čuda) jujitsu, a Downeyev Wing Chun Kung Fu. Skoro pa da je osjetan okus Matrixa u Sherlocku Holmesu.
Odnos Watsona i Holmesa te sam dr. Watson je u ovom filmu ponešto drugačiji od onih Watsona koje smo imali prilike poznavati preko serija i filmova. Aktivniji, ljudskiji, pametniji, involviraniji ... pravi ravnopravni partner Holmesu. Ne samo njegova desna ruka već i više od toga. Watson je njegov suradnik i ponekad ide ne samo u korak s njime nego je i nekoliko ispred. Nije neki tupson koji samo otprati Holmesove genijalne ispade i samo tek puki narator priče.
Akcija je dakle temelj ovog izdanja zgoda i nezgoda (da budemo pravedni) Holmesa i Watsona no ima tu i romantičnih detalja: U ovom izdanju Watson je opako zaljubljen u Mary Morstan (glumi ju Kelly Reilly) i taj odnos dodatno unosi (definitivno) potrebnih tenzija u odnos to dvojice velikih prijatelja. Žena je opet taj Nemesis koja ugrožava osim dobre prijateljske odnose, zdrav razum te u konačnici i posao.
Ono što je zadržano u odnosu na prethodna izdanja Holmesa je profesionalni odnos ovog svjetski poznatog detektiva s inspektorom Scotland Yarda, Lestradeom. On je uvijek bio tupson, što je ponešto izmijenjeno. On ima neku svoju primitivnu volju a i otvorenije surađuje na razrješavanju zločina sa Holmesom. Lestradea tumači na filmu odličan Eddie Marsdan (fenomenalan je bio kao učitelj vožnje u „Happy go Lucky“).
Ako je Nemesis za njihovo prijateljstvo Mary onda je prava orkanska oluja za Holmesa ... Irene Adler. Ovo je lik koji se ne pojavljuje toliko često u pisanim izdanjima Sherlockovih zgoda, ali zato ovim uprizorenjem ovaj lik dobiva na iznimnoj važnosti. Dade se naime zaključiti kako se Holmes ustručava od muško ženskih odnosa (osim od onih sa svojom kućedomaćicom gđom Hudson koju igra Gerlaldine James) ne bi li izoštrio svoju dedukciju i maknuo taj za njega otežavajući faktor (ova logika podsjeća na Teslu i njegove izjave ... tko zna možda mu je čitajući zgode Holmesa njegov životni stil postao uzorom). Dakle pravi žemski Nemesis u filmu je stavljen u ruke mlade i u zadnje vrlo tražene američke glumice Rachel McAdams. Ona tumači taj neobični tajnoviti filmski lik hibrida između, Mata Hari lookalike (naime sam scenarist filma Wigram je ustvrdio kako su joj upravo u njen filmski karakter umijesili i primjesu čuvene špijunke Mate Hari) žene iz Jerseya, žene ispred svog vremena ponešto više muškog poimanja svijeta i ljubavi, onako pomalo bon vivanski karakter s dozom drskosti. Vrlo neobična i zanimljiva rola.
Zanimljiv je element okultizma kojime je zasićen lik glavnog negativca na filmu lorda Blackwooda. Mark Strong u ovom filmu treći (nakon Revolvera i RocknRolle) puta surađuje i u njega izuzetno povjerenje ima režiser ... Guy Ritchie. Lik Lorda Blackwoda je namjerno obojan u okultizam jer se režiser pokušava i u tom elementu što više referirati na viktorijansko razdoblje Velike Britanije, Londona i svijeta u kojem tada vlada velika znatiželja za okultnim pa tako u to doba ponosno i priznato svijetom kroče Rasputin, Aleister Crowley.
On zapravo na čudan način zavodi svog najvećeg oponenta koji ga je strpao u zatvor, detektiva Holmesa. Nekako to čini s više umijeća od Irene Adler. Dolazimo do zaključka ako se to gleda kroz neku prikrivenu seksualnost da je Holmesu na ovom filmu prikriveno nametnuta biseksualna narav. Jel te' njemu je bitnija bitka sa tamo nekim oponentom, nego li da do kraja dotjera na čistac odnos sa Irene. Opet, na ovom filmu se skroz do kraja razotkriva čudan ljubavni odnos između Irene i Holmesa. Oni se vole ali na jedan čudan način s puno pompoznosti i konstantnog „filozofiranja“, no ipak ga Guy priznaje i prokazuje svijetu. Eto sada možemo ustvrditi da i Holmes ima svoju draganu (bez obzira na ovu kripto biseksualnost).
Osim toga Guy je htio u više navrata ocrtati taj svijet na prekretnici što vjernije pa ponekad i prljavije zbog što vjernijeg izgleda. To je zahtijevao i od glumaca koji su po svemu sudeći uživali u tome, a umnogome je tome i doprinijela i odlična muzička podloga koju je skladao odličan Hans Zimmer. Na to može podsjetiti zvuk benjoa, koji neodoljivo svojom ritmikom i bojom vuće sjećanja na Morriconeovu glazbu iz „Bilo jednom na divljem zapadu“ a i sama prljava atmosfera poput one iz Dickensovih romana je posvema prisutna. Dakle prisutan je bio element reference na jednu vrstu eksploatacijskog filma, spagetti westerna. Impozantni su i eksterijeri koji su jedva pronađeni u još nemoderniziranim dijelovima Londona, Manchestera i Liverpoola. Posebno me oduševila naknadno spoznata činjenica da su za potrebe seta scene u brodogradilištu u Chathamu (nedaleko Londona) izgradili divovsku 70 m dugačak i 4.5 metara visoku lijevu stranu broda gdje se odvija jedna od impozantnih filmskih scena. Dopadljiv je i dio koje se može nazvati mixom prijašnjih izdanja Sherlocka i jednog novog kojeg je imao u svojoj glavi Ritchie. To je jedan prije svega borben i začudan lik Holmesa. Čovjek koji se ne libi boriti i izoštravati svoje borbene skilse u klasičnom uličnom šaketanju, no to je upravo onaj Guyev action makerski štih. Da bude pomalo matrixovski ili suvremeno za to se pobrinula struka. Naime sve te zanimljive borbe snimane su s posebnom kamerom koja ubrzava tj. na brilijantni filmsko zanatski način Guy nam ocrtava kako funkcionira mozak tog viktorijanskog detektiva. On (kao i ta digitalna kamera) zaprima ogromnu količinu podataka koje procesuira i rastače na proste faktore kako bi sebi što više olakšao ... recimo konačni rezultat borbe sa gorostasnim divom u ringu puba Punch Bowl. Iza te magije krije se dakle rad sa kamerom Phantom koja stvara efekt ultra usporenih pokreta i kako je sam Ritchie kazao jednu sekundu filma pretvara u 40 ili 50 sekundi.
Zaključak bi bio da se trud oko ubrzavanja radnje sa raznoraznim akcijsko borilačkim elementima, toliko svojstvenih Guyevoi kinematografiji, te poznatog klasičnog britkog britanskog humora umnogome će biti od pomoći da ovaj filmski uradak prigrlite te da se odlaskom u kino dobro zabavite, i ne manje bitno ... od srca nasmijete.