Jučerašnji dan protekao je u za me užurbanoj atmosferi. Imao sam peripetija oko intervjua koji sam si zakazao jučer za poslijepodnevne sate no sve je na kraju uspješno završilo i uskoro ću ga nadam se objaviti. Poslije tog intervjua imao sam opet prebogat program iz kojeg bih ponovno istaknuo dokumentarni program. Prejak je.
Od dokumentaraca se nema što za izdvajati kad su oba odlična iako različita po temi koju obrađuju.
Prvi je bio o izraelskom književniku Amosu Ozu koji na svoj osebujan i vrlo inteligentan način priča o povijesti judaizma, nastanku eretz Israel, o svom stavu spram Europe i razlozima mržnje između nekad jednako od Europe potčinjenih naroda i sadašnjosti i svojim očekivanjima. Priča o svojim uvjerenjima koja su evoluirala od nekih desnih do lijevo liberalnih. Posebno bih izdvojio jedan vrlo emotivan i pomalo katarzičan moment filma. Uslijed Amosova posjeta Njemačkoj i njegovog književnog gostovanja tamo na ulici vraćajući se s predavanja presreo ga je jedan postariji njemački državnljanin. Taj građanin mu ispriča priču o jednoj njemu poznatoj obitelji. Miješanom bračnom paru gledano prema religijskom opredjeljenju. On je tada bio u hitlerjungendu ili nečemu sličnom i vraćajući se kući znao je da će upravo njih deportirati. Naravno upozorenje je i sve ostalo je stiglo prekasno. On je bio u Jad Vashemu i na neki način shvaćamo da je u tom trenutku najkatarzičniji moment filma gdje taj starac zaplače i zapravo se na neki način još jednom ispričava jednom od istaknutijih pripadnika židovskog naroda.
RIP A Remix Manifesto je bio drugi dokumentarac dana i ispričao je jednu vrlo zanimljivu priču o autorskim pravima i o ekstenzivnom tumačnjenju istih. Naime znamo da je potrebno intelektualno vlasništvo zaštiti no da li je potrebno toliko grozničavo ići daleko u zaštiti ... da se na zaštitu autorskih prava ili copyrights može više gledati kao na zabranu i ograničavajući faktor u bujanju kulture i umjetničkog izražavanja. Smatram da je to istina jer ako se ne može miksati dijelove hrpe segmenata poznatih filmova do neprepoznatljivosti i da se onda napravi jedno novo dijelo to znači da mnogi autori prije koji su isto radili ne bi smjeli djelovati jer u današnje vrijeme kad je uslijed interneta i umreženosti toliko svijet isprepleten to je apsurdno. I tako se i u filmu razmišlja da se pravila 1900 g. moraju mijenjati i evoluirati u neki drugi puno lakši i umjetničkom izražavanju skloniji vid zaštite a ne sveobuhvatne zabrane i lova na vještice. Spominjem lov na vještice jer se u filmu spominje i slučaj s Napsterom peer to peer programom za skidačinu i neke apsurdne slučajeve gdje su osuđeni, točnije optuženi ljudi za skidanje iako se ne zna da li je to točno. Naime posebno je signifikantan slučaj pastora koji je dobio tužbu a da uopće ne koristi komp za te potrebe iako veli da ima djecu koja surfaju i koja imaju prijatelje koji također dolaze surfati i zabavljati se uz komp s njegovom djecom. Odgovor s druge strane Zakona bio je da onda neka cinkari djecu.
Nevjerojatno ali istinito.
Večernje projekcije su imale na mene dvojaki učinak. Naime prvi film večeri, Urszule Antoniak, "Nothing Personal" je nevjerojatno senzibilan, topao i lijep film. Pun je kontroverzi kojima smo kao jedinstvena ljudska bića prepuni. Iako mnogi koji su gledali će kazati da su to dva dijametralno suprotna i pomalo nekompatibilna pojedinca ... stvarnost u pravom životu je potpuno drugačija. Ona je riđovka, upravo je prekinula vezu, ice queen, no upravo dolazi u dio Irske i na posjed čovjeku koji će joj polako otopiti taj ledeni kovčeg u kojem joj srce spava. Iako naizgled nemoguća veza upravo je to vezivo tkivo mnogih parova a da si i sami ne žele to priznati, ističući konstantno neke stvari koje su im zajedničke. Ovdje je to jako lijepo prikazano. Osim odlične, vrlo pitke i radnje izuzetno lake za pratiti ... u filmu se ističe i fenomenalna kamera. S ovog festivala mogu sada istaknuti dva iznimna filma koja se iznad ostalih ističu fotografijom i odličnom kamerom. Prvi izuzetno vizuelno atraktivan film je "Anatolija", dok je drugi ovaj "Nothing personal" gdje doslovno ako bi to bilo moguće ... zamrznuti pa skoro svaki drugi kadar, imali bi seriju odličnih fotografija. Posebno mi je upalo u "oko" municiozan i timski rad režiserke i njene desne ruke, snimatelja na kompoziciji svakog vrlo pomno biranog kadra. Posebno je to vidljivo u trenutku kada glavna glumica prelazi preko prekrasne i kontrasta prepune irske vrištine, gdje nju s vatrenom kosom Urzsula stapa u to surovo i u isto vrijeme prekokrasno podneblje. Time smo dobili i jednu posebnu razglednicu ... no opet ne na taj način kakvu imamo turističku razglednicu na filmu "Anatolija". Sve u svemu to je meni jedan od najtoplijih i najljudskijih filmova na festivalu i možebitni kandidat za glavnu nagradu.
Ono što svakako ne valja jest hrvatski film "Crnci" režiserskog dvojca Zvonimir Jurić, Goran Dević. Definitivno to je do sad najgori film na festivalu. Opet se ili nije imalo para ili ideje su bile nepotpuno izrađene. Ovo je jednako dosadan film kao i srpski slične tematike "Ordinary people" s razlikom da srpski se mogao još kako tako složiti u neku cjelinu da se sasjekao na razinu od max 10 minuta a hrvatskom filmu nema pomoći. Opet se pitam kako takav film bez glave i repa s tendencijom da ako se pojavi na ovakvom festivalu, a ne recimo na 25 FPS-u da zapravo razvijanjem radnje tendira ili koketira sa eksperimentalom. To govorim ako je to bila namjera režisera, no znamo dobro da to nije tako. Neki su spavali, a neki u mojem okruženju su kratili vrijeme do kraja filma slušajući radio. Dakle ovaj film nikako ne gledati ako boga znate.